Bosna i Hercegovina je poligon odakle su vodile i još uvijek danas vode brojne promidžbene i druge akcije protiv Hrvatske, koje se mogu nazvati i hibridnim ratom protiv naše zemlje, napisao je dr. Ivo Lučić za Večernji list.
Da je tome tako, svaki malo ozbiljni ljubitelj povijesti može potvrditi čak od 1878. i ulaska Austro-Ugarske vojske u Bosnu i Hercegovinu koje su kulminirale velikosrpskim činom ubojstva austrijskog prestolonasljednika 1914. Bile su to godine kada se „žuto-crna“ monarhija htjela transformirati u trijalističku monarhiju sa južnoslavenskom komponentnom u kojoj bi bili dominantni Hrvati, a specijalni rat je upravo počeo strahom od realizacije istog (zapravo već dulje je trajao) iz susjedne BiH ovim atentatom.
Da ne bi otišli predaleko u povijesno-političkom razmatranju, dovoljno je otići do druge točke, a to je stvaranje NDH. Upravo je BiH bila žarište pobune protiv vlasti NDH i mjesto gdje su se slile gotovo sve vojske sa teritorija nestale Jugoslavije, a osobito iz Srbije i Crne Gore. Sve značajne bitke u NDH (tzv. ofenzive) vodile su se na teritoriju Bosne i teritoriju Hercegovine kao mjestu gdje je napadnuta tadašnja hrvatska državnost.
Treća točka je Domovinski rat o kojemu ne treba trošiti previše riječi: napadi na Hrvatsku od Dubrovnika do Vukovara kretali su iz susjedne zemlje (Banjalučki, Tuzlanski, Trebinjski korpus), razne zakulisno-obavještajne igre Owenovsko-Ashdownovskog tipa, fiktivne Tuđman-Miloševićeve podjele BiH, pa sve do najnovijih igara „specijalnog rata“ sa slučajem Orašje i optužnicama za hrvatske generale i vojnike koji su oslobađale BiH.
Što se tiče novijeg doba, još za života Franje Tuđmana počela je borba za reintegraciju Hrvatske u Zapadni Balkan, a nakon smrti to se najjasnije koncentriralo u pojmu „detuđmanizacije“. U taj projekt uložen je golem novac, osobito da bi se ovladalo medijskom, političkom i intelektualnom scenom Hrvatske. Te planove poremetilo je grubo rečeno nekoliko važnijih procesa koji su se dogodili. Prvi je dolazak Vučića i Nikolića na vlast u Srbiji. Ta dva vodeća srbijanska političara imaju (javne) neskrivene simpatije za četništvo, a samim tim snažno izražen antihrvatski duh koji ne skrivaju, što je rabilo nametnute iluzije o ponovnom srpsko-hrvatskom bratstvu i jedinstvu.
Drugo je da je Hrvatska ušla u EU čime su pokrenuti neki pozitivni i drugi društveni procesi ( npr. suđenje Perković-Mustač), a koji su značajno doprinijeli osvješćenju Hrvata glede domaće i dijela međunarodne politike prema zemljama bivše Jugoslavije. Treći čimbenik bilo je pokretanje novina, portala i lokalnih televizija koje su znatno pridonijele izlasku iz gotovo stopostotne medijske blokade koja je trajala godinama (još uvijek je 90 posto medija u rukama detuđmanizatora, od javnih do privatnih medija i agencija).
Zbog toga sada, ipak, hrvatska javnost prilično jasno zna – BiH je prostor prelamanja interesa velikih sila, a one koriste za to velikosrpski nacionalizam. I tu Hrvatska ne može trajati sa strane kao od 2000. godine nadalje. Nakon što je konzistentna hrvatska politika prema BiH (referendum za samostalnost, priznanje BiH, naoružavanje Muslimana i Hrvata u BiH, primanje muslimanskih i hrvatskih izbjeglica iz Bih, logistika, nezamjenjiv doprinost HV-a oslobađanju BiH, Daytonski sporazum) doživjela progon iz javnosti na račun „priča i ćakula“ o podjeli Bosne, salvetama, prodaji Posavine i dr. krenulo se u završnu fazu prisezanja Srba (i Bošnjaka) na BiH.
BiH je središnji prostor prelamanja interesa velikih sila i njihovih bliskih saveznika. Američko-tursko-saudijska podrška Bošnjacima dugo je diktirala političke procese. U posljednje vrijeme sve je izraženija rusko-srbijanska potpora Republici Srpskoj. Odlazak Dodika prije referenduma na noge Putinu, kao i tempiranje optužnica Hrvatima nakon referenduma, nije nimalo slučajno.
Nova situacija nastala je nakon pokušaja „državnog udara“ u Turskoj, kada je došlo do tursko-ruskog zbližavanja, što posljedično i posredno znači i neku vrstu bošnjačko-srpskog savezništva, što se odmah i očitovalo u sporazumu Dodik-Izetbegović o mehanizmu koordinacije vezano za pristupni put BiH k EU.
Potpuno je jasno da se u BiH nastoje napraviti dvije stvari koje bi pridonijele „rješenju“: marginalizirati Hrvate BiH na status manjine i rubove političkog društva, te posve neutralizirati utjecaj Hrvatske na BiH (što bi za Hrvatsku sa više gledišta bilo katastrofa).
Zbog toga se pažljivo pripremljen i provođen specijalni rat sada dinamički nastavlja slučajem Orašje i optužnica protiv onih koji su oslobađali BiH od fašističke tvorevine nastale ubijanjem i etničkim čišćenjem – Republike Srpske.
Danas je glavna meta informacijskog ratovanja potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević. On je prepoznat kao karizmatičan ratni zapovjednik i blizak suradnik premijera Plenkovića. Krstičević je uz ministra Medveda i najjača spona Vlade s hrvatskim braniteljima, ali i simbol pobjede u Domovinskom ratu.
Njegovim uklanjanjem s ministarskog položaja postiglo bi se više ciljeva. Vlada bi bila znatno oslabljena i otvorena napadima „nezadovoljnika“ iz braniteljskih struktura.
Izazvale bi se ili produbile podjele i sukobi unutar braniteljskih struktura. Spriječila bi se ili odgodila reforma sigurnosnog sustava u pravcu stvaranja koncepta domovinske sigurnosti. Bio bi oslabljen i hrvatski utjecaj na BiH i njezin angažman na euroatlantskom putu BiH što je, očito, jedino hrvatski interes.
A Hrvatska bi bila ponovno kriminalizirana, te bi Oluja i oslobađanje Hrvatske i BiH ponovno bilo moguće nazivati ofucanim, ali i opasnim nazivima poput „genocida“, „novog kosovskog egzodusa“, „ustaške HV“ i slično.
Stoga, ne bi se trebalo čuditi ako se uskoro pojave informacije da je Hrvatska vojska imala „male Jasenovce“ u Bosni i Hercegovini u kojima je upravo ona izvršila najveće zločine u proteklim ratovima, pa možda i u povijesti.
Već viđeno u Hrvatskoj i nikada se nije prestalo događati.
