Nenad Bakić, jedan je od najuspješnijih hrvatskih poduzetnika, investitor i tvorac portala Moj Posao. Piše o stanju zemalja, gospodarstva, o marketingu, kritizira vlast na blogu Eclectica, a njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
1. Bolni rezovi su LAŽ. Svi političari koji se izražavaju u terminima ‘bolnih rezova’ (da ih hoće ili neće napraviti) zapravo samo prodaju maglu.
Jer ‘bolni rezovi’ uopće nisu potrebni. Pogledajte zašto. Za državu u širem smislu radi oko 400.000 ljudi. Tokom ove ‘krize’ taj broj je ostao isti, ili malo narastao. U međuvremenu je izgubljeno oko 150.000 radnih mjesta u privatnom sektoru.
Pogledajmo samo zadnje 4 godine. Uz pretpostavljeni radni vijek od 33,3 godine (a mislim da je kraći), 3% zaposlenih svake godine ode u mirovinu. To znači da je u javnom sektoru u zadnje 4 godine zaposleno barem 60.000 ljudi (a i više, jer neki i svojevoljno odlaze).
NARAVNO da je taj broj novozaposlenih mogao biti manji. Recimo da se zapošljavalo po principu ‘2 za 1’ (za dva koji izađu, jedan uđe) ili ‘3 za 1’. To je definitivno moguće zbog digitalizacije, smanjenjene populacije i velikih rezervi u produktivnosti. Recimo da je država platila svim ljudima u javnom sektoru tečaj da nauče tipkati s 10 prstiju (siguran sam da se većina ljudi ne bi uvrijedila na to, jer nije sramota ne znati, nego htjeti naučiti, a koristilo bi im u privatnom životu). Ili da je saborske zastsupnike naučila engleski, pa da država ne mora plaćati ogromne pretplate HINI za ‘izvještavanje’ državnih tijela.
Ili, vjerojatno bi mnogi vrijedni ljudi u javnom sektoru rado išli neke druge edukacije s namjerom da prijeđu u realni (programiranje, zašto ne?).
Jednako tako znamo da se skoro sva radna mjesta u javnom sektoru ipak i danas pune preko veza. To ne znači da ljudi koji zauzmu ta radna mjesta ‘loši’, naprosto tako idu stvari i svatko ima nekog ‘svog’, mala smo zemlja. A jednako tako znamo da većina zapošljavanja preko veza ide preko politike, češće lokalne nego državne.
Tko ne vjueruje, neka izračuna stopu nezaposlenosti među članovima stranaka, malih i velikih, i usporedi to s općom hrvatskom stopom.
2. Ovdje vidimo i kako kriza diže moć stranaka. Krenimo od ovog Alen Baščevan: Bio sam uhljeb, ništa nisam radio i primao sam 17.000 kuna, tako da nitko ne kaže kako nešto izmišljam.
Kad je nezaposlenost velika, radna mjesta postanu rijetka, a posao za državu i daleko bolje plaćen nego u privatnom sektoru, ‘posredovanje’ pri zapošljavanju u javnom sektoru je vrijednije. Koga briga za ‘štelu’ u javnom sektoru ako je mnoštvo dobro plaćenih poslova u privatnom. Da je mnoštvo dobro plaćenih poslova u privantom, država bi imala problem naći dovoljno dobrih ljudi, a naravno kako ima ljudi koji tome prirodno naginju, a bili bi odlični javni službenici, samo nemaju pravu ‘vezu’, mogli bi daleko lakše dobiti pravi posao za državu.
Ujedno, članstvo u strankama postaje vrijednije, pripadnost stranci vrijedi više.
3. Pitate se koje su to onda stranke koje taj svoj partikularni interes stavljaju iznad interesa države i društva? Ne znam, promislite sami. Ali da ih ima, evidentno je iz neraalnog rasta javnog sekotora, u odnosu na realni, i dugotrajnost krize.
4. Još jednom naglašavam, nisam za ‘otpuštanja / bolne rezove’ u javnom sektoru. Prije nekoliko godina sam tako primjerice izjavio da u javnoj upravi ima previše zaposlenih pa su mi maliciozno podmetnuli da sam se zalagao za njihovo ‘otpuštanje’. U javnom sektoru ima puno vrijednih ljudu, pa mislim da kao i u jednom njegovom dijelu, zdravstvu, sustav je lošiji nego zbroj pojedinaca (iskreno, ne sjećam se kad sam sreo neljubaznog ili nekompetetnog liječnika iako idemo uglavnom po javnom zdravstvu).
5. Znači situacija je jasna kako ‘okinuti’ pozitivnu spiralu porasta blagostanja u zemlji:
– prestati zapošljavati preko svake mjere u javnom sektoru, uvesti pravilo 3:1
– ponuditi darežljive otpremnine i prekvalifikcije (ali uz kontrolu korupcije, da se ne događaju slučajevi da netko svojevoljeno ode u mirovinu godinu dana prije nego mora, a za to dobije 30.000 eura ‘obeštećenja’)
– povećati efikanost javnog sektora, što će i zaposlenima u njemu omogućiti da bolje i manje stresno rade svoj posao
– to će jako pomoći smanjiti javni deficit, kreditni rejting će početi rasti i kamate za Hrvatsku padati, što će dovesti do više investicija, više poslova i većih plaća
– što će omogućiti lakše punjenje proračuna bez jahanja po privatnom sektoru
– itd.
– ovaj program NARAVNO najaviti kako bi se ugradila pozitivna očekivanja od razvoja gospodarstva
