»Shizoidno je s jedne strane boriti se za svaki nerođeni život, što nam struka nalaže, a s druge strane, u drugoj prostoriji, činiti artificijalni, jatrogeni prekid zdrave trudnoće iz nemedicinske indikacije«, ističe ginekolog prof. dr. sc. Dubravko Habek u razgovoru za Glas Koncila.
> Hod za život u Zagrebu: Pogledajte najljepše trenutke slavljenja života!
> Dr. Markić: Zakon štiti život – on je razlika između toga hoće li netko imati priliku živjeti jedan predivan život ili neće
> Dijete ne postoji dok se ne rodi?! Evo kako izjavu svoje kolegice komentira prof. Dubravka Hrabar
> Ginekolog dr. Dubravko Habek: Liječnici koji rade pobačaj krše Hipokratovu zakletvu, a pravo priziva savjesti je zajamčeno Ustavom
Posljednjih dana čini se da je malo onih koji, prateći hrvatske medije, nisu privatno ili javno izrazili stajalište o zaštiti ljudskoga života od začeća ili njegovu ugrožavanju, to jest uništenju. Gdje po pitanju pobačaja dolazi do brisanja granica između znanosti i ideologije, postaje li ginekologija etički najzahtjevnija grana medicine te zašto je priziv savjesti toliko osporavan, pitanja su na koja je Glas Koncila tražio odgovore među ginekolozima praktičarima i profesorima koji ginekološka znanja prenose studentima, budućnosti hrvatske medicine. Takav sugovornik je Dubravko Habek, ginekolog iz zagrebačke bolnice »Sveti Duh«, koji kao redoviti profesor predaje i na Medicini na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.
Prof. dr. sc. Dubravko Habek (1964., Bjelovar) primarijus je Kliničke bolnice »Sveti Duh«, specijalist ginekologije i opstetricije, koji u zvanju redovitoga profesora predaje na Medicinskom fakultetu Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta te na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Osim na zagrebačkom »Svetom Duhu« kao liječnik ginekolog radio je i u bolnicama u Bjelovaru i Osijeku. Autor je sedamstotinjak znanstvenih članaka, radova i knjiga.
Zasigurno pratite raspravu o trudnici u šestom mjesecu trudnoće iz Zagreba koja se proteklih dana zahuktala u hrvatskoj javnosti. Ne ulazeći u detalje konkretnoga slučaja, kako kao ginekolog doživljavate način na koji se u javnosti proteklih dana govori o osnivanju obitelji, o ženi, trudnoći i pobačaju?
Prof. dr. sc. Dubravko Habek: Medicina je znanost, filozofija života, življenja i kraja života. U više članaka koje sam objavio posljednjih godina dotaknuo sam se embrioloških spoznaja, spoznaja fetalne medicine, zaštite zdravlja nerođena djeteta, kao i zaštite zdravlja žena i obitelji iz sociokulturnoga, a posebice fetomaternalnoga i forenzičkoga gledišta. Time se bavim više od 20 godina. Pratim dijelove raznih objava, intervjua i napisa o spomenutoj raspravi, međutim samo je nekoliko mojih kolega izvrsno znanstveno i profesionalno objasnilo problem konkretnoga slučaja.
Laici koji su na svoj način doživjeli slučaj kao ekstreman problem u hrvatskoj ginekologiji sastavili su emocijski i socijalni dio kampanje, tumačeći na svoj način zakone, u čemu nisu kompetentni, pa je i ginekološko-opstetrička struka postala bojišnica na kojoj se napadaju ginekolozi. Navedeno izgleda kao borba između znanosti i priučenosti jer se temeljne stvari fetomaternalne medicine uopće ne percipiraju, nego nekompetentno umanjuju, stvarajući time ozbiljan problem trudnici i njezinu bolesnu, a nerođenu djetetu.
Udar na priziv savjesti proteklih je dana došao od kruga liječnika »progresivnih« nazora, iz nevladina sektora, ali i iz političkih krugova. Ti krugovi govore da »ne priznaju priziv savjesti« i da je »nemoguće« da u jednoj bolnici svi liječnici odbijaju izvoditi pobačaje. Tko profitira od negiranja prava na priziv savjesti? Zašto spomenutim skupinama smeta priziv savjesti i je li udar na njega civilizacijski korak unatrag?
Prof. dr. sc. Dubravko Habek: U konkretnom slučaju priziv savjesti koji se kao politička igra nekih skupina predstavlja kao uzrok aktualnih zbivanja nema nikakve veze s realnošću. Prema aktualnim zakonskim okvirima priziv savjesti je deklarirana klauzula koja se odnosi na profesionalno i deontološko postupanje liječnika u slučajevima gdje ne postoji medicinska indikacija za neki zahvat, kao što je primjerice slučaj s nekim zahvatima iz plastične kirurgije, ili kao što je to u našoj struci kontroverzan carski rez na zahtjev, o čemu se, vrlo interesantno, uopće na raspravlja s medicinske, ali i nemedicinske strane.
Priziv savjesti u ginekologiji se odnosi na pobačaje iz socijalne indikacije, dakle jasno i razložno, a postoje ginekolozi koji instituciju priziva savjesti ne rabe pa im nitko to pravo ne osporava niti ih se napada i linčuje, ili pak predlaže – kako istinskim intelektualnim izričajem kaže jedna protagonistica borbe protiv priziva savjesti – »da takve treba u ćuzu«. Takve osobe nisu kompetentne govoriti o prizivu savjesti jer ga nemaju, pa nije jasna metodika i stil njihova iskakanja u javnosti. Ja ne vozim helikopter i ništa o tome ne znam, i ne mogu komentirati rad pilota.
Koliko je meni poznato, kolege koje nemaju priziv savjesti pobačaje obavljaju u svojim ustanovama, a kolege koji imaju priziv ne vrše ih.
U klinici u kojoj radim nitko među specijalistima i među više od 20 specijalizanata, kao ni među primaljama i sestrama, ne želi nazočiti ili obavljati pobačaje jer se bave zaštitom materinstva i nerođenoga djeteta. Shizoidno je s jedne strane boriti se za svaki nerođeni život, što nam struka nalaže, a s druge strane, u drugoj prostoriji, činiti artificijalni, jatrogeni prekid zdrave trudnoće iz nemedicinske indikacije.
Nadalje, nije točno da se pobačaji iz medicinske ili eugeničke indikacije ne obavljaju na klinici u kojoj radim, kao i u drugim klinikama. Postoje stanja koja su nespojiva sa životom i o čemu odlučuje prvostupanjska ili drugostupanjska komisija za prekide trudnoće do 22. tjedna jer je do tada definiran pobačaj po Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji i struci.
Sve bolnice u Hrvatskoj organiziraju i obavljaju takve prekide trudnoće kirurškim ili medikamentoznim načinima do 22. tjedna. Nakon toga struka govori o porođaju, a ne pobačaju, pa je jasno profesionalno i znanstveno da je to povezano s feticidom i indukcijom porođaja. Nama su vrlo dobro poznate pravne i profesionalne klauzule susjednih zemalja, pa tako i Slovenije, u kojima smo bili na edukacijama i redovito surađujemo s kolegama. Njihov profesionalno-deontološki uzus odobrava inducirani jatrogeni prijevremeni porođaj na zahtjev majke/trudnice, po izvršenim konzultacijama na klinici ili odjelu. Znači, taj problem tobožnjih sukoba mišljenja i interesa nije od prije nekoliko dana.
U svibnju i lipnju u više će se hrvatskih gradova održati Hod za život. Mijenja li se svijest hrvatske javnosti o početku života, trudnoći, zasnivanju obitelji? Smatrate li da trenutačna propobačajna medijska kampanja dolazi kao ofenziva na Hod za život, ali i kao odgovor na zbivanja u SAD-u, gdje bi trebala biti oborena zloglasna presuda »Roe protiv Wadea«?
Prof. dr. sc. Dubravko Habek: Politička i medijska kampanja vodi se godinama i ova su današnja zbivanja sramotna. Rabiti tuđe sudbine u propagandne svrhe bilo koje kategorije ispod su kulturološke, socijalne i civilizacijske razine. Četiri podspsecijalističke komisije u Zagrebu, s četiri sveučilišne klinike koje se godinama i svakodnevno susreću s navedenim problemima, dale su uniformni odgovor da golemi broj bolničkih ginekologa u Hrvatskoj ne radi pobačaje iz socijalne, nemedicinske indikacije.
Usto, toliki odziv javnosti u nakani poštovanja života i življenja govori dovoljno za sebe.
Jedan stariji kolega, profesor neginekološke struke, rekao je da upravo ti najglasniji koji i nemaju priziv savjesti, neka se ujedine, neka otvore dobrohotnu ustanovu gdje će savjetovati žene i obavljati pobačaje besplatno, na račun države, kako neki predlažu. Time će valjda zadovoljiti svoje političke, nemedicinske i socijalne zahtjeve za koje se tako glasno bore. Kada sam prije desetak godina napisao povijesno-medicinski članak o krštenju iz nužde u stanjima životno ugrožene novorođenčadi, i spomenuo kako se to obavlja i na našoj klinici, dvije aktivistice napale su javno takav postupak trpajući ga u nametnuto i nepotrebno, a poznato je da se obavlja samo na zahtjev majke ili roditelja ugrožene djece.
Neki Vaši kolege liječnici i ginekolozi »progresivnih nazora« služe se jednakim pomagalima u radu, istim ultrazvukom mogu vrlo jasno vidjeti i pratiti prenatalni razvoj ljudskoga bića. Drugim riječima, život nerođenih mogu spoznati jednako kao što ga i Vi spoznajete. Svejedno govore da u prenatalnoj fazi nije riječ o osobi, nego o »nakupini stanica«. Što je tu posrijedi? Znanost ili ideologija? Prevlast subjektivnoga shvaćanja nad objektivnim činjenicama?
Prof. dr. sc. Dubravko Habek: Pa sve ste rekli, od znanosti daleko, a s ideologijom u simbiozi. Riječ je o apsolutnoj prevlasti subjektivnoga ideološkoga nad objektivnim znanstvenim, kao da nismo u biotehnološki razvijenom 21. stoljeću. Ne može biti jasno da govorimo o nakupinama stanica koje to de facto jesu u vrlo ranim stupnjevima trudnoće, ali su podrijetla ljudskih živih stanica, spermija i jajašca, i to je preteča kasnijega embrijskoga i fetalnoga rasta i razvoja.
Tko smo mi da u nekom trenutku ispunjavamo želju nekoga da uništimo život embrija ili fetusa iz nemedicinske indikacije i onemogućimo daljnji prenatalni život, rođenje i život? Takvi kolege aborteri prvotno potvrde život ultrazvukom, prikažu fetalne pokrete i otkucaje srca zdravoga djeteta i nakon toga završe život abruptnim prekidanjem. Neki su ginekolozi završili svoje specijalizacije da, među ostalim, postanu aborteri, što postoji u cijelom svijetu i takav se zahvat donedavna smatrao planiranjem obitelji, što je blasfemično.
Je li glas liječnika katolika dovoljno glasan?
Prof. dr. sc. Dubravko Habek: Hrvatski je katolicizam u medicini značajan i golem. Velik broj liječnika, primalja i medicinskih sestara imaju naglašenu deontološku sastavnicu svojega profesionalnoga života koju njeguju i u svakodnevnom životu, poštujući svoju struku i poslanje, radeći onako kako ono nalaže. Glas javnosti razvidan je, no u nekim je medijima nedovoljno zastupljen, manipuliran i krivo interpretiran.
Baštinjenje tih vrjednota i možda pretihi rad dokazali smo u našem Domovinskom ratu, u kriznim stanjima koja su zahvatila našu zemlju, kao i pandemiji koja još traje. Mi iz sustava nismo mogli biti glasni jer smo radili i boravili danonoćno u bolnicama. Oni najglasniji nisu se vidjeli ni u jednoj humanitarnoj akciji i nisu se ponudili da dođu pomoći jedva oporavljenu bolničkomu sustavu. A liječnici su.
Zagovornici pobačaja o pobačaju nikada ne govore izravno, nego u svilenim rukavicama. Oni govore o »biološkom materijalu«, »produktu začeća«, »prekidu trudnoće«… Kako gledate na taj hladni »jezik znanosti«? Je li posrijedi svojevrsni jezični inženjering?
Prof. dr. sc. Dubravko Habek: Jezičnim inženjeringom tumače pobačaj do rođenja, posebice u priči s početka našega razgovora koja se ovih dana vrti po medijima. Ta medicinska nepismenost, nepoštovanje struke i znanja doveli su do inženjeringa koji spominjete, prema kojem smo mi produkti začeća i biološki materijal. To nas svrstava u kategoriju nepostojećega jezika znanosti jer ga znanost kao takvoga ne poznaje. Točno je da medicina nije sasvim egzaktna znanost, no puna je postupaka i spoznaja utemeljenih na znanstvenim dokazima, što se upravo vidi svakodnevno u forenzičkoj ginekologiji i perinatologiji gdje se brojni procesi i klinički slučajevi moraju promatrati isključivo individualno zbog brojnih okolnosti, nesretnih ili nepovoljnih ishoda.
Postaje li ginekologija etički najzahtjevnija grana medicine? Treba li joj osnaženje i spoznajama iz humanističkih i društvenih znanosti? Nadalje, radite s mladim i studentima medicine, budućnosti hrvatskoga zdravstva. Koja je uloga etike u formiranju i obrazovanju budućih liječnika i ginekologa tijekom studija medicine?
Prof. dr. sc. Dubravko Habek: Ginekološko-perinatološka ili fetomaternalna etika definirana je znanstvena disciplina i o njoj se doista uči i podučava od prvih godina studija medicine, od embriologije i molekularne biologije pa sve do fiziologije, razvojnih struka, patofiziologije i patologije, pedijatrije i same ginekologije i opstetricije, te sudske medicine. Definirana je implementacija društveno-humanističkih znanosti i poimanje etike.
Tako se na Medicinskom fakultetu na Hrvatskom katoličkom sveučilištu medicinska humanistika sluša kroz svih šest godina studija, od prve godine gdje u sklopu kolegija »Medicinska humanistika 1« predajem uvod u medicinu i povijest medicine koja je isprepletena brojnim deontološko-etičkim principima, posebice naglašavanja prava na život i poštovanja života nerođenoga djeteta od najranijih civilizacija.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
