Dijana Bilokapa, mi te znamo kao Mo Pričalicu koja silno veseli djecu svojim interaktivnim predstavama. Za svoje scensko ime uzela si inicijale Maje Ogoždaje lika iz priče tvojeg djetinjstva, ali sigurno se tu skriva još puno toga?
Ne skriva se ništa. Dapače! Uvijek se teži transparentnosti. Onoj u više svrhe. Uvijek volim istaknuti kako uspjeh svake moje izvedbe sjedi u publici. Bajka je ništa bez djeteta. Tako sam i ja vama ništa bez bajke. Dugo sam radila kao novinar i radijski voditelj. Zapravo, cijeli svoj život egzistiram isključivo na temelju moga glasa, verbalne snalažljivosti i pisane kreativnosti pa mi se jako potkožila ona da je za dobar intervju zaslužan gost, dok za loš krivicu uvijek potpisuje novinar. Nekako se cijeli život ne odmičem od tog postulata pa tako gledam i na bajke. Najmirnija ću biti ako se predstavim kao netko tko svake večeri svesrdno moli Boga da mu idući dan konkretnije, jasnije i još malo glasnije odgovori na to pitanje koje ste mi postavili. Ja sam dakle ono što uspijem ishoditi od svoje male obitelji, mog prekrasnog sina i dobrog supruga, mojih prijatelja, suradnika… Ono sam što uspijem dobiti od svoje publike tijekom i nakon izvedbe. Nikad ista, ali uvijek postojana i autentična. I plaha i žilava. I loša i vrhunska. Poslu su me učili ljudi koji pripadaju old school generaciji s ponešto zdravijim svjetonazorima od današnjih. Startam iz vremena kada su se trud i rad uistinu cjenili. Ozarim se milinom kad primjetim da se u publici nešto pomaknulo, da se dogodilo nešto vanserijsko, lijepo, radosno i pročiščujuće. To je samo moj luksuz.
Koje su ti priče najdraže?
Najdraže su mi one u koje uspijem ući. One koje se bez truna prijetvornosti usudim donijeti pred dijete. Neobično je to s bajkama. Ne mogu pripovijedati onu koju ja želim. Ima bajki koje su me izbjegavale mjesecima. Neke su mi stigle odmah, dok su me druge dugo šeretski motrile iz daljine. Dugo sam čekala na naizgled banalna “tri praščića”. Evo, upravo ovih mjeseci strpljivo čekam da mi jedna druga, daleko manje poznata bajka, dopusti da je iznesem pred publiku. Ja nemam izbornika. Nemam ravnatelja. Intendanta. Nemam se na koga “vaditi” niti trebam kome podilaziti. Moram se osloniti na vlastiti osjećaj i budno paziti na trenutak vlastite apsolutne spremnosti na određene teme kako bih iste mogla vjerodostojno predavati publici. Moram samu sebe jako dobro poznavati.
