Otkriće neraspadnutog tijela američke časne sestre Wilhelmine Lancaster od Presvete Krunice postalo je svjetska senzacija, koja privlači mnoštvo vjernika u dosad malo poznatu opatiju benediktinki Marije, Kraljice Apostola, u gradiću Goweru u Missouriju. Iza te srednjovjekovne fascinacije stoji ipak uredan i racionalan katolički svijet. Ta je zaslužna opatica bila članica prvog katoličkog reda koji je osnovala žena afričkog podrijetla, Majka Mary Elizabeth Lange, kandidatica za blaženicu, gdje su primali sestre odbijene u rasno čistim bijelim samostanima, a također je bila utemeljila i školu za učenike crne boje kože koji se nisu mogli školovati u rasno segregiranom društvu, piše u kolumni za Večernji list Boris Beck.
Sasvim obratna slika religioznog dolazi iz Kenije, gdje je otkrivena ludost nevjerojatnih razmjera. Propovjednik Paul Mackenzie Nthenge, vođa male samostalne Međunarodne crkve Radosne vijesti, naveo je svoje sljedbenike da poste do smrti kako bi se susreli s Isusom koji samo što nije došao; do sada su istražitelji otkrili 179 tijela i nekoliko još živih, no fanatiziranih, koji odbijaju hranu. Budući da je nestalo 400 vjernika, pretpostavlja se da mrtvih ima još, a Mackenzie Nthenge i vodstvo sekte – koji nisu postili nego su uhranjeni i u dobrom stanju – uhićeni su. No ima mahnitih koji i sami na sebi primjenjuju ono što propovijedaju, a takav je slučaj 45-godišnjeg Mariusa Gustavsona, Norvežana nastanjena u Britaniji, čiji je slučaj zapanjio tamošnje suce i policajce.
‘U 21. stoljeću tjelesnost se očituje kao medijski spektakl’
Britanski mediji nazivaju ga vođom „kruga za sakaćenje“, u kojem su se muškarci dobrovoljno prijavljivali da budu kastrirani, što bi se onda prenosilo na internetu, uz naplatu. Svi su ti luđaci uhićeni, a ovih su dana osuđena trojica: Jacob Crimi-Appleby iz Epsoma koji je vođi otpilio nogu i stavio je u hladnjak, Nathan Arnold iz Južnog Kensingtona koji mu je odrezao dio bradavice i Damien Byrnes iz Tottenhama kojemu je pripala čast da guruu čvakne cijeli pimpek. Ovaj slučaj spominjem s prethodna dva jer je, iako Britanci nisu objavili puno detalja, kastracija povezana sa željom za svetošću: od antičkog teologa Origena, koji se obezmudio da bi se oslobodio putenog grijeha, do ruske sekte uškopljenika iz 19. stoljeća, koji su na tisuće kastrirali i sebe i djecu, samo da postignu savršenstvo duhovnog života, i koje je suzbila tek sovjetska vlast.
U 21. stoljeću tjelesnost se očituje kao medijski spektakl. S jedne strane u poplavi savjeta za zdravlje i ljepotu, u industriji botoksa i plastičnih operacija, a s druge u želji da se u tijelu postigne svetost, makar i sakaćenjem i ubijanjem, ili da se barem dodirne tijelo svetice. Tjelesnost se kao problem javlja i u Hrvatskoj, i to najviše u vezi sa začećem.
‘ Hrvatska počinje uvoziti spermu i jajne stanice’
Grad Zagreb nagradio je ravnateljicu bolnice jer je u svojoj ustanovi osigurala obavljanje abortusa, a smetnja nije bilo ni to što je pacijent umro u čekaonici njezine hitne službe, čini se zaboravljen; nagrađena je i nesretna gospođa Čavajda, koju su ženske udruge gurnule u ralje medija kao borkinju za vlast nad svojim tijelom, a koja njima u inat, uporno i iracionalno, javno govori suprotno – da se nije radilo ni o njenom tijelu ni o fetusu, nego o pravom djetetu, njenom sinu Grgi, u čije se ime i zahvalila na nagradi. Za potpuno suprotnu aktivnost Medalja Grada Zagreba uručena je i Sandiju Kraljiću, Luciji Kolegi i Sonji Jovanović Jurić, službenicima VIII. policijske postaje „zbog pružanja nesebične pomoći te iskazanog plemenitog čina i timskog rada prilikom poroda i skrbi o novorođenom djetetu i majci djeteta do dolaska medicinske službe.“
Oksimoronu da se nagrađuju i porodi i pobačaji (to jest feticidi), pridružuje se apsurd da Hrvatska počinje uvoziti spermu i jajne stanice. Budući da se u cijeloj Europi ograničava pravo na anonimnost darovatelja spomenutog, sve se teže oploditi in vitro. „Donacija“ sjemena ili jajašca razotkrivena je kao laž – sperma nije krv, koštana srž ili bubreg da se može presaditi, nego čin koji „donatora“ čini ocem. Postmoderno društvo želi raskinuti vezu čovjeka s prirodom, pa sad imate biološkog oca, donatora sperme, surogat majke, donatorice jajšca i tko zna što sve ne, a kapitalizam u svemu vidi priliku za zaradu. Sperma se zato uvozi iz Danske gdje još možete biti anonimni, i gdje su donatori bijeli i plavokosi, što uopće nije etički sumnjivo. Jedino bih da mi još netko objasni kako u Hrvatskoj nedostaje donatora sperme, a svima je navodno svega pun k?
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
