Moda bikinija s tangama suočila je i mene na plaži s golemim, malenim, okruglim, plosnatim, starim, mladim, glatkim, narešpanim, obješenim i uspravnim ženskim pozadinama, a i s pokojom muškom, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list koju, uz dopuštenje autora, prenosimo u cijelosti.
Priča o toplesu
I dok sam tražio neki slobodni komad zelenila ili plavetnila da onamo usmjerim pogled, sijevnulo mi je da već odavno nisam vidio nikoga u toplesu. Vizualno to i nije neka promjena, jer je i ono sprijeda bilo jednako golemo, maleno, okruglo, plosnato, staro, mlado, glatko, narešpano, obješeno i uspravno kao i ono što se crvrlji na suncu danas.
Gdje je, dakle, toples, i zašto je šaptom pao? Jer njegova je borba bila duga i herojska. Do 19. stoljeća bio je rezerviran za pacifičke, azijske ili afričke predjele, budeći kolonijalnu žudnju za egzotikom. Njime je provocirala Josephina Baker, privlačili su varijetei Moulin Rogue i Folies Berger, draškala u SAD-u natjecanja ljepote u mokrim majicama. Ali onda je 60-ih izašao na plaže St. Tropeza i proširio se svijetom, a na filmu je postalo normalno vidjeti glumice golih grudi, pa se za to mogao dobiti i Oscar, kao što se dogodilo Gwyneth Paltrow za Zaljubljenog Shakespearea.
>Boris Beck: Car meet je priča o ekonomiji i seksualnosti mladih ekshibicionista
Zašto su tange zamijenile toples?
Globe na Zapadu, i optužbe za dekadenciju na Istoku, nisu ništa pomogle, toples je postao mainstream. Pa kamo je nestao?
Potražio sam na internetu teorije o usponu tangi i padu toplesa, ali nisam zadovoljan. Jedna je da su se grudnjaci vratili zato što se shvatilo da je izlaganje suncu nezdravo, no to je u proturječju s izlaganjem stražnjica. Druga kaže da se žene u toplesu osjećaju previše seksualizirano dok muškarci u njih bulje, ali nisam primijetio da se ne bulji u guzice. Treća kaže da se toples politizirao zbog raznih gologrudih feminističkih prosvjednica, ali baš je toples pobjeda feminizma. Ako muškarci mogu biti samo u gaćama, onda to mogu i žene. Uz tu su argumentaciju popustili u Berlinu proljetos i dozvolili ženama kupanje u toplesu na gradskim bazenima.
Psihoanaliza
Čudno, nitko ne spominje Freuda. Fiksacija na dojke, kaže on, znači da muškarac nije dobro podnio odvajanje od sise. Fiksacija na stražnjicu, njegova je teorija, znači da je nešto pošlo po zlu tijekom navikavanja na kahlicu. Neuroza proizašla iz oralne fiksacije pokazuje se kao opsjednutost konzumacijom na usta – jedenjem, pijenjem, pušenjem. Neuroza analnih tipova očituje se u pretjeranoj sklonosti čišćenju, sortiranju, slaganju, gomilanju i zgrtanju. Kao da nam je društvo prešlo iz jedne neuroze u drugu, a da to nismo primijetili.
Hedonizam 60-ih, cigarete, alkohol, droga i slobodna ljubav, zamijenjene su strogošću 21. stoljeća, štednjom, kontrolom i dijetom. To bi moglo objasniti i zasićenost medija analnim seksom i zabranu plastičnih slamki, koja je ekološki beznačajna – slamke ne trebaju analnim tipovima. Osim toga, toples pokazuje da su muškarci i žene različiti, a kod tanga to nije slučaj. Muška i ženska stražnjica doista jesu jednake, barem po funkciji, i nema razlike između muških i ženskih tanga.
>Boris Beck: Sve političke i ideološke borbe svode se na jedno – na to da se protivnika proglasi za nuspojavu
Dok stvari skrivate sprijeda, otkrivaju se straga
U mjuziklu Kosa pjevali su da smo iz horoskopskog znaka Ribe ušli u doba Vodenjaka, a zapravo su trebali pjevati da iz oralne neuroze ulazimo u analnu.
A možda pretjerujem s tim, i radi se o nečem sasvim jednostavnom. Kupaći kostimi su dosegli minimalnu veličinu, i da biste nešto pokrili (cice), nešto morate otkriti (prdu); jednostavno nema tekstila za sve. A tako je i u drugim područjima: hvalimo se brojem turista, ali na cestama je kolaps. Ponosimo se nogometom, a onda nas osramote bande navijača. Dičimo se eurom, ali novčanici su nam prazni. Premijer puca od ponosa, a ministri mu lažu i kradu. Dok stvari skrivate sprijeda, otkrivaju se straga.
O autoru
* Boris Beck je doktor književnosti, diplomirani inženjer geodezije, književnik, novinar i prevoditelj. Objavio je pet knjiga: „Metak u srcu svetog Augustina“, „Mrtvaci pod poplunom“, „Krila u koferu“, „Ne bih o tome“ (s Igorom Rajkijem) i „Politički portreti Josipa Horvata“.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
