Komentar čitatelja
Izbjeglice kojima je odbijen ulaz probili se u Austriju
Želimir Marić – 21.09.2015.
Molim da me se pogrešno ne shvati, jer sam zadnji koji bi ustvrdio da ne treba svakom iskreno i požrtvovno pomoći. Ali mi nešto toliko bode oči, da mislim da bi bilo dobro to spomenuti. Ali još jednom, molim da se to ne shvati kao opća nediferencirana osuda ljudi koji dolaze k nama.
Sjećam se naime kako je to izgledalo kad je bio rat kod nas. Neki članovi moje familije su, nakon što su se uspjeli izvući sa okupiranog teritorija na ovu stranu, grozno je toga se sjetiti, izgledali otprilike jednako staro kao i danas nakon 20 godina. Tek su se vremenom uspjeli fizički i psihički polako oporavili. A imam utisak da su većina ovih ljudi koji su na putu muškarci u jako dobroj formi, i fizičkoj i psihičkoj. O čemu se tu radi? Čudno.
Kad su Izraelci 1984. u sklopu operacije izvlačenja Židova iz Etiopije (cijela operacija odnosila se na 40.000 ljudi) izveli tzv. “operaciju Salomon”, kad su unutar 36 sati avionima prebacili 14.500 ljudi u Izrael, računali su da će u svaki Boeing747 stati po 760 ljudi, međutim u svaki avion ih je moglo stati čak 1122 – toliko su ljudi bili mršavi.
Treba reći da i kompetentni političari upozoravaju na opasnosti. Tako npr. 14. rujna je bivši njemački ministar unutarnjih poslova Hans-Peter Friederich rekao: “Uzevši u obzir desetine tisuća izbjeglica koji se nekontrolirano, bez da su registrirani, kreću Njemačkom i Euopom, mora se reći da smo izgubili kontrolu. Samo se otprilike može procijeniti koliko njih su borci ISIS-a, ili islamistički tzv. spavači. Izbjeglice bi morale biti registrirane i koliko je god to moguće provjerene već na granici Europe.”
Mislim da je sposobna i odgovorna vlast u stanju osigurati i jedno i drugo: i pomoć izbjeglicama i sigurnost svojih građana, te i sigurnost samih izbjeglica. To u Hrvatskoj, a očito eto čak ni u Njemačkoj, i u mnogim drugim zemljama nije slučaj. Ovom ozbiljnom problemu se pristupa neodgovorno i sentimentalistički. Vođenje države nije isto što i igranje u pijesku s kanticom i lopaticom.
Istina je da smo mi devedesetih godina pod puno težim uvjetima i pod pritiskom puno većeg broja izbjeglica i prognanika imali potpunu kontrolu situacije, bez da je trpjela humanitarna strana. Zašto to sad nije slučaj, možemo samo nagađati. Možda je ipak najbolja riječ za ovu situaciju – kontrolirani kaos. Kome to može koristiti? Europi, Hrvatskoj, te narodu u Europi i u Hrvatskoj, te istinskim izbjeglicama i potrebitima – sigurno ne.
