Zbog nekih boljetica u zadnje sam vrijeme obišao dosta zdravstvenih ustanova, i mogu vam reći da se mnogo toga unaprijedilo. Recimo, zbog zaštite podataka, više se ne deru u hodnik; “Beck!”, kao da svi moraju znati kako se zovem i da sam bolestan, nego se lijepo i kulturno na ekranu pojavi vaš broj, A72, i iz prenatrpane zajedničke čekaonice odete do laboratorija gdje čekate dok netko iznutra ne vikne: “Beck!”, piše Boris Beck za Večernji list.
Reda mora biti
Ali i to je bolje nego da prozivaju po bolestima, pa viknu: “Sifilis!”, a postariji gospodin ustane sa stolca ili viknu: “Stidne uši!”, a plavokosa gospođica pocrveni i zakrije lice fasciklom. Dapače, organizacija je tako savršena da vam pošalju na e-mail obavijest da ste naručeni u 7:08, pa kad tamo dođete u to vrijeme, čak i koju minutu ranije, vidite red koji vijuga iz klinike sve do bolničke kuhinje pred kojom sjede tri gladne mačke.
Nakon pola sata čekanja osjećate se prokušano i moćno kao veteran ukrajinske obrane, i s nadmoćnim smiješkom promatrate gospodina koji naivno zaobilazi red, misleći da ga se ne tiče, i samouvjereno dolazi na šalter po broj. Nekoliko mu puta moraju ponoviti da mora čekati kao i drugi, jer ne može shvatiti da nešto tako važno kao e-mail može biti besmisleno. “Ali ja sam naručen”, pokušava još jednom protestirati, na što mu odgovaraju da to nema veze. Dok se ogledavam prema nekom zidu da se ne srušim, mislim da su na objašnjavanje s padobrancem bolničarke izgubile toliko vremena da su mogle izdati bar četiri dragocjena listića s brojem, ali reda mora biti.
Kad se dođete naručiti na pregled, kažu vam da imaju termin u jesen iduće godine, ali možete već idući tjedan promijeniti spol
Stišćući svoj dragocjeni A72, ulazim u hal koji sliči evakuaciji u Dunkerqueu; broj je na ekranu A23; jedan sat kasnije je A32. Računam da mogu skoknuti na zahod, ali kad se vratim nakon 5 minuta, već je A74. Kad ležite u bolnici danima, a ništa vam ne rade, pa prigovorite, obrecnu se na vas da su morali spašavati živote; kad im zatreba krevet, izbace vas van u pola sata; kad se dođete naručiti na željeni pregled, kažu vam da imaju termin u jesen iduće godine, ali možete već idući tjedan promijeniti spol.
Zaključujem da od državnog zdravstvenog osiguranja nikakve vajde pa, dok još uopće pamtim zašto sam krenuo na pretrage, pođem u privatno osiguravajuće društvo i uplatim sve što su mi ponudili: dodatno, dopunsko, iznimno i prekomjerno osiguranje.
>Beck: Opustimo se! Pa barem je Europski parlament komično mjesto
U privatnim klinikama čekaonice ne izgledaju kao izbjeglički logor
Naoružan njihovim karticama, krećem na put po privatnim klinikama i otkrijem da ih ima više nego državnih i da su svi državni doktori prešli u privatne. Plaćam duplo, istina, ali prime me kad sam naručen, a čekaonice ne izgledaju kao izbjeglički logor i zato mi i ne smeta što dvije godine moram raditi za mjesečnu plaću predsjednika uprave mog osiguranja. Dapače, taj mi uviđavni gospodin, koji osim plaće dobiva i bonuse te primanja u naravi poput korištenja automobila i polica osiguranja, pokriva i otplatu kredita dok sam na bolovanju, što mi znatno olakšava stres.
Međutim, kad sam se obratio njegovim službenicama, obavijestile su me da ne mogu dobiti osigurninu odmah, nego tek nakon 45 dana, i da to piše na 12. stranici ugovora, na dnu, malim slovima. Nakon što je prošlo 45 dana moje financijske kušnje, opet su me odbile, jer sad tek treba poslati doznake za idući mjesec – ne tekući – čime se isplata osigurnine odgađa opet u nedogled. Ja mislim da je to kao nekad u SSSR-u, kad Staljin nije znao što se čini u njegovo ime. Siguran sam da bi se i ministar zdravstva i predsjednik uprave mog osiguranja jako začudili kad bi doznali da mi samo mislimo da smo osigurani.
>Beck: Muzej komunizma ili muzej iluzija?
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
