Koliko smo puta, prije nego ćemo ugostiti nekog gosta, razmišljali o uvjetima u kojim ćemo ga primiti. Koliko dana smo unaprijed smišljali koju hranu ćemo mu servirati, čime ćemo ga sve zadiviti.
U žarkoj želji da se gost osjeća kao kod svoje kuće, toliko se umorimo oko ugađanja površnim stvarima, da preskočimo ono najvažnije, susresti se sa samim čovjekom koji nam je došao.
A jesmo li ikad ili nikad, razmišljali u kakvim se uvjetima nalazi naše srce i što bi na njemu trebalo mijenjati, kako bi bilo pripravno za ovaj svečani doček.
Učini mi se kadkad, da nam sve ovo stvarno, postade površno, a virtualno stvarnost.
Svaki čovjek na svijetu, ima u sebi dubinu, koja vapi za izlaskom na površinu, koju bi tako rado podijelio s bližnjima oko sebe i kojom bi poručio: Upoznajte me konačno. Ispod ove kose i ovih očiju, sam ja, onaj pravi, kakvim me Bog stvorio.
Čovjek je stvoren za velike ciljeve, ali mu nije na raspolaganju svo vrijeme ovog svijeta, pa je zaista šteta da ga trati na isprazne priče o stvarima koje mu prividno pričinjavaju zadovoljstvo, a zapravo ga čine totalno praznim.
No, za ovo “veliko” čini se nedostaje, odnosno izgubila se nekako usput, ona druga dimenzija ljudskosti – slušanje.
Previše je govornika, a premalo slušatelja.
Čini se kako je čovjek u potrazi za slušanjem i razumijevanjem onog iskona u njemu, a zanemaren od drugog čovjeka, stvorio sebi vlastiiti profil u nekom virtualnom svijetu, kako bi se predstavio, bez da nekoga gleda u oči, bez straha da će ga prekinuti i odvući mu misli nekim drugim putem.
Tako, sa stvarnim prijateljem ide na kavu, a na razgovor, s ljudima iza ekrana, koje ne gleda dok im se obraća.
Onaj savršeni božji zanos, ona divna čežnja za višim, vjekovječnim, postade poznata i izmišljenim ljudima, a tajna stvarnom čovjeku jer ne može doprijeti do njega, gledajući ga pravo u oči.
Odgovori joj Gospodin: Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno”(Lk 10, 41)
Kako bi samo bilo lijepo, ostaviti se bar privremeno vlastitih ‘savršenosti’ i dokazivanja kulinarskih sposobnosti i dok se krčka ručak koji je svakodnevno dostojan naše vlastite obitelji, posvetiti se ovoj dubini, onome zanemarenome tamo negdje duboko iza želuca.
Kad sam bila dijete ostao mi je jedan događaj medu bistrijim u glavi. Sjećam se, bila je zima, bura je tresla prozore na kući, vatra je pucketala. Taman što sam se vratila iz škole, pokuca netko na vrata.
Otvorim, kad ono neka starija žena, neurednog izgleda, pogrbljena i smrznuta. Govori nekim nerazumljivim jezikom, a moja baba će joj izdaleka, stavljajuči zgotovljeni ručak na stol: Uđi ćerce, ugrij se malo. Taman si prispila na ručak!
Uđe ona, a sve joj neugodno sjesti. Gleda oko sebe ugledati nešto u najgorem stanju, kako bi se spustila na odmor, a da ga pritom ne zaprlja.
Primjetivši to, posjedne nju baba na čelo stola i servira nam svima ručak.
Priča s njom kao da je pozna od rođenja.
Jela je jadna, kao da prvi put vidi hranu.
Kad malo osnaži, otpoče svoju tužnu priču. Tražila je kućnu adresu sa zgužvanog papirića kojeg je vrtila u ruci. Nerazgovijetno je kroz plač nešto žamorila. Nisam je razumijela.
Nakon nekog vremena, obuče baba kaput, iz traverce uze nešto novaca što je imala i pođe s njom.
Vrati se tek kasnije pred mrak, sretna.
Ne pitam je ja o njenim poslima, nego upitam usput: Koja ti je ovo žena?
Ne znam – odgovori. Znam da je sirotinja i da je sama. I znam da to nije potriba bit, spram ovoliko duša oko nas.
Neće biti večere za mater, kad dođe s posla – primjetim.
Neće, a što možemo kad nismo računali s gostom – mirno odgovori.
I to kakvim gostom? Bože moj, u kuću nam dosad nije ušao viši čin, od ove žene. Ovo smo ti mi dite moje, maloprije razgovarali sa samim Isusom.
A mater će kruva i vode za večeru, neće joj biti prvi put – nasmije se moja dobra baba.
Ništa ja nju tada nisam razumjela, ali sam pamtila, što mi je govorila da pamtim.
Alberto Fortis u svojim putopisima kaže da nikad neće zaboraviti odlazak iz konačišta jednog domaćina koji ga je tako srdačno primio, a da ga nije ni poznavao.
Nije pisao ni o jelovniku, niti namještaju koji je tamo zatekao.
Pisao je o pogledima kojim su ga gazda i njegova obitelj pratili, dok im se nije izgubio iz vida.
Možda se virtualnom svijetu lakše predstaviti, možda je brže i jednostavnije komunicirati, ali sakriti oči, dodir i pokrete rukom, znači i dalje biti sam.
Možda nemamo svi hrabrosti ugostiti nepoznatog putnika u svome domu, ali bi mogli pustiti Boga u naša srca da ih uobiliči, kako bi ugostili onog “nepoznatog” u našim bližnjima.
Kako bi samo svijet bio ljepši, kad bi se služili onim darovima kojim nas je Bog odario, a koje smo zakopali. Zbog jedne odluke pojedinca, umnažala bi se silna dobra. Svijetom bi hodali ostvareni ljudi. Bilo bi to zaista kraljevstvo božje na zemlji.
Božji naum s ljudima nepromijenjen je u odnosu na daleku prošlost i blisku budućnost. Čovjek je najsavršenije biće na zemlji i trajno Bog na njega misli.
I drugog čovjeka je stvorio poradi njega, da ne bude sam. Da kad se sretnu, pričaju o Velikim stvarima.
Uistinu, nijedan gost neće pamtiti nazive luksuznih jela kojim ste ga htjeli zadiviti, niti će zapamtiti savršeno pospremljenu kuću, ali duša će mu gorjeti svaki put na spomen slike kad ste ga tješili, slušali i divili se Bogu u njegovoj duši. Ono kad ste mu mahali, dok vas ne izgubi iz vida s porukom:
Volimo te, dođi nam opet.
Jer, čovjek je stvoren za više ciljeve. Zar onda da u ispraznosti propada u njemu što je Božje?
“Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.” (Lk 10, 42)
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE
