Beck: Uznemirit ćemo se zbog pjesme Eurovizije i zaokruživanja centa, ali o nestanku vrsta neće pisati nitko

U Rijeci srećom nitko od ljudi čeličnih živaca iz civilne zaštite, specijalne i interventne policije, protueksplozijske jedinice i ronilačkog obučnog centra nije stradao, kao što su prošli mjesec poginuli u Lici pirotehničari Josipa Bošković i Igor Kirin. Njihova nas je tragedija senzibilizirala za te tihe ubojice, mine i bombe zaostale iz ratova, koji drijemaju po gradovima i poljima i čekaju žrtve, piše Boris Beck za Večernji list.

Sve smo zato doznali o kolosu iz Rijeke, zaboravljenom u muljevitom dnu luke – 986 kila težine, od toga 690 neto kilograma eksploziva, dužina 298 i promjer 70 cm, podignuta balonima na dubinu od 7 metara, tegljena brzinom od dvije milje na sat do točke u moru udaljene više od 8,3 kilometara od kopna, gdje je, kako to službeno kažu, „na siguran način neutralizirana“ – da, za ljude, ali ne i za nedužna morska stvorenja; eto, nigdje se ne može pročitati koliko je riba, škampa, školjki i trpova uginulo zbog te strašne eksplozije, koja se po Pascalovu zakonu vodom širi ubitačnije nego zrakom.

Vodozemci su jedna od najugroženijih skupina životinja na Zemlji

Može se to činiti beznačajno u usporedbi s mogućim gubitkom makar i jednog ljudskog života, i doista jest, ali ni potpuna bešćutnost prema životinjama ne služi nam na čast. Lijepi je protuprimjer spašavanje iz baruština uz cestu od Koprivnice do Đelekovca, gdje učenici gimnazije Fran Galović i drugi volonteri postavljaju zaštitne ograde i mreže da mali zeleni skakutavci ne dospiju pod kotače automobila. Sve do travnja trebat će ondje dežurati, skupljati krastače i češnjače te ih prenositi do bare s druge strane prometnice kamo su se krenule pariti.

>Boris Beck: Nove riječi

Netko bi rekao da je šteta da mladi ljudi gube vrijeme zbog šačice pohotnih žaburina, umjesto da, recimo, vježbaju za ispite iz STEM predmeta, ali vodozemci su jedna od najugroženijih skupina životinja na Zemlji. Mi živimo u iluziji, koju su nam stvorili oni krasni dokumentarci o lavovima i zebrama u savani, ili kitovima u dubini, ili orangutanima u džungli, da negdje izvan naših gradova i autocesta, betoniziranih plaža i melioriranih oranica, sasječenih šuma i dolina pretvorenih u akumulacije, postoji netaknuti svijet divljine, slobode i raznolikosti.

Naš svijet nije rajski vrt, nego beskonačni zatvor u kojem ste ili ljubimac ili vas pojedu

Pa, zapravo još i postoji, ali u ostacima ostataka. Upravo objavljena studija izraelskog Instituta za znanost Weizmann otkrila je da ukupna težina divljih kopnenih sisavaca na Zemlji – od slonova i bizona do jelena i tigrova – ne iznosi ni 10 posto ukupne tonaže muškaraca, žena i djece na našoj planeti. Da se skupimo svi mi ljudi i stanemo na vagu, težili bismo 390 milijuna tona, dok svi divlji kopneni sisavci imaju ukupnu masu od samo 22 milijuna tona.

Za usporedbu, životinje koje žive oko čovjeka, one pripitomljene, poput ovaca i goveda, kao i one neželjene, poput urbanih glodavaca, teže zajedno čak 630 milijuna tona; samo je biomasa svinja dvostruko veća od biomase svih divljih kopnenih sisavaca. Domaći psi imaju ukupnu masu od oko 20 milijuna tona, a kad im se pridoda još i biomasa mačaka od 2 milijuna tona, pokazuje se da samo tih dvoje najboljih čovjekovih prijatelja teže koliko i svi divlji sisavci; biomasa mačaka je duplo veća od afričkog savanskog slona.

Naš se svijet, dakle, ne sastoji od djevičanskih prašuma i stepa kojima tumaraju ponosni leopardi i drečavi majmuni, i koje nadlijeću gordi orlovi i šarene papige – naš se svijet sastoji od štala i torova, od kokošinjaca i obora, od klaonica i hladnjača, od bezbrojnih porobljenih životinja koje čame pod umjetnim svjetlom i udišu kondicionirani zrak; naš svijet nije rajski vrt, nego beskonačni zatvor u kojem ste ili ljubimac ili vas pojedu.

Teško je već reći tko je svinja, a tko čovjek

Morskih sisavaca ima nešto više nego kopnenih, ukupno teže 40 milijuna tona, ali i to je slabo imamo li u vidu prostranost oceana. Naša bezobzirnost uništava nemilice ta dobra stvorenja, naravno, samo ako nam ne trebaju – da se u Kvarnerskom zaljevu slučajno nalazilo nešto kaveza s tunama, vidjeli biste da bi vrlo pažljivo bili otegljeni na sigurno, i nakon detonacije vraćeni, i da bi zabrinuti vlasnik pažljivo prebrojio svoje ribe da mu koja ne bi nedostajala. Ali ovako, koga briga! Jer zapravo smo tihi ubojice mi sami: kultivirajući i kolonizirajući svijet, sve svodimo na same sebe.

Nesposobni da preživimo u prirodi, svoj smo život osigurali tako da smo njoj namijenili smrt. Snimamo bajoslovne dokumentarce o egzotičnim bićima da bismo time nadomjestili njihovo uništenje. Uznemirit ćemo se zbog pjesme Eurovizije, zabrane cajki, zaokruživanja centa i parlamentarnih izbora, ali o nestanku vrsta neće pisati nitko. Mi samo mislimo da smo na svijetu punom žirafa, gazela i zebri, ali u stvarnosti okruženi smo samo svinjama; i teško je već reći tko je svinja, a tko čovjek.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.