Bizarna briselska trakavica oko izbora novih čelnih ljudi EU, sa svim svojim melodramatskim obratima, otkrila nam je jadno stanje u kojem se nalazi demokracija danas. Bila je to prije parada malih napoleona, koji su po briselskim hodnicima jurili svoje karijere, nego pregovori u kojima su se sučeljavali različiti politički programi i principi, piše Borislav Ristić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
(…)
Nekada je politika izgledala drugačije. Stranke su imale jasno definirane programe i unutar njih su se vodile rasprave koje su imale za svrhu definiranje agende za provođenje stranačkog programa. Onaj tko je htio biti u nekoj stranci morao je usvojiti određena načela i pokoravati se stranačkoj stezi. Stranke su bile hijerarhijski organizirane, a kada bi osvojile vlast provodile bi svoj program. Bio je očuvan smisao demokratske ideje po kojoj postoje neki interesi koji su opći i koji po važnosti nadrastaju i osobne interese. Ali, danas to više nije tako. Ako pogledamo današnje stranke vidjet ćemo da su one postale samo instrument u rukama promjenjivih osobnih interesa, gdje se ljudi okupljaju oko osoba a ne principa. Ta promjena je vidljiva ne samo na primjeru izbora za institucije EU, već i na razini nacionalne politike. Stranke postaju sekundarne, eventualno instrument razvoja personalnog kulta oko određene ličnosti. Sustav koji je zamišljen da bude na suprotnoj strani od autoritarizma, danas postaje njegova funkcija. Tako, danas nikoga nije briga kako se zove Macronova stranka s kojom je osvojio izbore, jer je ona bila samo sredstvo njegova uspona na vlast. Slično situaciju imamo i u Njemačkoj, gdje oni koji žele biti blizu vlasti sebe jednostavno smatraju “merkelistima”, bez određenih stranačkih uvjerenja. U Engleskoj imamo Farageovu ad-hoc stranku, Corbynov kult, a uskoro i Borisovu stranku, pod uvjetom da se ponaša i ne mlati djevojku, barem dok ga ne izaberu.
(…)
Ako pogledamo situaciju i kod nas, primijetit ćemo sličnu situaciju. Dvije velike stranke polako se pretvaraju u vlastite sjene, a klanovi okupljeni oko pojedinih ličnosti, a ne stranke, vode glavnu riječ. SDP je još u vrijeme Milanovića potpuno odustao od programskih načela ljevice, dok Plenković dovršava sličan proces u HDZ-u. Poput samoispunjavajućeg proročanstva ozbiljuju se njegove riječi o “stranci koja je postala talac političke sudbine jednog čovjeka”.
Slika “velike koalicije” na europskoj razini, koja je potpuno obesmislila obrazac demokracije čiji su glavni akteri stranke, sve više će se prelijevati i na nacionalnu razinu. Slika naše demokracije sve više će biti slika malih Napoleona koji će skakutati kroz “velike koalicije”. Ulazimo u doba personalizirane, a ne više stranačke demokracije. Ipak, ono što nama treba nije novi oblik demokracije, već nove politike. A one će, izgleda, morati sačekati neke druge ljude.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
