Njemačka, zemlja u koju se sedamdesetih odlazilo raditi na “bauštelu”, a iz koje su nam dolazili turisti, kako umirovljenici koji običavaju nositi čarape uz natikače tako i plavokose slobodne djevojke koje su šokirale tradicionalne Dalmatince. Koja je za stare partizane ubrzo nakon rata od “mrskog neprijatelja” postala izvorom nasušnih deviza, ali i tehnologija koje smo otkupljivali po licenci, te rabljenih Mercedesa i Golfova. Zemlja koja nam je devedesetih, pod Kohlom i njegovim legendarnim ministrom vanjskih poslova Genscherom prva pružila potporu u ratu ,a dvijetisućitih pod Merkel okrenula leđa i blokirala ulazak u EU.

Njemačka zauzima posebno mjesto u hrvatskoj povijesti, kulturi i mitologiji, i ne samo hrvatskoj nego i balkanskoj i srednjeeuropskoj. Gastarbajter, lako prepoznatljiv po nedovršenoj kući na tri kata i Mercedesu W123 “Libanoncu”, obaveznom statusnom simbolu bez kojeg se nije vraćalo u rodni kraj, je bio od “intelektualaca” pomalo prezrena vrsta, a opet ih je hranio deviznim doznakama koje je slao iz Njemačke, i tako pokrivao ne samo goleme gubitke slavne jugoslavenske industrije već i vanjskotrgovinski deficit, dok mu jednog dana država nije zaplijenila deviznu štednju.

Germanska kultura u slavenskoj zemlji

Iako smo jezikom a dijelom i genetikom Slaveni, mi Hrvati smo nekako oduvijek vezani na germansko područje, Njemačku i Austriju, više nego i na jednu drugu zemlju. Kulturni utjecaj Njemačke nije vidljiv samo na jeziku, naročito na danas već nažalost prilično zaboravljenom starom zagrebačkom slengu, već i na arhitekturi Zagreba, na svemu osim tamo gdje bismo htjeli da bude najvidljiviji: Na solidarnosti, discipliniranosti, radišnosti, organiziranosti, poštenju.

I nismo jedini, takav je slučaj i s nekim drugim srednjeeuropskim zemljama gdje je germanska kultura bila dominantna stoljećima. Istina, Hrvatska je uvijek bila na samom rubu tog germanskog utjecaja, koji se od Zagreba širio dalje prema Slavoniji do Srijema, dok je južno od Zagreba prepuštao mjesto talijanskoj kulturnoj dominaciji. No budimo iskreni, bez tog snažnog germanskog utjecaja kultura u Hrvata ne bi daleko odmakla od one na Balkanu. Nijemci su, uostalom, nama ovdje uvijek bili pomalo uzor i ideal, kao i to kako su germanske države organizirane. Prisilni odlazak Nijemaca iz Slavonije je dobrim dijelom u korijenu njenog današnjeg lošeg stanja: Vrijedni i organizirani, folksdojčeri su bili kičma poljoprivrede u Slavoniji.

Njemačku se obično vezuje uz discipliniranost i marljivost, tehničku i inženjersku nadarenost bez premca, visoku muzičku kulturu (što je opet vezano na tehničku i matematičku inteligenciju!), ali ne baš i za dobar ukus u pogledu odijevanja i vizualne estetike općenito. Upravo je tehnološka i inženjerska nadarenost u korijenu nesreća koje su Njemačku zadesile u protekla dva stoljeća: Zemlja koja je svijetu dala socijalnu državu (Bismarck), teoriju obrazovanja (Humboldt), velike filozofe poput Nietzschea i Heideggera, Schopenhauera i Leibniza, i one manje velike poput stanovitog Marksa, na kraju je ostala zapamćena po ratovima koje je izgubila, a u čijem je korijenu bila upravo želja starih imperijalnih sila – Britanije prije svega – da spriječe Njemačku da ih pretekne u industrijskom pogledu. Naročito je veliku ulogu u izbijanju Prvog svjetskog rata igrala planirana pruga Berlin – Bagdad, koja je nešto što Britanija nije mogla dozvoliti.

Industrijska sila naspram kolonijalne

Čitava situacija je možda najkraće i najduhovitije opisana u britanskoj humorističkoj seriji “Crna guja”, kad Englezi u rovu raspravljaju o uzrocima Prvog svjetskog rata, pa kad glupavi George ustvrdi kako je uzrok ratu “Zli švabo i njegove zle imperijalističke ambicije”, koje je naravno trebalo spriječiti, Blackadder cinično uzvrati: “George, britansko carstvo trenutno pokriva četvrtinu zemaljske kugle, dok se njemačko carstvo sastoji od male tvornice kobasica u Tanganjiki. Ja baš ne mislim da možemo biti posve oslobođeni krivnje, kad se govori o imperijalizmu”.

Gubitak Prvog rata je povukao Drugi. Sve ono o čem smo kao o uzrocima čitali u knjigama smo kasnije u SFRJ mogli gledati u živo, na primjeru uspona Slobe Miloševića, Adolfovog nacional-socijalističkog pandana. Weimarska Njemačka, sa svojom hiperinflacijom, egzistencijalnom nesigurnošću, krizom za koju se nitko nije više sjećao kad je počela niti je znao kad će završiti, je rezultirala projekcijom unutarnjih problema na “unutarnjeg neprijatelja”, i izgubljenim još jednim ratom.

Ruski vojnici i silovanja, podjela i okupacija, Marshallov plan i gospodarsko čudo, teroristi iz RAF-a i oni palestinski koji su izveli pokolj Izraelskih sportaša na Olimpijadi, sve je to obilježilo poslijeratnu Njemačku, no ono čemu su se svi divili je brzina kojom je srušena i okupirana zemlja, u svega dvadesetak godina, postala najjača europska ekonomija i njen pokretač. Povijest tako brz i temeljit gospodarski oporavak ne pamti, i uza sve pogodnosti Marshallovog plana valja reći da sve ne bi bilo moguće bez gore spomenute njemačke predanosti i discipline.

Denacifikacija i lustracija

Uz visok ekonomski standard, dosegnut je i visok demokratski standard; Danas u Hrvatskoj nezamislivo, no socijaldemokratski lider Njemačke, Willy Brandt, je 1974. dao ostavku na mjesto premijera kad je otkriveno da je njegov bliski suradnik Günter Guillaume surađivao sa Stasijem. Da, u Njemačkoj je lustracija provedena vrlo temeljito i u politici nikad nije bilo mjesta bivšim suradnicima tajne policije, kako nacističke tako i komunističke  – za razliku od Hrvatske, gdje možete biti i Manolić osobno i svejedno sudjelovati u vlasti te biti ugledni građanin.

Ali povijest Hrvatske i Njemačke su se preklopile još jednom prilikom: Upravo kad je u Berlinu padao “antifašistički obrambeni zid”, kako mu je bio službeni naziv – komunisti su demokraciju oduvijek smatrali fašizmom, u Jugoslaviji su postavljani “antifašistički obrambeni balvani”, i organizirani “mitinzi istine” od strane putujućeg cirkusa Slobe Miloševića.  “Antifašisti” su kukali, “Dok se Njemačka ujedinjuje, mi se razjedinjujemo”.

No kao što je razjedinjenje Jugoslavije bilo demokratski čin, odraz volje naroda izražen na referendumu, tako je i ujedinjenje Njemačke bilo demokratski čin, kojeg su pokušali spriječiti samozvani “antifašisti” , u stvarnosti antidemokrati:  s obje strane “antifašističkog zida”, koji je postavljen kako “fašistička” zapadnonjemačka demokracija ne bi zagadila “antifašistički” istok. A taj istok je do pred sam pad Zida pucao u leđa onima koji su preko bodljikave žice i brisanog prostora pretrčavali iz antifašističkog raja u fašističko-kapitalistički pakao, kopao tunele kako bi se domogao slobode u “fašizmu” zapadnog društva obilja.

Uređeno društvo koje to više nije

Njemačka je uvijek privlačila time što je bila uređeno društvo u kom se zakoni poštuju, u kom vlada red, pomalo konzervativno – malo je poznato da je vjeronauk, oko kog se kod nas lome koplja, u liberalnoj Njemačkoj obavezan predmet u školama osim u Berlinu i Brandenburgu – ali u osnovi tolerantno i, za razliku od Hrvata koji su skloni zloporabi svih mogućih socijalnih prava i povlastica, vrlo solidarno. U Njemačkoj se na zloporabu bolovanja, trudničkih, invalidskih i sličnih prava gleda i te kako poprijeko, za razliku od Hrvatske gdje vas nitko neće prijaviti ako ga pitate kako smuljati nešto za sebe, naprotiv, pomoći će vam savjetom kako “prevariti sustav”. To što zbog toga bez povlastica ostaju oni stvarno potrebiti, kojima su one i namijenjene, izgleda nikog ovdje nije previše briga.

Njemačka je i zemlja snažnih kontrasta, zemlja u kojoj su s jedne strane istovremeno, pred stotinjak godina, potekli i naturistički pokret i “gay” scena, ali i Adolf Hitler i nacional – socijalizam. Kad se zna da su svi lideri SA odreda pripadali spomenutoj sceni, obzirom da je Ernst Rohm na njihovo čelo postavljao svoje ljubavnike, stvar je još čudnija. Ono što, naravno, nije čudno je da ih je Hitler dao pobiti kad mu više nisu trebali. Pojava potonjeg, kao plod kolektivnih frustracija nacije, je priča za sebe, a reprizu Berlina tridesetih smo gledali u Beogradu osamdesetih, samo što to nitko ne želi otvoreno reći.

No danas u Njemačkoj prevladava druga vrsta frustracije, a nacija je duboko podijeljena. Nizak natalitet je prisilio Njemačku da, kad je ostala bez dovoljno ljudskih resursa koje je desetljećima vukla iz Poljske i sličnih zemalja, posegne za resursima dalje – u Afriku i Aziju, i pokuša to prikazati kao “humanost”. Iako nema ničeg humanog u tome da Hrvati svojim novcem školuju liječnike i inženjere za njemačku industriju, koja će onda pregaziti i ono malo konkurentne hrvatske industrije. Takve politike, za razliku od klasičnog kolonijalizma, nemaju dobrih strana ni za koga.

Strah od optužbi za “rasizam”

No ono što je najgore je strah koji se uvukao u Nijemce. Slično kao i Hrvati, koji nerijetko strepe da će biti optuženi za ustaštvo ako ne dozvole da ih Pupovac vrijeđa, Nijemci se – iz povijesnih razloga – boje optužbi za “nacizam” i “rasizam” više nego ičeg. Policija zato često jednostavno gleda na drugu stranu kad “novi Nijemci” prakticiraju svoje narodne običaje poput “taharusha” na ulicama njemačkih gradova, a prikrivanje je u medijma postalo pravilo, ne iznimka. Nekad zemlja reda, mira, rada, i sigurnosti, današnja Njemačka je to samo dijelom. Industrija je jača nego ikad, nezaposlenost službeno manja od tri posto – no u tu statistiku ne ulaze milijuni koji žive od socijalnih prava, a posao niti imaju niti ga traže.

Nasilje na ulicama ne dolazi samo od useljenika – tu je i snažna njemačka “antifa”, koja pred svaki summig s oznakom “G” sruši pola grada u kom se održava, a zadnji put je na meti bio Hamburg. Ni oni, kao ni useljenici iz Sirije, nisu na meti pravosuđa i policije kad pale automobile – državni neprijatelj broj 1 u Njemačkoj je trenutno, za medije i Angelu Merkel, AfD, stranka kojoj današnji establishment odriče dati legitimaciju demokratske, iako se, za razliku od vladajućih stranaka, o demokraciju i ljudska prava nisu ničim ogriješili.

Korak unatrag

S druge strane, Angela Merkel je provela socijalni eksperiment ogromnih razmjera – ne samo na Njemačkoj, nego na cijeloj Europi – s vjerojatno katastrofalnim posljedicama po demokraciju u Njemačkoj i EU, ali malo tko to želi otvoreno reći. No, ako ništa drugo, u Hrvatskoj se probila svijest da nam Njemačka, za razliku od ere kad su njome vladali Kohl i Genscher, više nije ni prijatelj ni saveznik, već se sve više ponaša kao kolonijalni gospodar Europe, naročito nakon Brexita. Njemačka, zemlja koja je s Francuskom postavila temelje EU, bi lako mogla biti i njen grobar, ali i grobar Njemačke kao bogate i socijalne države kakvu znamo iz sedamdesetih i osamdesetih.

Jer, današnji Nijemci žive – lošije od svojih očeva, u gotovo svakom pogledu. Imaju niži standard, manja prava na radnom mjestu, i plaćaju sve veću cijenu uvozu radne i neradne snage te terorista iz zemalja koje je Trump svojevremeno nazvao “shithole countries”. Njemačka definitivno nije više zemlja kakva je bila, ali je svejedno svjetlosnim godinama ispred Hrvatske osim u pogledu sigurnosti na ulicama i kriminala, Hrvati i dalje masovno odlaze autobusima za München, bez naznaka da bi nešto moglo prekinuti taj trend. S tim da se ovog puta ne vraćaju u rodno selo da bi svijetu pokazali Mercedes i sagradili kuću – već ostaju zauvijek.

Izvor: narod.hr