Prije pisanja ove kolumne pitao sam se koliko uopće ima smisla davati na važnosti nekome tako nevidljivom i politički potpuno beznačajnom. O njegovom značaju dovoljno govori kako je toliko bitan da s njim kavu ne želi popiti čak ni Dalija Orešković, ona koja sa svakim pije kavu? Njega je to toliko pogodilo da ju je, poput kakve uvrijeđene frajle, nazvao “ženskom inačicom Pernara”. Nije tu toliko bitna ni Dalija Orešković koliko je napad na nju obrazac koji se stalno ponavlja i jedan od mnogih primjera kako ovaj naš kavalir svoju muškost dokazuje ad hominem napadima na slabiji spol, piše Borislav Ristić za Večernji list, u kolumni koju djelomice prenosimo.
Njegovi opetovani pokušaji da se izvuče iz vlastite nebitnosti ponekad znaju biti toliko tragikomični da je postao predmet sveopće sprdnje. Dovoljno se samo prisjetiti predizbornog spota s udaraljkama u obliku hrenovki. Bila je to “budnica” od koje Hrvatska danima nije mogla doći k sebi – od smijeha. Prije nego smo se prestali smijati – ili, što bi se reklo, prije nego su hrenovke prokuhane – “Naprijed Hrvatska” se vratila “natrag u garažu”.
Izborni spot Ive Josipovića: Od predsjednika do…
A s njegovim povratkom je u garaži zavladalo opće oduševljenje, jer tko se bolje od njih sjeća činjenice kako je ovaj u politici toliko uspješan da je sve čega se dohvatio ubrzo propalo? U tom kontekstu treba gledati na njegov nedavni povratak u SDP, kao na misiju. Misija je to u kojoj je on, čak i pored bezličnog Bere potpuno nevidljiv, kao filodendron kojeg nitko ne želi zalijevati.
Možda je ta nevidljivost bila razlog što se naš “dragi Ivo” osjetio isfrustriranim, pa je u tom očaju zapao u ekstremizam. Mrtav hladan je izjavio kako su likvidirani, pa u neoznačenu jamu bačeni, širokobriješki franjevci bili – legitiman vojni cilj.
Kada sam to prvi put pročitao trebalo mi je nekoliko trenutaka da dođem k sebi. Ako ubijeni franjevci nisu sudjelovali u borbama, oni su civilni zarobljenici. Ako su pak sudjelovali u borbama, oni su ratni zarobljenici. Kad pak jedan pravnik, čak profesor kaznenog prava, izjavi kako je likvidacija zarobljenika legitiman vojni cilj – to je da ti pamet stane. Pravni tim Ratka Mladića sigurno žali što se nisu pozvali na pravni autoritet Ive Josipovića, jer bi tvrdnja o ratnim zarobljenicima kao legitimnom vojnom cilju njihova branjenika oslobodila svih optužbi za genocid.
(…)
Sve žrtve nisu iste, ali zato ubojice jesu. Samo zli ljudi opravdanje traže u nijansama zla i zločin pravdaju zločinom. Mi nećemo biti bolji ljudi ako se uspoređujemo s lošijima od nas, jer su onda oni samo izgovor za naše nečinjenje. Valjda bi stvar trebala biti obrnuta – možemo naprijed samo ako se uspoređujemo s onima boljima.
Ubijanje ratnih zarobljenika nikad ne može biti legitiman vojni cilj. Onaj tko misli da je to normalno daje opravdanje za Ovčaru, Srebrenicu i Ahmiće.
(…)
Što ljude tjera na opravdavanje zla? Obično raskorak u svijesti uzrokovan vlastitom teškom savješću. Tako i imamo situaciju u kojoj oni koji u društvu glume dežurne humaniste i antifašiste već 75 godina obiteljima ubijenih i protjeranih Židova ne vraćaju stanove, znate one “Titove besplatne”.
(…)
Dr. Ivo Josipović je plastični primjer fašista u profesorskom odijelu, a svatko onaj koji se u javnom prostoru slaže s njegovom “ars diaboli” tezom kako je ubijanje ratnih zatvorenika legitiman vojni cilj ne može biti drukčije opisan nego kao moderni fašist.”
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
