Da se pridružim maloj raspravi oko prijedloga saborskog zastupnika Stephena Nikole Bartulice – ja, eto, smatram da nam nije potreban Muzej komunizma. A to smatram isključivo zbog svoje urođene štedljivosti te tvrdim da postoje ustanove koje mogu tome poslužiti, i da nije potrebno osnivati novu instituciju, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list.
Recimo, Muzej prekinutih veza mogao bi otvoriti sobu za one kojima je propast komunizma slomila srce – onamo bi mogli odnijeti svije troroge kape, crvene marame, žuljeve s radnih akcija, partijske knjižice, Titove kipiće, čežnju za Brijunima, svinjske polovice i uspomene s ljetovanja u radničkim odmaralištima.
Muzej mamurluka i kosti ubijenih
U sobu do nje, oni koji su u toj vezi bili zlostavljani, donijeli bi kosti svojih ubijenih, kamenje s Golog otoka, redove za benzin i kavu, zatvorene disidente i ubijene emigrante.
>Bartulica za Narod.hr: Muzej žrtava komunizma zasad neće postati samostalna ustanova, to je druga faza
Pa onda Muzej mamurluka. Opijenost visokim idealima u nas je u 20. stoljeću dosegla zbilja opasne razine, pa se u ideološkom deliriju svašta napravilo, od čega do danas glava boli. Buđenje iz omamljenosti bilo je bolno, a neki se još nisu riješili toga, tako da bi Muzej mamurluka mogao sigurno jedan odjel posvetiti komunizmu.
U zanosu se nacionalizirala zemlja seljacima i nagomilavala u kolhoze i sovhoze, a sada se čudimo opustošenim selima i strancima koji hoće kupiti posrnule poljoprivredne kombinate. Bez oklijevanja su se oduzimali stanovi po gradovima, a sada beznadno gledamo oronule kućerine o kojima nije nitko brinuo od 1945; izgradila se vojska koja nas je skoro uništila.
Ideologija se čuva u mentalnim bocama
Otrežnjnje je, kažem, bilo bolno, ali daleko od toga da su se svi otrijeznili. Nacionalizacija, konfiskacija, aretacija – to revolucionarno geslo još je na mnogim ustima. Stara se ideologija čuva u mentalnim bocama, poput starog vina i odležale rakije. Njom se opajaju i nove generacije, rođene nakon epohalnog pada željeznog zastora 1989, tako da će u Muzej mamurluka još dugo kapati nove žrtve starih zabluda.
Na koncu, tu je i neizbježni Muzej iluzija, koji bi komunizmu mogao posvetiti i čitavo krilo. Ondje će biti izložene majušne iluzije, poput Titova obećanja da će Partija raditi kišu, preko srednjih, da se Jugoslavija mogla stabilizirati, do najveće, da živimo u najboljem od svih mogućih svjetova.
>Hrvatska još nema muzej za žrtve komunizma: Evo koje zemlje imaju
Iluzija je bila da je moguća samo jedna klasa, jer čim je ona zavladala, izdigla se iznad ostalih. Iluzija je bila da će nas diktatura dovesti do slobode, da će likvidiranje onih koji misle drugačije unaprijediti društvo, da će cenzura jezika ukinuti misli, da će teška industrija riješiti sve probleme, da će poslušnost voditi naprijed, da će iz jedne glave proizaći blagostanje za sve, da je masa uvijek važnija od pojedinca i da je ideologija u prednosti nad istinom.
Iluzije su življe od države koju su uništile
Te su iluzije tako lijepe da ne mogu umrijeti, i življe su od države koju su uništile. One ne mogu biti pokopane ni ispod stotinu milijuna leševa koje je komunizam za sobom ostavio.
One i danas vladaju umovima znanstvenika, umjetnika i političara, i zato se ne može objektivno procijeniti komunističko razdoblje – umjesto da analiziramo mentalitet partizana, mi smo njihov mentalitet uzeli kao metodu analize prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
A na ulazu u Odjel revolucije Muzeja iluzije valja napisati geslo neprežaljenog performera Toma Gotovca: égalite, fratérnité, libérté, jebali te…
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
