Uveli smo Ljubav u pustinju. Da ogladne, pa da nam se izjasni tko je ona zapravo.
O stvarni Bože, uvijek stižeš sada i ovdje, u pravo vrijeme!
Napustiše nas i zadnje maškare u svojoj limuzini. Spušta se zastor, gase se svjetla raskalašenog kazališta. Dođe evo vrijeme da na trenutak napustimo kulturu razjarenog čovještva plitkih osjećaja i uđemo u pustinju nade.
Čovjek je stvoren da bi štovao Boga. Dahom božjim je započeo život svakog od nas.
Agnostici će se izrugivati s ovom činjenicom, ali u isto vrijeme neće znati objasniti ono u njima što im prigovara na loša djela, što ih nagovara da zavole nekoga, što ih čini iznad ostalih stvorenja na zemlji. Stalno ili bar povremeno.
Budući da je čovjek stvoren od Boga i za Boga, štovanje Boga jest onda prirodni tijek svake nutrine. Zato, ma kako Mu se opirao ili Ga nijekao, nema čovjeka na svijetu koji ne vjeruje u „nešto“ i da ne štuje „nešto“ i ne znajući da mu duša zapravo čezne za Savršenim. Zato je tako divno vidjeti onaj izvanredni trenutak spoznaje u svakom čovjeku, kad se nakon dugog traženja, napokon susretne s Bogom, kad se dogodi obraćenje.
“Ako si zaista Sin božji, reci ovom kamenju da postane kruh”(Lk 4)
No, nije se lako predati Bogu koji traži u nama uvijek i iznova novog čovjeka, čovjeka vjere i odricanja, pa se čovjek nerijetko odluči sam definirati Ljubav.
Pošto znamo da je istina jedna i ona glasi: Bog je ljubav, konačno nam je došlo vrijeme razlučiti duhove, te da sve drugo što nam svijet plasira pod „ljubav“ nazvemo imenom tog drugog, modernog gospodara i prestanemo mu služiti.
Ako se vratimo samo nekoliko godina unazad, kad bi netko spomenuo riječ starac, ta bi nas riječ asocirala na mudrost , iskustvo, čast. Sve što je bilo mlado, tražilo je savjet iz ove mudrosti. Prenosila se ona s koljena na koljeno i svaka obitelj u svome domu je njegovala svoju mudrost. I nitko se nije opirao nauku koja dolazi iz nje.
Mudrost je nalazila uvijek prave riječi u odgoju i u konačnici se pripremala za svečani odlazak, vraćanje Onome kome i pripada, svojoj prvoj Ljubavi.
Život koji se začeo, plačem bi pozdravljao svoju novu domovinu. Dočekivali su ga radosno kako u bogatstvu, tako i siromaštvu. Sav dotadašnji svijet bi se prilagodio njemu, novoj uzdanici. Hranom se i oskudijevalo, ali s Božjim naumom se nije igralo. I u danima najveće suše, hrabrosti nije nedostajalo.
O, kako je teško danas biti nejak, nemoćan i star! Tko bi danas bio dovoljno hrabar stajati uz Boga i ponovo oskudijevati u nečemu?
Danas je riječ starac, ili bolesno dijete u kolicima sinonim za problem.
Navodna mudrost nam stiže iz raznih izvora, a ova prava nam je odjednom višak.
‘Ah jadan čovjek, najbolje bi bilo i za njega i za nas da ga više nema – šapuće lažna ljubav tugaljivo na uho.
I tako se i ubojstvo odjednom dade upakirati u dobro, a ubojica sakriti. Samo ga nazovimo ljepšim imenom, nazovimo ga eutanazija i abortus, smrt iz humanih razloga. Sad čovjek ima vremena i za sebe? Sad je spreman i na korak dalje, zar ne?
“Dat ću ti sva kraljevstva i svu vlast nad njima i raskoš koja im pripada…ako mi se pokloniš”(Lk 4)
Odigrala je tako ova nova ljubav i svoju zadnju predstavu, možda i najodvratniju do sada. Poklonili su se neki njenom raskošu i pljeskali maestralnom svršetku, zaboravivši da sudjeluju u zadnjem činu svoje raskalašenosti. Ta, posljednja su vremena za svakoga od nas.
Ne bira ona sredstvo kojim bi zatvorila usta i slomila koljena svakome tko i dalje kleči podno raspete Ljubavi. Jer zna njen kreator da će samo Bog uskrsnuti na život vječni svima koji trpe.
A što on nudi svojima za kraj?
Raspni! Odvrati! Sakrij! Ne prestaje urlati razjarena rulja ove ljubavi koju predvodi njezin majstor laži i obmana.
O, kako se ona nada vidjeti samo jednog od ovih podno križa, kako popuštaju u svojoj slabosti, uspravljaju se, klanjaju se njoj i koračaju njenom stazom u propast!
“Ako si zaista Sin božji, skoči odavde dolje””(Lk 4)
Uđimo dakle u pustinju s Isusom i nedajmo se od Njega. Gladujmo s Njim, na kušnje odgovarajmo s Njim. Neka nam iz Njegovih usta progovori Njegova narav, agape.
Ispraznimo trbuhe koji nam smetaju da je jasno vidimo i razlučimo istinu od laži i jaki dočekamo pobjedu života nad smrću, Uskrs.
Donesimo mu takvi na križ, svu gorčinu koju smo pretrpjeli. Nepravdu iz invalidskih kolica domovinskog rata, krik nerođenog koji se bori za život, sav očaj udovica i majki koji su dali svoje za novi život.
Donesimo Mu svaku kletvu, svaku laž izgovorenu u osudi nevinog čovjeka, sve bolesti i opačine svoje, sve grijehe svoje.
I gledajmo Ga kako nas ljubi, kako podnosi i potpuno se predaje. Ne ostavljajmo Ga samog ovaj put! Obratimo se i suobličimo svoju patnju s Njegovom, jer obećao nam je da neće dugo proći da se ispuni Riječ Njegova:
Života mi moga, govori Gospodin, prignut će se preda mnom svako koljeno
i svaki će jezik priznati Boga (Rim 14,11)
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
