Danas slavimo svete Petra i Pavla, apostolske prvake i mučenike. Oni su se u životu rijetko susretali, ali ih je zauvijek sjedinila mučenička smrt. U dva navrata susreli su se u Jeruzalemu, jednom u Antiohiji te na kraju svog životnog i apostolskog puta u Rimu.
Svoje propovijedanje zapečatili su krvlju u Rimu, za Neronova progonstva.
Petar je razapet naglavce u Vatikanu, a Pavlu je na Ostijskoj cesti odrubljena glava. Nad njihovim se grobovima dižu veličanstvene bazilike koje svaki rimski hodočasnik s strahopoštovanjem obiđe.
Sveti Petar apostol, prvi papa, bio je rodom iz Betsaide u Galileji. Pravim imenom Simon (Šimun), sin Jonin, ribar s Genezaretskog jezera, s bratom Andrijom bio je isprva učenik Ivana Krstitelja, a nakon Isusova krštenja na Jordanu pridružio se Isusovim učenicima. Isusu ga je doveo brat Andrija. Bio je nagao, brzoplet, ali dobrog srca i velikodušan.
Kao prvaka među 12 apostola Isus ga je nazvao Kefa (Stijena) zbog njegove žarke vjere: „Na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju. Tebi ću dati ključeve i štogod svežeš na Zemlji, bit će svezano i na nebu.“ Kad su Isusa došli uhititi u Getsemanskom vrtu, Petar je zgrabio mač i odsjekao uho Malku, sluzi velikog svećenika. Isus mu je tada rekao: „Spremi mač u korice, jer tko se mača hvata, od mača će i poginuti.“
Dok su Isusu sudili pred Velikim vijećem, Petar se noću u dvorištu grijao kraj vatre. Kad su ga upitali nije li i on jedan od Isusovih učenika, Petar je tri puta odgovorio da nije, i kad je začuo pjev jutarnjeg pijetla, sjetio se kako je Isusu obećao da će za njim i u smrt ako treba, a sad ga je tri puta zatajio. Pokajao se i briznuo u plač. Poslije uskrsnuća Isus je Petru dao vlast da upravlja Crkvom: „Pasi jaganjce moje…!“
Za cara Klaudija otišao je u Rim, dotada prijestolnicu poganskog svijeta, a od njegovog dolaska prijestolnicu kršćanstva i papinstva. U vrijeme Neronova progona bio je vjerojatno godine 67. raspet naglavce na križ (nije se smatrao dostojnim da umre na isti način kao Isus). U najnovijim arheološkim istraživanjima potvrđeni su tragovi njegova groba u kripti bazilike svetoga Petra.
Sveti Pavao apostol rođen je u Tarzu (Cilicija, danas na jugu središnje Turske), između 5. i 10. godine. Potječe iz maloazijske židovske obitelji s pravom rimskog građanina. Tako je uz hebrejsko ime Šaul imao i rimsko Paulus. Helenističku naobrazbu i rabinsko zvanje stekao je u Jeruzalemu, a prema tradiciji židovske dijaspore izučio je i obiteljski zanat graditelja šatora. Kao pripadnik farizejske sljedbe progonio je prve kršćane. Nakon obraćenja, oko godine 34., pridružio se apostolima i kroz tri apostolska putovanja, koja opisuju Djela apostolska, organizirao je kršćanske zajednice u helenističkom svijetu (Sirija, Mala Azija, Grčka, Makedonija).
Zbog toga je prozvan Apostolom naroda. Zaslužan je što je apostolski sabor u Jeruzalemu godine 49. odlučio da židovski vjerski običaju ne obvezuju obraćene pogane. Nakon trećeg putovanja zatvoren je u Cezareji. Kao rimski građanin uputio je priziv na cara i deportiran je u Rim, gdje je djelovao iz pritvora.
Smaknut je mačem u vrijeme Neronova progona kršćana, vjerojatno godine 67. Četrnaest Pavlovih poslanica dio su novozavjetnih svetopisamskih knjiga, a Pavao ih je uputio mjesnim kršćanskim crkvama. Sadrže njegovu teologiju i kršćanski nauk na temelju kojeg je izgrađen nauk Crkve.
Izvor: Narod.hr
Photo: www.svantun-rijeka.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.