Hrvatske krovne liječničke organizacije izrazile su u srijedu zabrinutost zbog sadržaja prijedloga “Rezolucije o stanju u pogledu seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava u EU-u”, u kojem se govori o prizivu savjesti u medicini, a koji se temelji na Izvješću Predraga Freda Matića, izvjestitelja Odbora za prava žena i rodnu ravnopravnost EP-a.
Rezolucija je u četvrtak u popodnevnim satima usvojena u Europskom parlamentu s 378 glasova za, 255 protiv i 42 suzdržanih. Iako je usvojena većinom, rezolucija nije obvezujuća za države članice.
> Hrvatske krovne liječničke organizacije: Protivimo se pokušaju ukidanja priziva savjesti
Matićevo izvješće kritizirali su mnogi zastupnici zbog navođenja pobačaja kao ljudskog prava, problematiziranja priziva savjesti liječnika i prekoračivanja ovlasti država članica EU-a.
Hrvatska liječnička komora, Hrvatski liječnički zbor i Hrvatski liječnički sindikat uputili su medijima zajedničku izjavu u kojoj se protive pokušaju ukidanja priziva savjesti, njegovom reinterpretiranju ili čak kriminalizaciji, kako je to sadržano pod točkama 37. i 38. prijedloga Rezolucije.
Institut priziva savjesti je upravo stečevina Europske unije budući da Povelja EU-a o temeljnim pravima, koja je pravno obvezujuća za sve članice EU-a, u članku 10. stavku 1. navodi: „Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi.“ Nadalje, u stavku 2. kaže: „Priznaje se pravo na prigovor savjesti, u skladu s nacionalnim zakonima koji uređuju ostvarivanje tog prava“ Priziv savjesti je i etički pojam, i kao takav u Hrvatskoj reguliran Kodeksom medicinske etike i deontologije Hrvatske liječničke komore: „Liječnik ima pravo na priziv savjesti ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrožava život pacijenta. O svojoj odluci mora pravodobno obavijestiti nadređene i pacijenta te ga uputiti drugom liječniku iste struke“, upozorile su liječničke udruge.
Takozvano Matićevo izvješće udara na osobne slobode i na državni suverenitet
“Kako bi se ostvario napredak, to bi pitanje trebalo rješavati kao uskraćivanje liječničke skrbi, a ne kao takozvani prigovor savjesti. Velik broj država članica (više od 20) daje pravo na takozvani prigovor savjesti, koji je priznat i u instrumentima UN-a te Europskoj konvenciji o ljudskim pravima. Valja napomenuti da to nije apsolutno pravo.” Stoji to u “Izvješću o stanju u pogledu seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava u EU-u u kontekstu zdravlja žena”, tzv. Matićevom izvješću, koje bi u četvrtak trebalo doći na dnevni red za glasovanje u Europskom parlamentu.
Eurozastupnik iz redova socijalista, SDP-ov Predrag Fred Matić, podnio je izvješće koje sadrži ideologizirane, pretenciozne i pravno neutemeljene elemente, od kojih je najistaknutiji izjednačavanje prava na priziv savjesti s uskraćivanjem medicinske skrbi. Ovakvo stajalište protivno je zakonodavstvu Europske unije i Republike Hrvatske koje štiti pravo na priziv savjesti. Zastupnici iz desnog političkog spektra najavili su da će glasovati za neprihvatljivost prijedloga, na što je pozvao i Savez katoličkih obiteljskih udruga u Europi.
Uz to, usvajanje izvješća predstavlja ozbiljnu ugrozu načela supsidijarnosti te nameće zadiranje međunarodne institucije u unutarnje zakonodavstvo pojedine države članice. Budući da je Matićevo izvješće u tom smislu napad i na osobne slobode i na državni suverenitet, podsjetimo se što o prizivu govori zakon. Osim toga, sjećate li se koliko ljevica cijeni priziv savjesti kada je u pitanju odustajanje od vojne obveze?
Nedavno je Danijela Dolenec, zamjenica gradonačelnika grada Zagreba iz ekstremno lijeve platforme Možemo, u predizbornoj kampanji iznijela stajalište koje je vrijedilo u komunističkoj Jugoslaviji, a tiče se priziva savjesti. Ona, naime, smatra da liječnici koji se zalažu za zaštitu života od začeća ne smiju specijalizirati ginekologiju. Time Možemo i cjelokupna ideološka ljevica jasno pokazuje da se ne zalaže samo za zabranu rada liječnicima koji se prizivaju na savjest, nego žele i ograničiti pravo na slobodu izbora u obrazovanju i studiranju.
“Ženska reproduktivna prava izuzetno su nam važna i čini se da u Hrvatskoj zapravo proteklih godina smanjen pristup tom pravu na način da pobačaj nije besplatan, a onda dodatno i kroz tu praksu priziva savjesti. Više puta smo u parlamentarnoj kampanji naglašavali da smatramo da se priziv savjesti treba iskazivati kod izbora specijalizacije.”, ustvrdila je tada Dolenec.
