Na Brijunima su Jugoslaviju u pregovorima s Hrvatskom zastupali Hrvati komunisti Ante Marković, premijer i Budimir Lončar, ministar vanjskih poslova Jugoslavije i bivši šef UDBA-e (OZNA-e) u Zadru. Taj je isti Lončar kasnije postao visokopozicioniran u hrvatskoj vlasti krvlju izborene neovisne Hrvatske, poglavito u vrijeme predsjednika Mesića i Josipovića.
Osobito stoga jer je taj isti Budimir Lončar predložio u UN-u, koji mjesec kasnije, da goloruka i gažena Hrvatska dobije embargo na uvoz oružja u ratu protiv JNA i Srbije. A još 2017. godine Budimir Lončar narugao se stotinama tisuća žrtava Titovog terora izjavivši: „Tito je bio čovjek koji je cijeli svoj život posvetio borbi za slobodu naroda i ljudi koji žive od svojega rada.“
Savezni ministar obrane Jugoslavije, hrvatski Srbin general Veljko Kadijević, pozvao je dan kasnije nakon brijunskog sastanka 8. srpnja 1991. na opću mobilizaciju u Jugoslaviji, što je značilo najavu otvorenog rata i agresije na Hrvatsku svom silom kojom je raspolagala ta komunistička armija, treća po snazi u Europi! Mobilizacija se temeljila se na „dobrovoljnoj“ bazi čime je postalo jasno da sporazum koji su dan ranije na Brijunima, pod pokroviteljstvom Europske Zajednice, potpisale Hrvatska, Slovenija, Srbija i Jugoslavenska narodna armija, neće ispuniti svoje mirotvorne ciljeve.
Na današnji je dan 1991. potpisana poznata Brijunska deklaracija, kojom je proglašenje hrvatske samostalnosti odgođeno na tri mjeseca. Učinjeno je to na poticaj Europske zajednice, čija su 3 ministra vanjskih poslova došla na Brijune. Bili su to Hans van den Broek iz Nizozemske, Jacques Poos iz Luksemburga i João de Deus Pinheiro iz Portugala.
Domaćin sastanka na Brijunima bio je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Korist od sastanka imala je Slovenija, jer je njime okončan rat u toj državi, tzv. Desetodnevni rat i napad JNA na Sloveniju. Slovenski predstavnici bili su predsjednik Milan Kučan, premijer Lojze Peterle, ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel i predsjednik parlamenta France Bučar.
Jugoslavensku stranu u pregovorima predstavljali su savezni premijer Ante Marković, ministar vanjskih poslova Budimir Lončar, viceadmiral Stane Brovet i većina članova Predsjedništva SFRJ.
Što kažu o Lončaru u rodnom Preku na Ugljanu?
Mještani Lončareva rodnoga mjesta Preka na Ugljanu početkom 90-ih organizirali su peticiju protiv djelovanja Budimira Lončara. Potpisalo ju je više od 90 posto mještana. Ogorčeni zbog njegova izrazito protuhrvatskoga djelovanja, jedne su mu noći fekalijama izlijepili rodnu kuću, piše Ivica Marijačić za Hrvatski tjednik, a prenosi hkv.hr
Mesić rehabilitirao Lončara u cilju detuđmanizacije
Taj je dvojac s Pantovčaka počeo 2000. godine silovitu rehabilitaciju zločinačkoga komunističkoga režima i tzv. detuđmanizaciju. Nakon dvaju Mesićevih mandata, Lončara je kao savjetnika zadržao i sljedeći hrvatski predsjednik Ivo Josipović, također stari komunist i ponosni Titov gardist. Njih se dvojica ne bi koristila savjetničkim uslugama Bude Lončara da ovaj nije bio toliko antihrvatski nastrojen. Porazom Ive Josipovića na posljednjim predsjedničkim izborima, prestala je i diplomatsko-politička, savjetnička , a valjda i uopće karijera Budimira Lončara.
U povodu Dana sjećanja na žrtve totalitarističkih režima, 23. kolovoza, mještani Preka, s kojima smo razgovarali (g.2016), a prije svih nekadašnji načelnik općine Mladen Lucin, podsjećaju na komunističke žrtve Preka. Ima ih 40, a posljednji je Ivo Mašina koji je pao kao žrtva Titova režima u zatvoru Stara Gradiška 1961. godine. Rodbina mučenika uvjerena je kako je i Lončar odgovoran za njegovu smrt, u najmanju ruku kroz grijeh propusta u spašavanju nedužnoga čovjeka.
Književnik Joja Ricov s Lončarevog Ugljana, također jedna od zatvorskih žrtava komunističkoga Titova režima, prije više godina posvjedočio je Hrvatskome tjedniku da je Lončar bio zapovjednik tzv. Podvodnih bataljuna, odnosno militantne skupine komunista koja je hrvatske žrtve kažnjavala tako što je mladiće bacala u more s kamenom vezanim im oko vrata, piše Ivica Marijačić za Hrvatski tjednik, a prenosi hkv.hr.
Mnoge su pojedince i skupine osoba komunistički zločinci umorili na najbrutalnije načine, primjerice, vezujući im kamen oko vrata i bacajući ih žive ili mrtve u more. Poneke su tzv. partizansko-komunistički Podvodni bataljuni, bacali u more i likvidirali udarajući ih veslima ili kamenjem po glavi dok ne izdahnu i potonu. Mnogi od tako stradalih vode se nestalima što, dakako, bitno otežava raspolaganje s konačnim brojkama, rekao je dr.sc. Zlatko Begonja za zadarskilist.hr
Očito je da i plavo Jadransko more zapravo krije žrtve Hrvate koje su ubijali komunisti i o kojima se i danas ništa ne zna, za razliku od navodnih tisuća koje je spomenuo Pupovac u Jadovnom kao žrtve “bacanja u more”, što jako sliči na jasenovački mit bacanja žrtava u Savu. Savu, kojo, su plivale žene u haljinama i štiklama, što sigurno nisu bile logorašice Jasenovca.
Tako se samo u Zadarskoj županiji navodi 26 poznatih lokacija masovnih grobnica s Hrvatima, odnosno 19 masovnih i sedam pojedinačnih grobnica s ostacima žrtava partizansko-komunističkih žrtava čiji je „mogući” broj gotovo tisuću (957 za sada poznatih). Ne postoje ni približno takve grobnice i jame s ubijenim nehrvatskim stanovništvom Zadra i okolice.
Summa summarum, najveće žrtve II. svjetskog rata, poraća, komunizma i Domovinskog rata u rodnoj Zadarskoj županiji Budimira Lončara su – Hrvati.
Zanimljivo je da su 1991. odgovornost Budimira Lončara zbog svega tražili danas pokojni ministar unutarnjih poslova Ivan Vekić, ali čak i jedan Josip Manolić. Do istrage protiv Lončara nikada nije došlo. Najteže s čime se suočio ovaj bivši jugokomunistički političar i diplomat HNES-ova je etička osuda za veleizdaju, zaključuje Ivica Marijačić u Hrvatskom tjedniku a prenosi hkv.hr.
I danas mirno živi u mirovini, nakon što je kao komunist obnašao visoke funkcije u dvije naizgled države-antipodi – protuhrvatskoj Jugoslaviji i slobodnoj Hrvatskoj.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa
