Na današnji dan 21. svibnja 1871. francuska vojska je upala u Parišku komunu i slomila je nakon tjedan dana žestokih uličnih borbi. Iako je komuna formalno bila obična ‘općina Pariz’, ipak je zbog kontroverznih proglasa postala jedan od najvažnijih povijesnih događaja za sve radikalne i revolucionarne socijalističke pokrete. Idealizacija Pariške komune od strane lijeve inteligencije kao ljevičarskih pokreta učinila je da se sakrije ‘druga strana medalje’ ovih krvavih događanja.
Sve najprisutnije revolucionarne struje u Pariškoj komuni – anarhizam, marksizam, blankizam i komunalizam su bile socijalističkog porijekla i iako su one inače u međusobnom konfliktu (zbog kojeg se tad već bila raspala Prva internacionala), u Parizu su svi međusobno surađivali i nije bilo bitnih internih sukoba. Zbog toga i danas anarhisti i marksisti slave Parišku komunu kao jedan od najvećih i najbitnijih događaja u njihovoj povijesti.
Nakon krvave Francuske revolucije i svih brutalnosti jakobinaca prema nedužnim masama francuskih ljudi, javnosti je nepoznato da se situacija u Parizu se cijelo 19. stoljeće nije smirivala, te se idilični život koji su najavljivali revolucionari nije uspostavio na nijedan način. Niz anticrkvenih pokreta i djelovanja nasiljem (ionako od revolucionara proganjane Crkve, svećenika i vjernika) 1830-ih, brojne barikade 1832. i 1834., kao i dvije revolucije 1948. kulminirale su 1871. u Pariškoj komuni – najkrvavijoj revoluciji od 1789. Te godine je naime započela ‘majka svih revolucija’ poznata kao Francuska revolucija, a koju suvremeni povjesničari danas uzimaju kao prvi primjer genocida u Europi – masovno ubijanje vlastitog naroda. Tada je započelo suvremeno krvoproliće koje se nastavilo u svim slijedećim revolucijama Europe koje je na kraju iznjedrilo najmonstruoznije stoljeće u povijesti Europe – 20. stoljeće. Bijedu tog stoljeća potvrđuju dva svjetska rata ponajviše na tlu Europe, totalitarni sustavi nacionalsocijalizma, fašizma i komunizma uz desetine milijuna mrtvih i ubijanje, holokaust, logori, komunistički gulazi, te porušena i devastirana Europa.
Nit vodilja, koja je nužno potrebna kada se razmatraju povijesna događanja, vodi svoje praktične početke baš u Francusku revoluciju (teoretske postavke i prije), pa kroz revolucije 19. stoljeća i devijantne društvene pojave koje su u to vrijeme proglašavane naprednim :eugenika, socijalni darvinizam, marksizam, radikalni nacionalizam i dr. Kao i danas, oni koji su se suprotstavljali tim pojavnostima, čak na miran i argumentriran način, proglašavani su konzervativcima, crkvenjacima, lašcima i kočničarima ljudskog napretka.
Pravi motivi komunara – radnička prava, pruski rat, anticrkveno raspoloženje, mržnja prema buržoaziji?
Povjesničari još dvoje o pravim motivima komunara iz Pariza, ali pravi revolt je u početku bio izazvan poniženjem Francuske u ratu sa Prusima, te općoj bijedi i siromaštvu koja je zavladala.
Komunari su proglasili Pariz nezavisnom ‘općinom Pariz’ i uspostavili svoje institucije. Napadnuti su Louvre i Versailles, katedrala Notre Dame je zapaljena, nadbiskup Pariza ubijen, kao i brojni suci i političari. Zapaljen je velik broj palača i značajnih zgrada u Parizu. To su učinile brojne bande žena (!) komunaraca, što je povijest tog vremena prešućivala, a koje su se nazivale ‘petrolejci’. One su hodale u grupama naoružane oružjem i bocama petroleja kojim su spaljivale brojne domove i tvornice omražene buržoazije, kao i brojne druge zgrade u Parizu.
Ulicama Pariza zavladao je strah i teoror svih onih koji nisu razmišljali kao revolucionari.
Dva bitna momenta Pariške komune – ukidanje države i mržnja na Crkvu
Prvi bitni čimbenik Pariške komune naglasio je Friedrich Engels. On je kasnije tvrdio da su nepostojanje vojske, samouprava gradskih četvrti i druge osobitosti značile da komuna nije više bila “država” u starom i represivnom smislu riječi: ona je bila jedan tranzicijski oblik koji je težio ka ukidanju države kao takve. Međutim, njezin budući razvoj je ipak ostao samo teorijsko pitanje. Nakon samo tjedan dana, postala je metom napada elemenata nove francuske vojske na vrat na nos sastavljene u Versaillesu.
To je značajno za pažljivo razmatranje jer je proces odumiranja države, kao i ideje o potrebi odumiranja države u korist nadnacionalnih globalnih sustava, i danas na političkoj sceni svijeta. Ta ideja živi itekako danas više nego ikada, samo na manje revolucionaran način i možda naoko drugačijim motivima.
Druga nepoznata strana medalje jest i odnos komunara prema Crkvi. Pažljivi istraživači povijesnih događanja mogu ustanoviti veliki animozitet gotovo svih revolucija nakon Francuske na svim kontinentima prema Crkvi i kršćanima. Taj obrazac se ponavlja opetovano i redovito, samo različitom žestinom u: Francuskoj revoluciji, Meksičkoj revoluciji, Španjolskoj revoluciji-građanskom ratu (osobito brutalnoj prema vjernicima), Turskoj revoluciji Kemal paše Ataturka, Oktobarskoj revoluciji, Garibaldijevoj revoluciji, svim komunističkim revolucijama na svijetu, Titovoj revoluciji 1945., kao i negativnom odnosu i progonu kršćana od fašizma i nacizma. Tisuće svećenika i crkvenih lica ubijeno je od Hitlerovog režima (u koncentracijskim logorima Poljske 1811), tisuće crkava i manastira su konfiscirane, zatvorene ili uništene, kao i brojna umjetnička i sakralna baština.
Samo u logoru Dachau bilo je zatvoreno 2579 svećenika, a u Buchenwaldu preko 5000.
Slično je bilo i u Pariškoj komuni.
Već od početka komunari su Crkvu dekretom optužili „da sudjeluje u zločinima buržoazije“. Dekret je zahtijevalo strogu odvojenost Crkve i države, konfiskaciju crkvene imovine (Hrvatska vrlo dobro poznaje revolucionarno otimanje privatne i crkvene imovine), smanjenje broja kongregacija i svećenstva i zatvaranje katoličkih škola. Zvuči poznato?
Komunari su uhitili preko 200 svećenika, časnih sestara i redovnika koji su preostali nakon višedesetljetnih ubijanja, progona i zabrana i posljedica Francuske revolucije. Zatvorili su 26 crkava u Parizu, a vršili su pretrese u svim crkvama da nađu kakve kompromitirajuće materijale za optužbe. Oni ekstremniji su vršili bogohulna ismijavanja procesija i crkvenih obreda raznim parodijama. Nadbiskup Darboy i brojni svećenici ubijeni su tijekom ‘krvavog tjedna’ koji je počeo baš na današnji dan napadom francuske vojske na komunare.