Ovakav odnos prema pravu na priziv savjesti bio je aktualan u svim totalitarističkim sustavima, pa tako i u komunističkoj Jugoslaviji. On ni na koji način ne odgovara suvremenom demokratskom društvu. Štoviše, protivan mu je.
>Dolenec (Možemo) najavila da će Zagrepčani financirati pobačaje?
>Koji su hrvatski političari napadali pravo na priziv savjesti i što su sve tvrdili?
>Što je institut priziva savjesti koji koriste ginekolozi koji ne žele raditi pobačaje?
Što kaže međunarodno zakonodavstvo?
Pravo na priziv savjesti, o kojem smo više puta pisali, osnovno je ljudsko pravo i sastavni je dio slobode mišljenja koje je priznato na međunarodnoj razini, a u praksi se ostvaruje u većini država svijeta. Kao ljudsko pravo priznato je nakon Nűrnberških procesa, u sklopu nastanka cjelokupne moderne doktrina ljudskih prava i Opće deklaracije o ljudskim pravima. Institucija priziva savjesti u zdravstvu uglavnom se koristi u ginekologiji, ali i u onkologiji i anesteziologiji. Liječnici koji se pozivaju na to, zakonom propisano pravo, odbijaju izvoditi pobačaje, sudjelovati u procesu umjetne oplodnje, kao i u etički dvojbenim postupcima koji su vezani za slučajeve moždane smrti, odnosno isključivanja aparata koji pacijenta održavaju na životu i slično.
Uz druge međunarodne dokumente koji štite to pravo, članak 18. Opće deklaracije o ljudskim pravima (engl. Universal Declaration of Human Rights, UDHR), koju je 1948. godine usvojila Opća skupština Ujedinjenih naroda, navodi: „Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi; to pravo uključuje slobodu promjene vjeroispovijedi ili uvjerenja i slobodu da pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeroispovijed ili uvjerenje poučavanjem, bogoslužjem, praktičnim vršenjem i obredima.“
Godine 2020. države predvođene SAD-om, predstavnice sveukupno 1,6 milijardi ljudi (dakle petine čovječanstva) potpisale su Deklaraciju o ženevskom konsenzusu kojom opetovano potvđuju da ne postoji međunarodno pravo na pobačaj te da se pobačaj ne može promovirati kao način planiranja obitelji. Tadašnji ministar za zdravstvo i socijalnu skrb SAD-a, Alex Azar najavio je politiku nulte tolerancije prema anti-suverenističkoj politici i pritiscima koje provode Ujedinjeni narodi: „Danas smo postavili jasan znak. Agencije UN-a više ne mogu reinterpretirati i pogrešno tumačiti dogovoreni jezik [u međunarodnim dokumentima] bez odgovornosti.”
“Države članice postavile su politiku koju će UN voditi, a ne obrnuto. Bez isprike potvrđujemo da vlade imaju suvereno pravo donositi vlastite zakone kako bi zaštitile nevin život i donijele svoje propise o pobačaju. Ulozi su previsoki da bi se omogućilo da radikalni, razdorni programi ometaju sposobnost žena u zemljama u svim fazama razvoja da postignu bolje zdravlje… Otkazat ćemo te organizacije kad prekorače svoje mandate promičući stavove koji nikada ne mogu postići konsenzus. Nedvosmisleno ćemo izjaviti da ne postoji međunarodno pravo na pobačaj. Ponosno ćemo staviti zdravlje žena na prvo mjesto u svakoj životnoj fazi.”
Priziv savjesti u hrvatskom zakonodavstvu
Zakon o liječništvu, ali i Ustav RH, Kodeks medicinske etike i niz drugih srodnih zakona dopuštaju priziv savjesti, a liječnici zbog etičkih i vjerskih uvjerenja imaju pravo odbiti određene dijagnostičke metode i načine liječenja pacijenata ili razne zahvate koje smatraju etički problematičnim. U Kodeksu ljekarničke etike i deontologije također stoji da ljekarnici imaju pravo na priziv savjesti ako time ne dovode u opasnost život bolesnika.
Zakonodavstva razvijenih demokratskih zemalja vođena zaštitom ljudske slobode, identiteta, savjesti i dostojanstva dopuštaju priziv savjesti kao pravno dopuštene radnje ograničenog opsega. Da bi priziv savjesti bio legitiman, mora se zasnivati na moralnim principima pojedinca koji shvaća značenje pravnih normi, a ne na osobnim interesima. S druge strane, bitno je da pravo jednog pojedinca ne ugrožava ili isključuje prava drugih ljudi. U tom smjeru kreće se i hrvatsko zakonodavstvo.
Zakon o liječništvu u članku 20. propisuje: „Radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja liječnik se ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta. O svojoj odluci mora pravodobno izvijestiti pacijenta te ga uputiti drugom liječniku iste struke“. Slične odredbe sadrže Ustav Republike Hrvatske (članak 47.), Zakon o obrani (članak 38.), Zakon o dentalnoj medicini (članak 26.), Zakon o medicinskoj oplodnji (članak 38.), Zakon o sestrinstvu (članak 3.) i Kodeks medicinske etike i deontologije (članak 2.).
