Establishmentu je nešto manje od dvadeset posto glasova za demokrate Jimmy Akersona ove nedjelje u Švedskoj palo podjednako teško kao i pobjeda Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima u SAD, i uspon AfD-a u Njemačkoj. Dovoljno je citirati naslove iz medija: “MRAK KOJI SE NADVIO NAD EUROPU – Gotovo je, pao je i zadnji bastion europske socijaldemokracije. Ultradesničarski populisti pokosili su Stari kontinent, a svi bi se trebali bojati onoga što dolazi”. Ili, “Odnosi snaga u Švedskoj dubinski su se promijenili: Još jedna zemlja koja je popustila pred naletom populističke, nacionalističke i radikalne desnice”.
Njemačka: AfD prestigla Socijalne demokrate u anketama
Za medije ne postoje lijevi ekstremisti, niti su ikad postojali, iako je sedamdesetih Europu potresao ljevičarski terorizam kao što je danas potresa islamski, pa i gore: Crvene brigade, Frakcija crvene armije, IRA… No unatoč tome, danas za medije postoji samo “ekstremna desnica” i bit će katastrofa ako oni dođu na vlast u Europi. S druge strane, ljevica nosi samo mir i prosperitet. Maduro i Chavez su naftom i vodom prebogatu Venezuelu doveli do prosjačkog štapa i gladi, svojevremeni idol euroljevice i intelektualaca Robert Mugabe je u preko 40 godina svoje diktature od bogate žitnice Afrike, Zimbabwea, napravio bantustan u kom su novac i ljudski život uglavnom posve bezvrijedni. O tome kako je ljevica na vlasti poharala i istok Europe, pa i Britaniju sedamdesetih dok je bila na vlasti, ili Italiju prije Berlusconija, ne treba ni govoriti.
Desničarske zvijeri i humani ljevičari
No sve su to dobri dečki, uključujući valjda i Maoa, a ljudi poput sad već bivše liderice AfD-a Frauke Petry i Jimmi Akkersona su desničarske raspomamljene ekstremne zvijeri koje će nas sve uništiti, zaratiti, odvesti na prosjački štap – iako letimičan pogled u bližu povijeset pokazuje da su ratove uglavnom započinjali socijalisti, od Slobodana Miloševića do Hillary Clinton i Obame.
Protuimigrantski prosvjednici vikali ‘gubi se’ tijekom posjeta Angele Merkel Dresdenu
Naravno, kad se radi o ljevici onda se ne koristi pojam “kontroverzno” nego “provokativno” ili “slobodoumno”, “nacionalizam” je “zaštita nacionalnih interesa”, kršenje demokratskih principa i pravila igre je “borba protiv populizma” i tako dalje.
AfD je tu posebno zanimljiv, jer se radi o stranci koju mediji javnosti prezentiraju kao nasljednike Adolfa Hitlera, stranku koja privlači isključivo ćelave i nepismene skinheadse koji s pivom u ruci čekaju gdje će proći kakav Arapin da ga istuku, dok ju je u stvari nedavne 2013. osnovala grupa sveučilišnih profesora i intelektualaca. Njihove protivnike mediji i HINA oslikavaju kao građane koji su u strahu od nacizma, progona stranaca, pošten i miroljubiv svijet: U stvarnosti, njihovi protivnici su militanti iz “Antife” koji su lani razbili stotine izloga i spalili stotine automobila u Hamburgu.
Stranka profesora
U stvari, AfD je nastao kao stranka dobrostojeće i visokoobrazovane srednje klase s tendencijom umjerenom euroskepticizmu – generalno, “ekstremisti” su podržali članstvo u EU ali su bili kritični oko daljih integracija, Eura, spašavanja zemalja poput Grčke. Podržavali su direktnu demokraciju, referendume – što je proglašeno ekstremističkim i nedemokratskim, kao i u Hrvatskoj – te se protivili istospolnom braku i masovnoj i nekontroliranoj imigraciji (ali ne i svakoj imigraciji).
