Svake su novine, od prvog do posljednjeg retka, samo nizanje strahota. Ratovi, krađe, razvrat, mučenja, zločini vladara, zločini naroda, zločini pojedinaca – opće pijanstvo okrutnosti…
I uz taj odvratni aperitiv civilizirani čovjek doručkuje svakog jutra. Ne razumijem kako neka čista ruka može dotaknuti novine, a da se ne zgrči od gađenja – tako je pisao francuski pjesnik Charles Baudelaire u 19. stoljeću, a otada se stvar samo pogoršala, podsjeća Boris Beck u kolumni u Večernjem listu.
Istraživanje Günthera Lengauera, Franka Essera i Rose Berganze iz 2011. otkrilo je da je pola američkih, njemačkih, talijanskih i austrijskih vijesti loše, dok dobrih vijesti ima samo 6 posto.
Povećava se broj naslova koji označavaju negativne osjećaje
Studija Davida Rozada, Ruth Hughes i Jamina Halberstadta pokazala je da se od 2000. do 2019. u SAD-u znatno povećao udio naslova koji označavaju ljutnju, strah, gađenje i tugu.
Reutersov Institut za proučavanje novinarstva u Oxfordu je 2022. ponovno ustanovio da u gotovo svim zemljama povjerenje u medije opada te da sve više ljudi kaže da izbjegavaju vijesti jer im „negativno utječu na raspoloženje.”
Zbog toga postoje pokušaji osnivanja portala, ili barem rubrika, sa samo dobrim vijestima, a ima ih i kod nas. Uglavnom su promašene.
Vijest da je pobijedio Dinamo ili hrvatska majstorica u tea-kwon-dou, dobra je za njihove navijače, ali vrlo loša za one koji su meč izgubili; zatim ima vijesti o raznim nesrećama u kojima nitko nije stradao, jer bi nas to valjda trebalo razveseliti, ali vijest je kad se nešto dogodi, a ne kad se ne dogodi.
Po čemu je majčinstvo manekenke bolje od majčinstva trgovkinje?
Jedna vijest govori o manekenki koja je rodila dijete, što je svakako lijepo, ali ne znam po čemu je majčinstvo manekenki bolje od majčinstva, recimo, trgovkinja.
Onda slijede savjeti o uzgoju pčela, održavanju erekcije ili čišćenju naočala i slične gluposti, koje su još uvijek manje blesave od vijesti o otvaranju Adventa u Zagrebu i paljenju lampica na Zrinjevcu. Ukratko, hrpa kiča, sentimentalnosti i beznačajnosti, bez ikakve veze s novinarstvom.
S jedne strane, reagiram kao normalni konzument vijesti. Istraživanja pokazuju da čak i oni ljudi koji tvrde da više vole dobre vijesti, u praksi radije čitaju loše.
To je zato što u prosjeku negativne vijesti izazivaju jače fiziološke reakcije čitatelja i privlače više pozornosti od pozitivnih ili neutralnih vijesti, pa je tako i kod mene. S druge strane, i ja sam zasićen vijestima, i dobrim i lošim.
Ne treba nam više vijesti, nego bolje napisane vijesti
Istraživački centar Pew ustanovio je da se dvije trećine Amerikanaca konstantno osjeća iscrpljeno zbog prevelike količine vijesti koje nastoje svladati, a taj zamor hvata i mnoge novinare.
Izlaz iz tih proturječja je jednostavan, ali ne znam zašto ga ne poduzimamo: ne treba nam više vijesti, nego te vijesti trebaju biti bolje napisane. Nije dobra vijest neka infantilna bezvezarija, nego je vijest dobra kad je dobro napisana.
Ovog ljeta su u mjestašcu Gromačnik, kraj Slavonskog Broda , umrli isti dan vremešni supružnici Pero i Manda Ilak, ostavivši za sobom petero djece i nepoznat broj unučadi.
Vijest je nezasluženo prošla ispod radara iako ima sav potencijal dobre vijesti. Ne zato što je to vijest o smrti, i nesvakidašnjem obiteljskom gubitku, nego zato što je to priča o neraskidivoj povezanosti.
Znanost nas je dugo uvjeravala da se ne može umrijeti od tuge, iako ju je život opetovano opovrgavao, pa i ovaj put.
Ljubav uvijek ima u sebi nešto nadnaravno, sudbinsko i tajanstveno, i onda novinari ne prepoznaju da se očitovala u tom zabačenom seocetu, i ne ispune svoju dužnost prema čitateljima, da im Peru i Mandu Ilak zauvijek urežu u pamćenje.
Zar u toj tužnoj vijesti nema više plemenitosti, ljepote i požrtvovnosti nego u svim hypeovima lifestyle portala i usiljenostima dobrih vijesti?
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
