Hrvatska je naivno vjerovala kako će svi problemi biti riješeni ulaskom u EU. Ali sada vidimo kako smo upravo tada postali geopolitički nebitni, a simpatije su preselile na istok, piše Borislav Ristić za Večernji list u kolumni koju djelomice prenosimo.
Već neko vrijeme slušamo upozorenja o tome kako se Europska unija nalazi na prekretnici i da su joj, ako želi izbjeći raspad, potrebne reforme. Ti su glasovi dobili na intenzitetu nakon Brexita i s pojavom migrantske krize. Jedni rješenje vide u federalizaciji EU, dodatnoj integraciji koja daje više vlasti u ruke briselskih birokrata, dok drugi zagovaraju ideju Europe suverenih nacija. Jednima je EU amalgam višeg reda u kojem se interesi država stapaju u novo ideološko jedinstvo, dok drugi na EU gledaju s više realizma, kao na moćno sredstvo koje državama može poslužiti za lakše ostvarenje vlastitih interesa.
U središtu ovako postavljenih razlika nalazi se specifična europska geografija, s Njemačkom kao glavnom silom u centru. Zbog središnjeg položaja Njemačka je, po riječima Thomasa Manna, uvijek svoju geopolitiku vodila zabijanjem laktova u rebra svojih susjeda. Sve što je željela postići ostvarivala je na štetu nekog drugog. Geopolitički izum koji je trebao riješiti “njemački problem” zvao se EU. Međutim, iako zamišljena da kontrolira Njemačku, EU je ubrzo postala alat ostvarenja njemačkih interesa.
…
U suočavanju s njemačkim stoljetnim pretenzijama najviše iskustva ima Poljska, koja je zbog njih najviše i patila. Zato možemo vidjeti kako se Poljaci, u situaciji kada oni koji su ih kroz povijest komadali uspostavljaju plinske veze, okreću onima koji ih jedino mogu zaštititi, pa im ukapljeni plin više nije tako skup. Iz njihova iskustva trebamo učiti i mi, pa shvatiti zbog čega se i nama nude LNG i jačanje vojne suradnje. To povezivanje po transverzali Hrvatska-Poljska poklapa se i s kineskim interesima i njihovim Putem svile. Zato njemački tisak napada prvi veći kineski projekt u Hrvatskoj, optužujući nas kako puštamo Kineze u EU, iako su Kinezi kod njih već uložili stotine milijardi. Najavljenim odlaskom Angele Merkel i očajnim rejtingom nedavno “outanog” simpatizera petenovske politike u Francuskoj, federalistička se agenda našla u krizi. Krajnje je vrijeme da konačno preispitamo svoje vanjskopolitičke prioritete. Nedavna analiza pokazala je kako se kao zemlja nalazimo na samom europskom dnu po utjecaju i potencijalu za savezništvo. Bez povezivanja i pametnih savezništva ne možemo postati bitni. Vezanjem za one kojima smo prirodni plijen ne dobivamo ništa.
Lizanjem gležnjeva mogu se dobiti samo mrvice pod stolom. Kada se zalaje može se dobiti i dvorište. Protutežu njemačkom geopolitičkom ropstvu možemo dobiti kroz infrastrukturno otvaranje ka području koje se nekada zvalo “Bijela Hrvatska”, a neki to danas zovu “Tri mora”. Hrvatsku trebamo povezati s područjem “Bijele Hrvatske”, kako bi nam se povećale šanse da kroz kompromis nešto i dobijemo. Prvi korak u tom smjeru može biti zajednička kandidatura za organizaciju Svjetskog nogometnog prvenstva 2030. sa zemljama V4. Po dva velika grada u pet država, nova infrastrukturna povezanost, tradicionalni gosti, dodatan benefit za naš turizam, zaključuje Borislav Ristić u Večernji list.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
