U Domovinskom ratu ubijeno je 402 djece: 5-godišnji Boris Vaselek jedna je od zaboravljenih žrtvi velikosrpske agresije

Foto: Fah, HKV, Hrvatski tjednik; fotomontaža: Narod.hr

“Na obitelj se sasula kiša ispaljenih granata, a petogodišnji Boris Vaselek na mjestu je ubijen”, prisjeća se Ani Galović jednog mališana ubijenog u velikosrpskoj agresiji devedesetih godina.

Tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj je u napadima JNA i srpskih agresora poginulo 402 djece.

Povjesničarka doc. dr. sc. Vlatka Vukelić kao suvremenica Domovinskog rata ostala je šokirana kada je shvatila da tema stradanja civilnih žrtava, a posebno djece, 25 godina nakon završetka rata nije adekvatno obrađena.

„Ja sam bila sigurna da je brojka ubijene djece već odavno utvrđena, ali međutim to nije tako, iako su brojne institucije imale moralnu obvezu i prema žrtvama i prema njihovim obiteljima to učiniti. U početnim istraživanjima otkrila sam da najtočnije podatke imaju, ne državne institucije i uprave, već udruge civilnih žrtava Domovinskog rata. Utvrđivanje ovih činjenica jedan je od projekta Hrvatskih studija i čeka nas velik posao. Rekla bih da se trenutno nalazimo na sredini tog istraživanja i nadam se da ćemo kroz pet godina doći do neke konačne brojke.“

Najviše djece ubijeno u prvih 6 mjeseci agresije na RH

Vukelić je istaknula da je najviše djece ubijeno u prvih 6 mjeseci agresije na RH.

“Ratu je bilo izloženo milijun djece, dok ih je šest stotina tisuća bilo direktno pogođeno ratom. Mnogima su ubijeni roditelji ili netko iz obitelji, razoreni su im domovi. Vladin izvještaj iz 1996. godine prvi je donio brojke o ubijenoj djeci na području Republike Hrvatske. Tu se govorilo o nešto više od 300 ubijene djece, već nakon pet godina došlo se do brojke od 350, a danas se govori o oko 400 ubijene djece. Najviše djece je ubijeno u prvih 6 mjeseci agresije na Republiku Hrvatsku i to njih 110. Najmlađe dijete koje je stradalo imalo je svega dva mjeseca, a najčešće su stradala usred zrakoplovnih i topničkih napada te vatrenog oružja. Strašno je da u ovo suvremeno vrijeme mi nemamo knjigu mrtvih i točne podatke. Jedini od podataka koji su poprilično precizno vođeni su oni iz bolnica, a koji govore da je ranjeno 1260 djece…“

Iz Hrvatskog tjednika prenosimo priču Ani Galović o zaboravljenoj žrtvi Domovinskog rata – petogodišnjem Borisu Vaseleku.

Dana 12. kolovoza 1986. godine u vukovarskoj bolnici rođen je Boris Vaselek, mlađi sin Vesne, rođ. Keteleš, i Mitra Vaseleka, trajno nastanjenih u mjestu Petrovci, samo nekoliko kilometara jugoistočno od Vukovara, u kojemu su s većinskim rusinskim stanovništvom složno živjeli pripadnici manjina Ukrajinaca, Srba i Hrvata. Otac Mitar skrbio je za obitelj radeći kao kondukter u Čazmatransu dok je majka Vesna radila u Kombinatu Borovo. Do 1991. mjesto se isticalo bogatom poljoprivrednom kulturom kojom se većina stanovništva bavila.

> Dr. sc. Vukelić o ubijenoj djeci u Domovinskom ratu: ‘Najviše ih je ubijeno u prvih 6 mjeseci agresije na RH i to njih 110!’

> ‘Povraća mi se’ – zašto se nastavnik iz zagrebačke škole osjeća bolesno u Vukovaru tijekom organiziranog posjeta za učenike?

> Memorandum SANU ili kako su srbijanski akademici započeli rušenje Jugoslavije i pripremu velikosrpske agresije

> Predsjednik Udruge dragovoljaca HOS-a: Mi HOS-ovci nemamo veze s NDH, zašto ‘Za dom spremni’ nisu zabranili od ’91. do ’95.?

> Tko su bili i kako su poginuli HOS-ovci čiju bi spomen-ploču skidali Pupovac i HNS?

> Koliko je članova SDSS-a koji imaju saznanja ili su povezani sa zločinima u Domovinskom ratu?

> (VIDEO) Podsjetimo se: Što se dogodilo na Ovčari i tko je odgovarao za počinjene zločine?

