U našem prosvijećenom dobu ništa toliko ne zbunjuje kao stalni rat koji prosvijećeni vode protiv društva. Nekada su oni pametniji u svakoj prilici branili društvo od države, dok je danas obilježje nečije pameti postalo napadati zaostalo društvo a braniti prosvijećenu državu, piše Borislav Ristić za Večernji list.
Nikada inteligencija nije bila toliko totalitarna i naklonjena državnoj sili kao danas. Ljudi su se nekada čudili mizernom broju unesrećenih i obješenih vladara i političara tijekom ljudske povijesti. To se objašnjavalo neprosvijećenošću i golemom represijom. Strava je našeg prosvijećenog doba što povijest sve rjeđe, ako uopće, priređuje narodu takvu vrstu zabave, a o vješalima za moćnike se gotovo i ne priča.
Mediji prednjače u promoviranju tog totalitarnog načina razmišljanja. Tako smo ovih dana mogli svjedočiti napisima o tome kako su branitelji nešto zabranili, pa su postali “zabranitelji”. Svi mi pak znamo da branitelji ne mogu ništa zabraniti već da to može samo politika. Nema jače sile od države, a tajna je njene moći postala ne sila koja joj stoji na raspolaganju, već što se to silništvo vješto krije.
Branitelji, kao i svaka druga društvena skupina, mogu raditi pritisak i tražiti podršku za ciljeve za koje god žele. Međutim, samo je politika ta koja efektivno nešto može zabraniti. Lijevi mediji se sada čude otkud zabrana Bajage, kada je do sada pjevao normalno, kao da zabranama Thompsona nisu sami stvorili atmosferu u kojoj su takve zabrane u našem društvu nešto normalno, pa čak i poželjno? Prizivao si politiku da hitno poduzme nešto i pogasi struju, a sad ti je krivo kada ista ta politika ne pušta “muziku na struju” za tvoje užitke? Plemenski je način razmišljanja da je dobro kada mi zabranimo suprotnom plemenu da uživa u ritmu svog tam-tama, a zlo kad oni to isto urade nama.
Bavimo se posljedicama a ne uzrocima, pa nam je krivo kad nam netko prinese ogledalo i vidimo da uzroci imaju naše obrise. Slično tome, sada čujemo da je zajedništvo koje je na trenutak obuzelo hrvatsku naciju povodom izvanrednih uspjeha naših sportaša nešto što je odlika totalitarnih društava.
Da je zajedništvo odlika totalitarizma opravdano može tvrditi samo netko tko je jako usamljen i nesretan. Zajedništvo ne znači i jednoumlje. Zajedništvo se tiče ciljeva, dok se jednoumlje tiče načina dolaska do tih ciljeva. Zajedništvo u ciljevima je nešto što bi trebalo činiti temelj i snagu svakoga društva. No, kako mi stalno makijavelistički miješamo ciljeve i sredstva, nije ni čudo da nam kao društvu ciljevi postaju sve apstraktniji i polako izmiču svakoj racionalnoj diskusiji. Mi nikako ne dolazimo do cilja, jer ga nismo ni definirali. Stalno se gubimo u izgovorima i traženju krivca za naše neuspjehe. Smisao je zajedništva u definiranju zajedničkih ciljeva, piše Borislav Ristić za Večernji list.
Tako bi bar trebalo biti u društvima u kojima javne rasprave imaju smisla i gdje se one ne graniče s javnim linčom. Mi uvijek gledamo u stranu, pa se onda čudimo što nema rješenja.
Kako ćemo stići do rješenja ako ne vidimo ni problem, jer gledamo u krivom smjeru?Uzmimo za primjer naše zdravstvo. Svi mi volimo reći da nam je cilj da imamo javno zdravstvo koje bi bilo svima dostupno i besplatno. Nitko pak ne kaže da nam je cilj da imamo zdrave ljude.
Pa tako onda umjesto zdrave nacije imamo javno zdravstvo koje košta 23 milijarde kuna, koje zapošljava 11.000 liječnika koji brinu o 750.000 pacijenata u Hrvatskoj, što znači da na svakog liječnika ide dva milijuna kuna ulaganja i oko 70-ak pacijenata. Takav skup i glomazan sustav potpuno je neefikasan, pa svi znamo za liste čekanja, zagušenja u sustavu, nedostatak osnovnih sredstava pri liječenju, kao i za to da u takvom “besplatnom” sustavu najbolje prolaze oni s boljim socijalnim vezama. Kako je moguće da sustav koji guta tolike novce ne funkcionira kako treba? To je tako kada se na pogrešan način odrede ciljevi.
Dakle, s jedne strane imamo neefikasan sustav koji često ne reagira pravovremeno, pa su ljudi opravdano ogorčeni i krive sustav kada se dogode tragedije poput ove s mladićem u Zaprešiću koji je izdahnuo na ulici, dok s druge strane imamo odgovorne osobe koje se bez imalo empatije odnose prema takvim tragedijama, poput hladnokrvnih izjava nadležnoga ministra o tome kako “sustav funkcionira a pacijenti umiru”. Ne priča se o užetu u kući obješenoga.
Ako ne vidimo problem, ne možemo pronaći ni rješenje. Ako je na snazi zabrana određivanja zajedničkih ciljeva, gubit ćemo se u efemernim rješenjima. Dok god u premisama ne budemo imali zadane ciljeve i rješenja, dotle ćemo i sami visjeti obješeni o vlastite zaključke, piše Borislav Ristić za Večernji list.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
