Opasnost od terorizma: Kako je osvijestiti? (2)

U prethodnom članku mogli ste čitati o svijesti o situaciji, koja je važna ne samo radi osobne zaštite, nego i kao temelj kolektivne zaštite. Važna je to tema zbog terorizma, koji nije tek taktika samo jedne skupine i da ta taktika neće nestati čak ni ako džihadistička prijetnja nestane.

U novom članku donosimo razine svijesti koje postoje i njihove karakteristike.

Ljudi najčešće funkcioniraju na pet različitih razina svijesti. Postoje različiti načini opisivanja ovih razina svijesti (npr. „Cooperove boje“, sustav koji se često koristi u policijskoj i vojnoj obuci), ali možda najučinkovitiji način razlikovanja ovih razina jest usporedba s različitim stupnjevima usredotočenosti za vrijeme vožnje. U svrhu usporedbe nazvat ćemo tih pet stupnjeva „stanje isključenosti“, „stanje normalne svijesti“, „stanje povišene svijesti“, „stanje visoke pripravnosti“ i „komatozno stanje“.

Prvi stupanj, „isključenost“, sličan je stanju u kojem se nalazite dok vozite kroz poznatu okolinu ili ste zadubljeni u misli, sanjarenje, pjesmu na radiju ili ste čak zaokupljeni djecom koja se svađaju na stražnjem sjedalu. Vozači se također sve više „isključuju“ zbog poziva na mobitel i slanja poruka. Jeste li ikada stigli nekamo u svom vozilu a da niste uopće razmišljali o tome dok ste vozili? Ako jeste, tada ste doživjeli stanje „isključenosti“.

Druga razina svijesti, „normalna svijest“, slična je opreznoj vožnja. U tom stanju ste opušteni, ali također promatrate druge automobile na cesti ispred sebe kako biste uočili moguće opasnosti. Na primjer, ako se približite križanju, a čini se da se drugi vozač neće zaustaviti, vi stisnete kočnicu kako biste usporili svoj automobil u slučaju da se taj vozač ne zaustavi. Oprezna vožnja vas ne iscrpljuje, na taj način možete dugo voziti, ako ste dovoljno disciplinirani da ne zapadnete u stanje isključenosti. Ako prakticirate opreznu vožnju, možete uživati u svom putovanju, promatrati krajolik i slušati radio, ali ne smijete si dozvoliti da vam te stvari toliko odvuku pažnju da isključe sve ostalo. Opušteni ste i uživate u vožnji, ali ipak promatrate cestu kako biste uočili potencijalne opasnosti, održavajući siguran razmak i pazeći na ponašanje vozača oko sebe.

Sljedeća razina svijesti, „povišena svijest“, slična je vožnji u rizičnim uvjetima. Ovakvu razinu svijesti trebaju imati vozači na zaleđenim ili blatnim cestama, ili na cestama punim rupa i nepouzdanih vozača, kakvih ima u mnogim nerazvijenim zemljama. Kada vozite u takvim uvjetima, morate čitavo vrijeme držati obje ruke na upravljaču i biti posve usredotočeni na cestu i na druge vozače oko sebe. Ne usuđujete se skrenuti pogled s ceste ili si dopustiti da Vam pozornost odluta. Nemate vremena za pozive mobitelom ili druge stvari koje Vam odvraćaju pozornost. Razina koncentracije potrebna za ovakvu vrstu vožnje iznimno je zamorna i stresna. Vožnja o kojoj inače ne biste ni razmišljali u takvim Vas uvjetima može posve iscrpiti jer zahtijeva dugotrajnu i potpunu koncentraciju.

Četvrta razina svijesti je visoka pripravnost. Ona uzrokuje nalet adrenalina, molitvu i uzvik, sve u isto vrijeme. Događa se kada onaj auto koji ste promatrali na križanju ne zakoči na znaku za zaustavljanje i izleti ravno pred Vas. Visoka pripravnost može biti zastrašujuća, ali na toj ste razini svijesti još uvijek sposobni funkcionirati. U stanju ste zakočiti i zadržati svoj automobil pod kontrolom. U stvari, nalet adrenalina koji osjetite u tom trenutku ponekad može poboljšati Vaše reflekse.

Posljednja razina svijesti, „komatoznost“ nastupa kada se doslovno smrznete za upravljačem i ne možete reagirati na podražaje, bilo zato što ste zaspali ili, u drugoj krajnosti, jer ste skamenjeni. Ovo stanje paraliziranosti od panike je ono koje nas najviše zabrinjava kada govorimo o svijesti o situaciji. U ovom stanju ste šokirani, Vaš mozak prestane obrađivati informacije i jednostavno ne možete reagirati na stvarnost situacije. Osoba koja to doživi često počne poricati realnost, misleći „nemoguće je da se ovo događa meni“, ili se osoba može osjećati kao da promatra događaj umjesto da zapravo sudjeluje u njemu. Često se čini da je vrijeme usporilo i stalo. Žrtve zločina često kažu kako su doživjeli takav osjećaj te u vrijeme odvijanja zločina nisu bili u stanju reagirati.

Izvor: narod.hr/Stratfor
Photo: fah