U petak, 4. kolovoza 1995. oko 14 sati u Kotar šumi, na liniji prema Petrinji, poginuo je Stjepan Grgac iz lekeničkog Petrovca, zapovjednik 57. brigade HV-a „Marijan Celjak“ iz Siska. Jedini je to zapovjednik brigade poginuo u Domovinskom ratu, a time i najviši vojni dužnosnik koji je poginuo u operaciji Oluja. Stjepan Grgac oličenje je hrvatskog časnika stasalog u Domovinskom ratu, slažu se svi njegovi suborci i poznanici.
Toga je dana u Kotar šumi i Mošćenici poginulo više pripadnika 57. Brigade i 2. Gardijske brigade Gromova, a Stjepan Grgac je, iako je trebao biti u zapovjedništvu, sam krenuo pomagati 2. bojni Gromova koja je zapela tog prvog dana Oluje.
Na tzv. rimskoj cesti naišao je na bunker, za koji se mislilo da je očišćen, te je njegov život u 36. godini života prekinuo rafal neprijateljskog puškomitraljeza. Na istom mjestu je poginuo, prilikom izvlačenja svog zapovjednika, i 21-godišnji Ozren Jalžečić iz Ivanić-Grada.
Cijenio ga je iznimno i general Janko Bobetko.
„Bio je neizmjerno hrabar, odan, kao vihor je nosio brigadu i išao ispred svojih ljudi. On je očit primjer da samo takvi ljudi mogu izdržati i voditi Domovinski rat. Mnogo će vode proteći Savom dok se ne rodi opet jedan ovakav čovjek”, napisao je o Stjepanu Grgecu Bobetko u svojoj knjizi „Sve moje bitke“.
Na poznatom vojnom mimohodu na Jarunu te 1995. Grgac je stupajući predvodio ešalon domobranskih brigada.
U trenutku smrti Stjepan Grgac imao je čin bojnika, a na stolu ga je čekalo rješenje o dodjeli čina pukovnika, koje nikada nje podigao. Posthumno mu je dodijeljen čin brigadira. Iza sebe je ostavio je tada 30-godišnju suprugu te 10-godišnjeg sina i sedmogodišnju kćer.
Ovaj tekst je spomen na Stjepana Grgeca i sve poginule hrvatske bojovnike u Domovinskom ratu.
