Nakon što se polovinom 2000-tih prestalo pričati o strukturnim problemima i potrebama strukturnih reformi, a radi kontinuiranog gospodarskog rasta koji je trajao do 2008., danas se više nikako ne može zaobići ova tema i diskusija o mitskim strukturnim reformama koje netko, a nitko ne zna tko, jednog dana mora provesti. No, to se danas ponovno radi površno i bez jasne analize i uvida u prave probleme niti u prave aktivnosti koje je moraju provesti kako bi se izvukli iz trenutne situacije.
Danas se vidi koliko je prijašnji rast bio neodrživ
Ovo nije ništa novo za hrvatsku – strukturni gospodarski problemi postoje već dugo vrijeme, ali smo ih uvijek ignorirali i izbjegavali smo suočiti se sa njima. Upravo snažan gospodarski rast u prvom desetljeću ovog stoljeća pokazuje kako su ti strukturni problemi duboki i koliko smo na krivi i neodrživ način do njega uopće došli. Ali da ne idemo sada duboko u diskusiju o rastu temeljenom na potrošnji, manjku proizvodnje roba i usluga, lošem izvoznom potencijalu i rezultatima i svemu drugome, okrenut ćemo se temi potrebnih strukturnih reformi za popravak našeg gospodarstva.
Hoće li narod biti spreman podnijeti kratkoročnu žrtvu?
Tema je toliko dugo u javnom prostoru da se čak i ovoj predizbornoj godini trenutna oporba ne libi najavljivati snažne poteze na tom području, a koje bi inače uzbudile i negativno djelovale na izborni potencijal svakoga tko na taj način istupa u javnost u prezentaciji svojih budućih ekonomskih poteza. Ovo znači ili da imamo oporbu koja je spremna staviti interese države ispred stranačkih, ili da su analize i moguće ankete pokazale kako su glasači čak spremni i nagraditi takve istupe političara danas. Narod je možda spreman podnijeti i kratkoročnu žrtvu kako bi nam svima bilo bolje u dugom roku.
Što je primjetno u razgovorima o nadolazećim neizbježnim strukturnim reformama? Iako neki stranački stratezi pokazuju da i dublje gledaju strukturne probleme (ovdje prvenstveno mislim na g. Josipa Budimira), ipak se većinom radi o vrlo površnom i kratkoročnom pristupu. Tako opetovano vidimo nekoliko grešaka u pristupu ovoj temi.
Reforme uopće ne moraju biti bolne – to stvara atmosferu straha
Prvo – stalno se naglašavaju bolni rezovi i promjene, stvara se atmosfera straha i nadolazeće kataklizme. Ispada prema svim izjavama i nastupima da promjene mogu biti samo bolne, a tome definitivno nije tako. Ako potrebne reforme obuhvaćaju relaksaciju poreznog sustava, rasterećivanje birokratskog sistema i opterećujuće administracije kako prema fizičkim tako i pravnim osobama, zašto se na naglašava da bi te reforme bile melem za ranu, a ne nešto što bi dodatno ranilo i ekonomski unazadilo društvo. Ovakvi potezi dali bi prostora za disanje gospodarstvu, omogućili lakše zapošljavanje, te posredno doveli i do veće porezne baze (ukupna platežna moć, veća potrošnja, manja socijalna davanja za nezaposlene itd.). Jedina „žrtva“ ovih poteza, i to kratkoročna, bi bila državna blagajna na prihodovnoj strani. Ali to bi zaista bio kratkoročni efekt, a napokon bi možda i imali deficit koji bi bio efikasan i usmjeren na dugoročno isplative efekte i rezultate.
Budžet je alat, a ne cilj i svrha
Druga greška izlazi iz ove prve – a to je usmjerenost na budžet kao da on predstavlja cilj gospodarstva neke države. Budžet je alat, te s druge strane može biti i jasan pokazatelj efikasnosti gospodarstva neke države. Ali on ne smije biti cilj gospodarske politike. Vidimo kako se već godinama budžet i njegovo ostvarenje pretpostavlja svim drugim elementima gospodarstva – on je važniji i od zaposlenosti i od nezaposlenosti, važniji je i od investicija državnih tvrtki koje bi dale poticaj održivom gospodarskom rastu (ponovno se investicijski potencijal žrtvuje radi jednokratnog krpanja budžetskih rupa), itd. Kad jednom gospodarski stratezi vlade shvate da njihov budžet nije fokus točka njihovih zadataka i odgovornosti možda se i pokrenemo u pravom smjeru.
Bez dobrih analiza planiranih mjera možemo potonuti još dublje
Treća greška predstavlja još jednu usmjerenost na samo jedan vid krize i problema, a to su troškovi i rashodna strana gore navedenog budžeta. Nije upitno da se sredstva ne troše racionalno i efikasno, nije upitno da su neke rashodne točke države nedovoljno aktivne i djelotvorne. Sa druge strane nije upitno i da je takva „skupa“ državna administracija nedovoljno djelotvorna i uslužna, da se uz prigovore na velike troškove u istom trenutku žalimo kako je aparat spor, nedovoljno aktivan. Imamo situaciju u kojoj ispada kako je državni aparat u istom trenutku i prevelik (ako gledamo samo troškove) i premali (ako gledamo efikasnost). U tom smislu ne možemo očekivati da će ikome biti bolje ako zaposlenima u tom aparatu idemo rezati plaće za očekivanih 10% ili ako ćemo još dodatno smanjiti broj zaposlenika za nekih 20.000. Hoće li tim jednostavnim i paušalnim potezima aparat postati efikasniji, hoćemo li biti zadovoljniji na šalterima državne uprave ili čekajući njihova rješenja? Fokus na troškove, a bez jasne analize manjka efikasnosti i organizacije državnog aparata, ponovno nas gura u daljnje padanje i izbjegavanje pozitivnih gospodarskih efekata. U ovom smislu, ako zaista želimo ozbiljno prionuti reformama, potrebno je analizirati i uspostaviti jasne elemente problema. Efikasnost sustava je puno bitniji faktor od njegovog troška. A sustav nam je neefikasan, menadžment je nestručan i sastavni dijelovi sustava nemaju jasno postavljene ni kratkoročne, kamoli dugoročne, ciljeve. Bez jasnih podataka o efikasnosti pojedinih dijelova sustava ne možemo ispravno ocijeniti dali je povezani trošak opravdan ili nije. Nadalje, moguća neopravdanost postojećeg troška može izlaziti iz dva izvora – iz nerealno visokih plaća i drugih troškova, ili iz nedovoljne efikasnosti koja je potrebna da troškovi budu opravdani.
Fokusiranje samo na troškove režemo sebi mogućnost dugoročnog razvoja
Fokusiranjem samo na trošak i njegovo rezanje dobit ćemo samo smanjenje efikasnosti dobrih dijelova aparata, ili možda ukidanje potencijala dostizanja željene efikasnosti onih dijelova koji trenutno podbacuju. Fokusom samo na troškove sami sebi režemo mogućnost strukturiranog i planiranog dugoročnog razvoja. No, za ovo je potrebno puno više rada, puno više objektivne analize državne uprave i hitno pokretanje reforme državne uprave koja će biti usmjerena prvotno na efikasnost i postizanje kratkoročnih i dugoročnih rezultata. Fokus na efikasnost i rezultate će tada eliminirati nepotrebne dijelove sustava, a korist od takvog sustava će imati cijelo društvo kojem on više neće biti preskup.
Ne govori se dovoljno o demografskim i drugim bitnim problemima
Četvrta greška se vidi u fokusu samo na kratkoročne mjere, uz zaobilaženje dugoročnih mjera koje svi izbjegavaju, valjda zato što se njihovi rezultati ne mogu vidjeti u jednom političkom mandatu. Ne pristupa se, u sklopu najavljivanja strukturnih mjera, temama reforme obrazovanja, demografskim problemima države, te drugim temama koje zahtijevaju ipak puno više dugoročnog planiranja. One možda ne predstavljaju ni teme koje bi bile jasne svima u javnosti, pa izostaje politički oportunitet za baviti se njima.
Problem je kompleksan i ne može se svesti na površne teme
U širokoj raspravi o strukturnim problemima i potrebnim reformama još uvijek se dotiču samo površne teme i ograničen skup problema, dok se sustavniji pristup samo može nazrijeti u nekim istupima zadnjih tjedana. Ovo je dosta poticano i od strane medija i popularnih kolumnista koji poentiraju na takvim „lakim“ i brzopoteznim rješenjima. No problem je ipak dosta kompleksniji, ali ne toliko da ga javnost neće razumjeti ako mu se on jasno predstavi.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