Ljevica traži Seehoferovu ostavku zbog šala na račun migranata; AfD stao u obranu i napao Merkel
Ta “ekstremistička” stranka je u svega pet godina postojanja postala sila s kojom se u Njemačkoj mora računati: No mogu li stranke koje u visoko razvijenim društvima koja su uvijek bila uzor u koji su prstom upirali naši “progresivci” privlače i preko petine biračkog tijela – a preko četvrtine autohtonog stanovništva – uopće biti ekstremističke? Neke stranke na vlasti su u povijesti, istina, bile prilično ekstremističke – a neke su to još uvijek, poput “naprednjaka” u susjednoj Srbiji – no one su uglavnom produkt socijalne patologije koja je postojala u određenom trenutku. Stranke koje okupljaju velik dio normalnog stanovništva jedne normalne države teško da se mogu proglasiti “ekstremističkim”!
Hrvat iz AfD-a: ‘Nijemci navijaju za Hrvatsku jer reprezentacija ima nacionalni naboj!’
S druge strane mediji nisu vidjeli ništa ekstremističkog u istupima Gregora Gysija. Bivši šef istočnonjemačke KP koji je na tom mjestu naslijedio Egona Krenza, a kasnije ključni čovjek do nedavno treće najveće stranke u ujedinjenoj Njemačkoj, kojeg je od lustracije kad je otkriveno da je bio suradnik STASI-ja spasilo samo to što je imao zastupnički imunitet, je običavao govoriti da je dobro da Nijemci izumiru (jer su, kaže, nacisti!) i da je dobro da se Njemačka puni imigrantima koji nisu bijeli, koji će ih zamijeniti.
Difamacija i manipulacija
Takvo etiketiranje je primitivna ali učinkovita metoda manipulacije javnim mišljenjem. U napisima srednjestrujaških medija sve što je lijevo – intelektualci, aktivisti, političari, mediji – ima prefiks “ugledan” i “umjeren” neovisno o tome koliko su nakaradni stavovi i ideje koje zastupaju i koliko se afera veže za njih, dok je sve desno “kontroverzno”, “nacionalističko”, “fašistoidno”, “rasističko” i “homofobno” – pri čemu se te etikete lijepe bez ikakve suvisle argumentacije, logike ili smisla.
Doc. dr. sc. Boris Havel o izborima u Švedskoj, uspjehu Švedskih demokrata i migracijama…
Možda najbesmislenija etiketa koja se vezuje uz AfD je “antifeminstička stranka” , kojeg je od osnutka do nedavno vodila uspješna i obrazovana poslovna žena, dok su uzdržavane žene i one iz industrije zabave često “ugledne” i “feminističkih stavova”. Ona je taj epitet “antifeministice” dobila jer se usprotivila kvotama za žene koje promiče CDU, smatrajući da je to za njih ponižavajuće i da se time sugerira da nisu sposobne konkurirati za određena radna mjesta i položaje pa im ih treba poklanjati.
Isto tako, ta “antiimigrantska” stranka se usprotivila planu da se zabrani inače neškodljivo i nerijetko higijenski korisno obrezivanje dječaka (što dijele i Židovi i muslimani), dok “proimigrantski” i “multikulti” CDU to zagovara.
Ekstremizam koji to nije
Što je, dakle, tako ekstremističko kod AfD-a? Zapravo, baš ništa, ni u ponašanju članstva niti u stavovima, ako se izuzme da je jedan od lokalnih političara iz stranke, Björn Höcke, rekao da su Nijemci jedini narod koji je u centru glavnog grada podigao spomenik sramoti, referirajući se na spomenik holokaustu u Berlinu, no on je nakon toga na zahtjev većine stranačkog članstva – udaljen iz stranke. Što u krajnjoj liniji upućuje na suprotno od narativa u medijima – da AfD nije baš stranka koja bi tolerirala izjave koje se mogu protumačiti kao nacističke. Istina, AfD je otišao udesno u zadnjih godinu dana – nakon odlaska Petry – no i dalje to definitivno nije stranka neonacista, niti onih koji s tim koketiraju. Eventualno bi se termin “radikali” mogao prišiti Pegidi.
