Bratanić: Kako još nije završio rat na mom otoku – naš spomenik slavljenju fašizma u 21. stoljeću

Foto: Fah, Miki Bratanić, Snimka zaslona; fotomontaža; narod.hr

U Vrbanju na otoku Hvaru postoji spomenik u sjećanje na dan 3. siječnja 1943. kada su to moje rodno mjesto zapalili talijanski fašisti. Tom spomeniku posvetio sam jedno poglavlje svoje nove knjige “Otok u plamenu” jer sam smatrao da on to zaslužuje. Bolje rečeno, smatrao sam da čitatelji to zaslužuju.

Spomenik je podignut na dan 27. srpnja 1951. godine, na desetu obljetnicu “antifašističkog” Ustanka naroda Hrvatske. U tom “antifašističkom” ustanku, s epicentrom u mjestu Srb, velikosrpski fašisti pobili su upravo taj narod Hrvatske, a među njima i župnika Juru Gospodnetića koji je bio podrijetlom s Hvaranima susjednog otoka Brača.

Svirepo ubojstvo ovog dobrog čovjeka i zločine nad mnogim drugim civilima koje su tada počinili velikosrpski fašisti, preciznije ČETNICI, potpomognuti talijanskim fašistima a uz prešutnu pomoć jugoslavenskih komunista, i danas se u Hrvatskoj naziva “antifašizam”.

Taj “antifašizam” promovira se i stimulira novcima ove države, pa će se tako i idućega 27. srpnja naći barem sto tisuća kuna kako bi se uz pjesmu proslavilo pečenje na ražnju župnika Gospodnetića.

Mještani Vrbanja idućega 3. siječnja, kao i do sada, neće dobiti ni kune kako bi se sjetili najveće tragedije toga mjesta, ali i otoka u cjelini, te istine koja se tada dogodila.

Hrvatska je vjerojatno jedina zemlja na svijetu koja na pragu četvrtine 21. stoljeća obilježava fašističke zločine pod imenom “antifašizam”.
A Vrbanj je SIGURNO jedino mjesto na svijetu koje je sjećanje o fašističkom zločinu memoriralo spomenikom podignutim na desetu obljetnicu jednog drugog fašističkog zločina, i to nad istim narodom.

Sve ovo su zapravo posljedice kontaminacije našeg povijesnog prostora od strane velikosrpske ili kako je to ljepše rečeno, jugoslavenske politike, koja je u cilju ubijanja Hrvatske, a stvaranja i održavanja Jugoslavije, bila spremna napraviti sve.
Hrvatska javnost podijeljena je do bola upravo zbog tog otrova koji je i dalje aktivan, te koji se očito nanovo izlijeva.
I ne radi se tu ni o kakvoj ideološkoj podjeli, niti o ideološkom ratu, kako sam to i sam nekad govorio, jer su za ideološku podjelu, sukob ili rat potrebne dvije ideologije, a toga ovdje nema.
Postoji samo jedna ideologija i politika koja vrši agresiju.

Radi se dakle o otvorenoj jednostranoj agresiji laži na istinu, neznanja na znanje i zla na dobro.
To je suština zločinačke politike.

Jer velikosrpska ili jugoslavenska politika je vojno poražena, ali ona živi i dalje upravo u laži, kojom prikriva vlastito zlo i pretvara se i dalje da je nešto dobro, iskorištava neznanje javnosti, te se nameće u nekom novom, lukavijem obličju.

A neznanja, laži i zla posijanog u režiji velikosrpske ili jugoslavenske politike je toliko da bi se kompletna hrvatska nacija, svi normalni ljudi iz država nasljednica bivše Jugoslavije, ali i cijeli civilizirani svijet, bez obzira na nacionalnu, vjersku, političku ili bilo koju dugu pripadnost, trebali ujediniti u obrani od te agresije, a ne dopustiti da se nasljednici te politike ujedinjuju u svoje nove “antifašističke” pohode kojim će nas opet oslobađati od fašista i neprijatelja naroda.