Velik broj razvijenih zemalja priziv savjesti svrstava u kategoriju prava na slobodu, dok neki taj institut smatraju oblikom građanske neposlušnosti i to kao legalno, međunarodno priznato pravo građana – pravo slobode.
Upravo zato što je pravo na prigovor savjesti sastavni dio slobode mišljenja, jednog od osnovnih proklamiranih ljudskih prava – 15. svibnja obilježava se Međunarodni dan prigovora savjesti.
SDP i Možemo jednodušno protiv priziva savjesti po pitanju zaštite života
Simptomatično je da se mnoge grupacije u Hrvatskoj ali i svijetu koje tvrde da se zalažu za ‘slobode’ zapravo prizivaju intervenciju države u sferu te osnovne slobode pojedinca – i zalažu se za njeno ukidanje ili sankcioniranje. Tako je i SDP prošle godine iznio prijedlog zakona o pobačaju. U njemu se zalažu da troškove pobačaja, sterilizacije i kontracepcije u cijelosti snosi Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) te da se uvede obveza rada liječnika bez priziva savjesti u bolnicama i klinikama kako bi “usluga bila dostupna i pravodobna u svim ustanovama”. SDP-ov politički partner, ekstremno lijeva politička platforma Možemo u potpunosti dijeli izneseno stajalište (Dolenec). Međutim, ipak se ljevica usrdno poziva na pravo priziva savjesti kada je riječ o – obrani domovine i državnoj sigurnosti.
Ekstremna ljevica negira pravo na priziv savjesti u slučaju zaštite života, ali ga nameće u slučaju vojne obveze i obrane državnog suvereniteta
Podsjetimo, kada je 2017. godine Ministarstvo obrane pozvalo sve muškarce, hrvatske državljane rođene 1999., kao i starija godišta koji dosad nisu upisani, da se radi upisa u vojnu evidenciju jave u Područne odsjeke za poslove obrane prema mjestu prebivališta, ljevičarski “Centar za mirovne studije” podsjetio su upravo prava na priziv savjesti.
„Pravo na prigovor savjesti je Ustavom zajamčeno pravo svima. Svatko tko ne želi služiti vojni rok ili sudjelovati u oružanim snagama ne smije biti ni na koji način diskriminiran ili omalovažavan“, priopćili su CMS i Inicijativa Ne vojnom roku.
Inicijativa “Ne vojnom roku – Hrvatska zna bolje” tada je pozvala mladiće, njihove roditelje i članove obitelji da odmah nakon upisa u vojnu evidenciju, usmeno i pismeno ulože prigovor savjesti. Pritom je dovoljno napisati „Temeljem čl. 47 Ustava RH, ovim putem ulažem prigovor savjesti zbog svojih vjerskih i/ili moralnih uvjerenja te nisam pripravan sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama. U slučaju aktivacije vojnog roka, tražim da me se uputi na civilnu službu“.
Poznato je da iza inicijative “Ne vojnom roku. Hrvatska zna bolje!” stoje Centar za građanske inicijative Poreč – Centar za mirovne studije – Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek – Dalmatinski odbor solidarnosti – Documenta – Eko Zadar – GONG – Homo Pula – Klub studenata Fakulteta političkih znanosti – Mali korak -Mreža antifašistkinja Zagreba – Mreža mladih Hrvatske – SDF – Zaklada Solidarna – Zelena akcija. Tadašnje “građanske udruge” danas su postale otvorene političke platforme koje s SDP-om dijele vlast u glavnom gradu Republike Hrvatske. Očito je da Otvorenom društvu Georgesa Sorosa koji financira ove lijeve opcije odgovara pravo na priziv savjesti kada je u pitanju državni suverenitet, ali ne i kada je u opasnosti zaštita života od začeća do prirodne smrti.
Totalitarizmi rješavaju pitanje priziva savjesti – pogubljenjem. Slučaj bl. Franza Jägerstättera
U tom je smislu važno podsjetiti na autentičan primjer pozivanja na prigovor savjesti kada je u pitanju vojna obveza. Primjer je to austrijskog katolika Franza Jägerstättera koji je tijekom Drugog svjetskog rata odlučio ne prihvatiti uniformu Wehrmachta zbog prijezira prema nacizmu i Hitleru. Unatoč prijeziru većeg dijela sela kojem je pripadao, St. Radegunda u Gornjoj Austriji, Franz je automatski doveo u opasnost i sebe i vlastitu obitelj. Zbog bezrezervne obrane institucije priziva savjesti, Franz je 1943. pogubljen u 36. godini života. Franzu Jägerstätteru priznanje je za svoju odluku dala Katolička Crkva kada ga je papa Benedikt XVI. 2007. godine proglasio mučenikom i blaženikom.
Jedino totalitaristička društvena uređenja – nacizam, fašizam i komunizam – ne priznaju pravo na priziv savjesti. Za suvremena demokratska društva, ovo pravo jedno je od temeljnih ljudskih prava, danas zajamčenih i najvišim zakonskim odredbama Ujedinjenih naroda, Europske unije i Republike Hrvatske.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