No, kad je Petry jednom rekla kako policija mora provoditi zakon i smije koristiti oružje za obranu granice ako je potrebno, novinar je “dobronamjerno” izvrnuo njene riječi u to da policija treba pucati po imigrantima.
A što jednu stranku čini ekstremističkom u Švedskoj? Socijaldemokrati, koji su do izbora vodili manjinsku koalicijsku vladu, su u kampanji obećavali više novca za socijalu – dok je koalicija stranaka “desnog centra” (umjerenjaka i srodnih) također obećavala više trošenja na socijalne programe ali i rezanje poreza (iako je nejasno kako bi jedno spojili s drugim, pa time i nerealno). Dakle, između stranaka tzv. “ljevice” i tzv. “desnice” neke razlike nema: A više trošenja na “socijalu” u praksi znači više novca za nezaposlene imigrante, koji će time biti još manje motivirani da traže posao. Što sve skupa možda nije ekstremistički, ali ne djeluje ni previše razumno.
Usto, oni se bave pitanjima koja za švedsko društvo više nisu krucijalna niti zanimljiva, dva posto manji ili veći porezi ili malo veća ili manja socijalna prava neće donijeti nikakvu bitnu promjenu u Švedsku.
Kontrola granica je fašizam
S druge strane, švedski Demokrati – “neonacisti” – se zalažu za vraćanje reda i zakona u dijelove Švedske gdje zakona sada nema (“No-go zone”) i strože politike imigracije. Što je tu “ekstremno?” Do pred koju godinu ekstremistička je bila ideja da se preko granice bez ikakve kontrole pušta stotine tisuća ljudi bez dokumenata! I to ljudi koji dolaze iz kulture koja je spram naše zapadne neprijateljski nastrojena. Danas je pak ekstremizam tražiti kontrolu granica i tko ulazi u zemlju – iako, ako vi pokušate ući u Schengen bez dokumenata, ilegalno, mogli biste završiti u zatvoru!
“Ekstremistički program” Švedskih Demokrata uključuje smanjenje poreza na prihode za 25 milijardi kruna godišnje, i poreza na plaće za 45 milijardi, povećanje izdvajanja za zdravstvo i starije za 30 milijardi, veće mirovine, a uštede bi se ostvarile – 60 milijardi – na smanjenju troškova integracije imigranata i same imigracije, te još 85 milijardi na reformama državnih poslova.
Švedski demokrati: Najbrže rastuća stranka u Švedskoj protivi se dosadašnjoj useljeničkoj politici!
I, fašisti jedni, traže da se postrože uvjeti za azil i traže test iz jezika i kulture kao uvjet za dobivanje državljanstva. Reklo bi se, sve što je donedavno bilo normalno i praktički se podrazumijevalo danas je “ekstremno”! Normalno je da je ljudima dojadilo da ih se probada noževima na cesti, gazi kamionima, da im se siluje djecu i da im se pali aute – ali kad se pobune protiv postojećeg stanja stvari i žele nešto izmijeniti, onda su “fašisti” i protiv demokracije!
Antidemokratske politike liberalno demokratskih opcija
A kako izgleda politika “demokratskih” opcija, onih kojih se ne moramo bojati? Tako da švedski socijaldemokrati, nakon što su izgubili izbore, odbijaju predati vlast. Švedski premijer Stefan Lofven ne želi odstupiti unatoč tome što je njegova socijaldemokratska stranka dobila najniži udio glasova u više od jednog stoljeća. On kaže da su Švedski demokrati dizali ruku na nacistički pozdrav i “zapalili plamen rasizma” pa stoga “umjerene stranke imaju moralnu odgovornost za formiranje vlade”.
Drugim riječima, suspendiranje demokracije i poništavanje demokratskih izbora je “čin moralne odgovornosti” – a tko smatra da rezultate izbora treba poštivati, taj je rasist i ekstremist. Ono što nas treba plašiti su upravo takva razmišljanja i takvi “umjerenjaci”, a ne “ekstremisti” iz AfD-a i Demokrata.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