Jer velikosrpska ili jugoslavenska politika jedno je od najvećih zala u povijesti čovječanstva.
Zastrašujuće je koliko je zla učinjeno u ime projekta Velika Srbija ili Jugoslavija. Zastrašujuće.

Boriti se protiv tog zla civilizacijska je obveza.

I nije to borba između Hrvata i Srba, nego između cijelog normalnog svijeta, uključujući i sve normalne Srbe, te velikosrba ili Jugoslavena koji se ne odriču zla svoje zle politike. Uostalom, upravo je ta politika nanijela mnogo zla samim Srbima, unazadila ih mentalno, te “ideološki podijelila”.

Glorificirati dakle Jugoslaviju možemo do besvijesti, ali uvijek s onim ALI na kraju.
Jer ako njeno dobro stavimo iznad njenoga zla, onda smo mi zlo.

Za to razumjeti i prakticirati treba nam dobrota, znanje i istina.
Za to nam treba obrazovanje i kultura.
Za to nam treba vratiti se u osobne osnovne školske klupe, u prvi razred, te naučiti našu vlastitu povijest i istinu.
Tek tada, obrazovani i kulturni, moći ćemo reći: DOSTA!
“Dosta ste nas spašavali”.

Možda ćemo tada moći poslati poruku i našim političarima – kada shvatimo što su sve podržavali, što su sve prešućivali, te što nisu kažnjavali. Možda.

Možda ipak jednom dođemo pred onaj spomenik u Vrbanju i u njegovom hladu napokon počinemo, umorni od ovog rata, koji će biti za nama. Možda na nekoj novoj ploči pored njega budemo mogli čitati istinu, istinu koja će nas napokon osloboditi, potpuno.
Možda tada ugledamo budućnost.

I za kraj jedan detalj sa spomenika u Vrbanju.
Gotovo svako slovo “U” u tekstu na spomeniku naknadno je razbijeno. Autor tog djela imao je silnu potrebu, još tada, u Jugoslaviji, iskaliti javno svoju mržnju prema ustašama i njihovom simbolu, slovu “U”, premda ustaše s ovim zločinom nisu imale nikakve veze. Ta praksa kanaliziranja mnogih naših problema na ustaše, zadržala se do današnjega dana, premda ustaše s našim problemima nemaju nikakve veze. Zato je dobro da spomenici postoje. Zato je dobro da se povijest u kamenu piše.
Neka ostane. Neka se vidi.

* Miki Bratanić po profesiji je konzultant za primjenu informacijskih tehnologija u hotelijerstvu sa stalnom adresom boravka u Splitu. Dugo godina radio je u jednoj od najvećih svjetskih informatičkih korporacija, što mu je omogućilo stjecanje poslovnog iskustva i vještina, te putovanja i upoznavanja ljudi. U privatnom životu intenzivno se kao član Društva hrvatskih književnika bavi pisanjem i objavljivanjem knjiga, te sudjelovanjem u raznim kulturnim događanjima. Aktivno djeluje i u javnom životu publicirajući članke i
kolumne.

Njegova životna preokupacija je projekt “Priča o konobi”, osobno autorsko djelo u kojem raznim aktivnostima kroz prizmu konobe govori o našim prepoznatljivostima, običajima, tradiciji i baštini. Svoju priču o konobi uobličio je u multimedijalnu prezentacijsku formu sa
zanimljivim fotografijama, tekstovima i glazbom koju predstavlja publici u domovini i inozemstvu.

Za povijesni roman KORIJENI dobio je vrijednu pozitivnu stručnu kritiku koja ga je proglasila knjigom hrabrog dosega.
Za svoj doprinos u očuvanju i promicanju kulturne baštine primio je nagradu grada Starog Grada na otoku Hvaru.

Dobitnik je prestižne nagrade medalje Marko Polo za postignuća u promociji Hrvatske u turizmu, a koja mu je u organizaciji svjetske međunarodne institucije “Fédération Internationale des Journalistes et Ecrivains du Tourisme” dodijeljena za dugogodišnji kontinuirani doprinos u promicanju i očuvanju kulturne baštine i tradicionalnih obilježja hrvatskog turizma kroz projekt “Priča o konobi”.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr