Hrvati Srednje Bosne najveće su žrtve rata muslimansko-hrvatskog sukoba. Dugo godina zlonamjerno je stvarana u hrvatskim medijima i među političarima da su Hrvati, u okruženju Armije BiH u nekoliko izoliranih enklava, agresori na Srednju Bosnu. Međutim prava je istina da su upravo Hrvati bili najveće žrtve zločinačkih napada i etničkog čišćenja Armije BiH, a jedan od tih zločina dogodio se u Buhinim Kućama kod Viteza.
U zaseoku Buhine kuće kod Viteza, 9.1. 1994. pripadnici tzv. Armije BiH, odnosno, 7. muslimanske brigade, odreda El-mudžahid i specijalaca MUP-a RBiH, likvidirali su 27 osoba hrvatske nacionalnosti.
U ranu zoru tog 9. siječnja 1994. pripadnici tzv. Armije BiH masakrirali su i 9 zarobljenih vojnika HVO-a, odnosno pripadnika PPN-a „Munje Središnje Bosne“ Travničke brigade HVO-a.
Masakr Hrvata civila
O masakru u Buhinim kućama najtužnije govori tragedija obitelji Vidović. Ankica Vidović u Buhinim kućama izgubila je sina i supruga, a kćer Marijanu su ranili. Pored njenog supruga, tzv. Armija BiH, ubila i njegovog brata, Mirka Vidovića, i Mirkovog sina, Dražena Vidovića.
Ankica Grbavac ubijena je rafalnom paljbom iz automatske puške, njenog sina Danijela ( 16.2.1992) koji nije dočekao drugi rođendan ubili su u naručju svjedoka. Dragicu Petrović ostavili su u selu da bi je nakon dva dana ubili. Tijelo ubijenog Marka Buhića prerezano je motornom pilom – civilna zaštita je prvo pronašla gornji dio trupa, a tek nakon dvadeset dana noge i donji dio trbuha. Stjepan Ramljak zaklan je nožem, a Nikola Janković ubijen sjekirom.
U napadu na Buhine kuće ranjeno je 35 Hrvata, od kojih je bilo 8 civila, nestalo je 17 civila, a 13 žena iz tog sela odvedene su i zarobljene u logoru tzv. Armije BiH u susjednom Sivrinom selu. Na gradsko područje Viteza tog dana je od pola 6 ujutro do podneva ispaljeno više od 100 granata.
Snage tzv. Armije BiH u isto su vrijeme napale sve crte obrane HVO-a u Busovači, Novom Travniku, Uskoplju, a u Lepeničkoj enklavi, odnosno, Kiseljaku, dijelovima Fojnice i Kreševa, trajao je topničko-pješadijski napad iz pravca Visokog.
Masakr zarobljenih vojnika HVO-a
Vojnici HVO-a u Buhinim kućama masakrirani su, a tijela njih devetorice, vezana žicom oko vrata i nogu s rukama na leđima. Sanacijom terena nakon vraćanja Buhinih kuća pod kontrolu HVO-a identificirani su pripadnici HVO-ovih „Munja“. Najmlađi vojnik imao je 19 godina, a najstariji 27 godina. Ubijeni pripadnici Munja su Mladen Grgić ( 1973.), Ivica Lovrenović (1967.), Smiljan Papić (1969.), Mario Buligović (1972.), Goran Kafadar ( 1972.), Anto Božić( 1972.), Ivan Kreševljak (1975.), Toni Jazvić (1975.) i Mario Barešić (1974.)
U borbama za oslobađanje Buhinih kuća 21. siječnja 1994. poginulo je još devet pripadnika HVO-a. Paralelno s oslobađanjem Buhinih kuća, srednjobosanski HVO borio se i za lepeničku enlavu te oslobodio Zavrtaljku (kvotu Kiseljak prema Fojnici). U razdoblju od prosinca 1993. do siječnja 1994. u Lašvanskoj i Lepeničkoj dolini ubijena je 141 osoba hrvatske nacionalnosti.
Napad na Buhine kuće značio je sužavanje lašvanskog džepa, odnosno, prekid komunikacije Viteza i Busovače. Presjekom komunikacije tog 9. siječnja 1994. Središnja Bosna je do vraćanja Buhinih kuća pod kontrolu HVO-a, podijeljena u enklave Lašvanska dolina, odnosno Vitez i Novi Travnik, enklava Busovača, enklava Lepenica i enklava Žepče.
Hrvatska javnost u Središnjoj Bosni smatra kako odgovornost za ove zločine snosi Džemal Merdan, jedan od zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH i Dragan Vikić, zapovjednik jedne od specijalnih postrojbih MUP-a RBiH.
Iako su Buhine kuće u odgovornosti 3. korpusa tzv. Armije BiH, u postupcima pred Haaškim tribunalom vođenim protiv Envera Hadžihasanovića, Amira Kubure i Mehmeda Alagića, za ovaj zločin nisu ni optuženi, a tako ni presuđeni.
*Hrvati su najveći stradalnici rata u BiH, te je nad njima izvršeno etničko čišćenje i progoni na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Prema podacima posljednjeg popisa stanovništva, u BiH danas ima 1,836.603 Bošnjaka (48,4 posto), 1,239.019 Srba (32,7 posto), 553.000 Hrvata (14,6 posto) i 163.000 onih koji su se izjasnili kao ostali (4,3 posto). Ukupno 3,791.622 stanovnika. Prije rata bilo ih je 4,377.033, odnosno 585 tisuća više nego danas. Na zadnjem popisu prije rata 1991. godine 760.852 stanovnika ili 17,38 posto izjasnili su se kao Hrvati. To znači da ih je sada 208 tisuća ili 27,3 posto manje. Gotovo trećina. U demografskom smislu hrvatski narod je uvjerljivo najveći gubitnik. Može li se proglasiti etničko čišćenje?! Potkraj pretprošlog stoljeća (1895.) rimokatolika u BiH (tako su se popisivali) bilo je nešto više od 21 posto, a prije Prvog svjetskog rata (1910.) oko 23 posto. Nakon Drugog svjetskog rata (1948.), Hrvatima se izjasnilo njih 24 posto.
*Hrvati su najveći stradalnici rata u BiH, te je nad njima izvršeno etničko čišćenje i progoni na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Prema podacima posljednjeg popisa stanovništva, u BiH danas ima 1,836.603 Bošnjaka (48,4 posto), 1,239.019 Srba (32,7 posto), 553.000 Hrvata (14,6 posto) i 163.000 onih koji su se izjasnili kao ostali (4,3 posto). Ukupno 3,791.622 stanovnika. Prije rata bilo ih je 4,377.033, odnosno 585 tisuća više nego danas. Na zadnjem popisu prije rata 1991. godine 760.852 stanovnika ili 17,38 posto izjasnili su se kao Hrvati. To znači da ih je sada 208 tisuća ili 27,3 posto manje. Gotovo trećina. U demografskom smislu hrvatski narod je uvjerljivo najveći gubitnik. Može li se proglasiti etničko čišćenje?! Potkraj pretprošlog stoljeća (1895.) rimokatolika u BiH (tako su se popisivali) bilo je nešto više od 21 posto, a prije Prvog svjetskog rata (1910.) oko 23 posto. Nakon Drugog svjetskog rata (1948.), Hrvatima se izjasnilo njih 24 posto.