Ni demokratske promjene devedesetih nisu teže narušile odnose stanovnika Petrovaca, kao što je to bio slučaj u drugim dijelovima Domovine. Događajima i strašnim ubojstvom hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu 2. 5. 1991. tek se nekolicina mještana odlučila suprotstaviti sve izraženijoj velikosrpskoj agresiji, koja je stezala obruč oko grada Vukovara. Tijekom rujna, dok se još moglo, preko njiva u smjeru Starih Mikanovaca, a kasnije Privlake i Cerića, branitelji i mještani Petrovaca Andrija Krizmanić, Slavko Nikolešin i pok. Mihajlo Moroš prevozili su starije mještane, žene i djecu na sigurno. Obitelj Vaselek nije napustila mjesto, smatrajući kako su u dobrim odnosima sa svim stanovnicima te da nemaju razloge za strah i odlazak. Ostali su u Petrovcima. Zadnjih dana rujna obruč oko šire okolice Vukovara sve više se stezao. Neprijatelj je u potpunosti kontrolirao otvorenu povezanost Negoslavaca prema Petrovcima, a padom Starih Jankovaca dio branitelja izašao je u proboju prema Ceriću, spasivši u posljednji trenutak živote.

U ranim jutarnjim satima 1.10.1991. počela je potpuna okupacija Petrovaca. Prema iskazima svjedoka, mještani koji su ostali u svojim kućama, iz straha i neizvjesnosti, na poziv nepoznate osobe, izašli su iz svojih domova i podruma “pozdraviti vojsku” koja je u koloni pješaštva nadirala iz smjera Starih Jankovaca. Mirno jutro, bez znakova oružanoga napada i paljbe na vojsku i iz pravca sela, u trenutku se pretvorilo u nezapamćenu tragediju. Ispred dvorišta obiteljske kuće izašao je i Mitar, Vesna te dječaci Ivica i Boris kada se ravno pred njih sasula kiša ispaljenih granata. Teško ozlijeđenu majku Vesnu i brata Ivicu JNA sanitet odvozi kako bi im se pružila adekvatna pomoć, dok je ocu Mitru tek jedan od njihovih vojnika podvezao ruku. Život je izgubila i starija mještanka Melanija Kanjuh, koja se također nalazila ispred ulaza u svoje dvorište, a ozlijeđeno je i nekoliko pripadnika neprijateljske vojske.

Petogodišnji Boris Vaselek na mjestu je ubijen.

Sljedećeg su dana već svi putovi za Petrovce i okolicu presječeni i nije bilo moguće nabaviti kovčege za ukop pa je mještanin Ivica Senek od dasaka staroga ormara izradio lijes za ubijenoga dječaka. Maleni Boris pokopan je na Grkokatoličkom groblju u Petrovcima, u obiteljskoj grobnici.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Nakon obiteljske tragedije majka i brat više se nisu vratili živjeti u Republiku Hrvatsku, dok je otac Mitar ostao u Petrovcima. Za vrijeme tzv. SAO Krajine od strane krajinske milicije i lokalnih pripadnika Teritorijalne obrane, korišten je kao radna snaga za teške fizičke poslove, ukope pokojnika sve dok i sam nije tragično stradao u nesreći pred reintegraciju.

Danas, tek slika na zidu Spomen-sobe Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Petrovci prikazuje svu surovost rata koja je u ranu slavonsku jesen zauvijek ugasila život petogodišnjega dječaka. U redu uokvirenih fotografija stradalih civila, pored slike svoga oca, smiješi se lice dječaka. Lice pred čijim osmijehom ne možete ostati nijemi i ravnodušni. Ugašeni život jedna je od prvih dječjih žrtava rata na širem području Vukovara, a zasigurno i najtužnija žrtva za mještane Petrovaca. On je i nikada do sada spominjana žrtva u Domovinskom ratu. Naime, Borisovo ime do prije dvije godine, 26 godina nakon stradanja, nije bilo uvršteno u evidenciju djece stradale u Domovinskom ratu. Ono se spominjalo tek nekoliko puta godišnje, kada bi mještani, branitelji i preživjeli svjedoci prigodno obilježavali dane sjećanja čitajući imena poginulih, ubijenih i nestalih branitelja i civila Petrovaca.

Da nije ubijen, Boris Vaselek danas bi bio moj vršnjak. Vjerojatno bi završio fakultet, sudjelovao u njegovanju običaja ukrajinske zajednice kojoj je pripadao, možda bi igrao nogomet za NK Petrovci, radio i skrbio za svoju obitelj, udičario na obližnjem ribnjaku, a možda bi kao i dio naše generacije, bolji život potražio izvan granica naše Domovine.

No on nikada nije doživio te mogućnosti.

Ostao je zauvijek petogodišnji dječak.

Da nije ubijen, Boris Vaselek prije tri dana proslavio bi 33. rođendan., zaključila je Ani Galović.

Izvor: narod.hr/Hrvatski tjednik