Izlazak princa Harryja u javnost sa detaljima njegovih traumatskih iskustava iz djetinjstva i mladosti, podsjetio me na mnoge moje roditelje i adolescente koji su htjeli svoja traumatska iskustva iznijeti javno, u novinama, na portalima i društvenim mrežama, pod punim imenom i prezimenom, sve vjerujući da će im to pomoći u razrješavanju traumatskih iskustava, piše na svojoj stranici prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, psihologinja i psihoterapeutkinja, osnivačica i bivša ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Njezin tekst, u kojem analizira izjave koje daje princ Harry u kontekstu trauma, prenosimo u cijelosti.
Kao njihov terapeut ja sam ih u tome obeshrabrivala. Neki su me poslušali, neki nisu. Druge sam ohrabrivala da to naprave anonimno, ali tek nakon što su razriješili odnosno integrirali svoje traumatsko iskustvo na način da mogu dalje nastaviti sa životom, a da im trauma bude izliječena rana od koje je ostao ožiljak s kojim mogu dalje normalno živjeti.
Djeca sa izliječenim ranama koje svoje iskustvo dijele s drugima
Često svojoj traumatiziranoj djeci kažem da će tretman traume u nekim situacijama za njih biti i bolan. Kažem im: „To je kao kad padneš s bicikla, ozlijediš se, rana ti krvari, može se i zagnojiti ako samo stavimo flaster i ne želimo vidjeti što se događa ispod flastera. Kad ti mama alkoholom očisti ranu, to će boljeti, ali neće se zagnojiti. Rana će zarasti i ostat će samo ožiljak s kojim ćeš dalje živjeti i neće te boljeti kad ga nekome drugome budeš pokazivao.“
>Starešina: Krije li se iza iza Harryjeve ne-knjige politički projekt nesuđene ‘princeze’?
Ta djeca s izliječenim ranama koja su željela svoje iskustvo i svoje crteže podijeliti s drugima, kako bi pomogla drugoj djeci i odraslima da shvate kako se ta djeca osjećaju, su na taj način dala smisao (osmislila) svoje traumatsko iskustvo, što im također pomaže u oporavku.
Preplavljenost osjećajima kao da se trauma ponavlja u sadašnjem trenutku
Dakle, ako su traumatizirane osobe integrirale traumu i dale smisao tom iskustvu, davanje njiohve priče u javnost (za djecu naravno anonimno, a za odrasle po izboru) im može pomoći. No ako se još nisu do kraja oporavili od traume, ako nisu zatvorili tu traumu na zdrav način, ako su im neka sjećanja ostala potisnuta, disocirana, ako su u njima još izražene ljutnja, bespomoćnost, tuga… tada javno iznošenje detalja traume može dovesti do preplavljivanja. Preplavljivanje znači da se traumatizirana osoba ponovno osjeća kao da im se traumatični događaj događa u sadašnjem trenutku. To je za njih strašno.
>Prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander o aferi Zambija: A kako su djeca?
Princ Harry i gubitak majke
Princ Harry ne samo da je doživio gubitak majke kad je imao 12 godina, nego je to bio i traumatski gubitak. Mediji navode da je odrastajući potom imao problema s ljutnjom, probleme u školi, da ga je mučila usamljenost, okrivljavanje medija za majčinu smrt, te se s 21 godinom priključio britanskoj vojsci, a poslije je imao i napadaje panike i PTSP. Mediji su ga pratili na svakom koraku, kao i njegovu pokojnu majku Dianu, pa sa suprugom Meghan napušta Veliku Britaniju i kraljevsku obitelj te seli u SAD.
Mediji također navode da je princ Harry bio uključen u terapiju, no pitam se s obzirom na način na koji sada progovara o svojoj prošlosti i iskustvima u autobiografskoj knjizi „Spare“ (hrv. rezerva), je li zaista u svojoj dosadašnjoj terapiji procesirao gubitak majke i sve gubitke vezane uz to, kao i svoje razvojne traume.
Jesu li svi ti silni detalji koje traumatizirane osobe iznesu javno korisni za njihov oporavak?
Neki psiholozi u stranim medijima pišu da princ Harry još uvijek izgleda ljut i da se nerealno nada da će obitelj shvatiti, ispričati se i povezati s njim i njegovom obitelji.
S aspekta psihoterapeuta se uvijek pitam jesu li svi ti silni detalji koje traumatizirane osobe u ovakvim situacijama iznesu javno, korisni za njihov oporavak.
>Dr. sc. Buljan Flander: Pedofile treba kažnjavati zatvorom uz obavezan psihološki tretman
Svi mi terapeuti znamo da su ovakve situacije rizične zbog tzv. ponovnog odigravanja traume, kada osoba rekreira i repetitivno doživljava traumu u sadašnjem životu, tako da bude potpuno preplavljena istim emocijama kakve je doživljavala i u vrijeme traume. Bez obzira koliko je ta trauma bila davno u prošlosti osobe, osjećaji kojima bude preplavljena su toliko jaki kao što bili u vrijeme samog događanja traume.
Prorađena trauma vs. neprorađena trauma
Ako je trauma prorađena i integrirana, osoba je svjesna da je to događaj iz prošlosti i da ono što sada o tom događaju čita u medijima je samo podsjetnik na traumu koju je nekad doživjela.
Ako trauma nije prorađena, nego je osoba stalnim prepričavanjem ponovno odigrava tzv. reenactment, osoba ostaje psihološki zarobljena u situaciji i kronološokoj dobi u kojoj joj se dogodila trauma.
Jedan je britanski psiholog u Guardianu izjavio da je princ Harry svoje tugovanje usmjerio kao malo dijete prema moćnoj osobi, ali umjesto da ta moćna osoba bude roditelj, u slučaju princa Harryja to je tugovanje usmjereno prema medijima.
Trauma u ranoj dobi ometa djetetov tjelesni i emocionalni razvoj
Uvijek mi je žao kada traumatizirane osobe dobiju i negativne komentare, bilo od potpisanih autora kolumni ili od anonimnih čitatelja na društvenim mrežama. Posebno u situaciji ako su traumatizirane osobe na taj način mislile da će im izlazak u javnost pomoći u oporavku.
>Hrvatski stručnjaci zabrinuti: Svjetska zdravstvena organizacija uvela novu definiciju pedofilije
Naime, trauma u ranoj dobi nepovoljno djeluje na sazrijevanje sustava regulacije osnovnih bioloških procesa, na razvoj samoregulacije i regulacije emocija, što ometa djetetov i somatski i emocionalni razvoj te se kasnije može odraziti i na funkcioniranje u odrasloj dobi.
Kako je princ Harry saznao za smrt majke
U knjizi „Spare“ je princ Harry ispričao kako je za smrt majke saznao. Rano ujutro u Harryjevu spavaću sobu ušao je njegov otac, današnji kralj Charles, probudio ga i stojeći uz rub kreveta rekao mu tu najstrašniju vijest. Nakon toga, ispričao je Harry u knjizi, otac je izišao iz sobe i ostavio 12-godišnjeg dječaka samog.
Mi psihoterapeuti uvijek naglašavamo da trauma nije samo ono što se dogodilo, nego osjećaj da smo u tome bili sami, piše u tekstu dr. sc. Gordana Buljan Flander.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
