Profesor u Drvodjeljskoj školi u Zagrebu Aleksandar Gregurić javno i otvoreno u komentarima veličao četništvo i širio govor mržnje u komentarima poput ovog: ”Ovako su se ljubili i dečki na Ovčari ako je četnik dao naređenje, nije im pomoglo al’ su imali zadnji seks”, ”Vojvodo samo javi i dat ćemo ustašama po glavi”. Spomenutog profesora i one koji su zaboravili ubijene i mučene na Ovčari podsjećamo na bestijalnost velikosrpskog okupatora kroz iskaze dvojice od sedmorice preživjelih s Ovčare te priču o Ružici Markobašić, trudnici u šestom mjesecu trudnoće ubijenoj na Ovčari.
2021. godine Ružici i bebi Antunu je konačno odano priznanje u vidu kipa “Ruža Hrvatska” koji je podignut ispred Nacionalne memorijalne bolnice Vukovar, a podigla ga je udruga Hrvatska za život i 40 dana za život. Njezin suprug Davor Markobašić za svog života nije dočekao pravdu i preminuo je točno godinu dana prije postavljanja kipa njegovoj ženi i sinu.
>Zagrebački profesor nakon skidanja hrvatske zastave objavljivao o ‘ustašama’, uvrijedio i žrtve s Ovčare
Kada je 18. studenog 1991. agresorska vojska nakon tromjesečnog otpora branitelja okupirala Vukovar, uslijedila su nezapamćena zvjerstva nad stanovnicima grada i braniteljima. Najstrašnije je bilo na Ovčari, kamo su odvedeni ranjenici i civili iz Vukovarske bolnice.
Zločin s Ovčare: Silovali ju i pucali u trudnički trbuh
Među njima je bila i Ružica Markobašić, supruga hrvatskog branitelja Davora Markobašića, trudnica u šestom mjesecu trudnoće.
Možda će vas zanimati
Što za Narod.hr kažu iz škole u kojoj je zaposlen Gregurić, koji je javno veličao četništvo i vrijeđao žrtve s Ovčare?
Ravnatelj poručuje da je “cijeli slučaj prijavljen nadležnim institucijama.”
O mučenju i smrti svoje supruge, Davor Markobašić svjedočio je 2012. godine za HKV:
„Rekao joj je: ti ćeš biti likvidirana i sve svoje stvari daj sestri Ljubici. Odveli su ju najprije u vojarnu gdje su ih nemilosrdno pretukli, a onda ju odveli na Ovčaru gdje su ju trudnu i silovali, a nakon toga pucali u trbuh, pa kada im ni to nije bilo dovoljno, onda su joj u vaginu stavili puščanu cijev da ubiju mojeg nerođenog sina. Potom su ju bacili u masovnu grobnicu s ostalima.
Mnogo godina kasnije kad je identificirana, nisam ju mogao pokopati u Vukovaru nego sam ju pokopao u Vinkovcima gdje i danas prebiva. Probajte zamisliti kako je danas živjeti s nakazama koje su takva nedjela činili. Svaki dan ih susrećem na ulici. Osjećam se kao progonjena i izbezumljena zvijer”, rekao je tada hrvatski branitelj heroj.
”Kurvo, ustaška kurvo, gdje su ti slike, gdje su slike tvog muža kako reže dječje prste i od njih pravi ogrlice?”
Zadnji sati Ružice Markobašić protekli su u nezamislivim patnjama i agoniji, piše HRsvijet. Tukli su je kao i većinu drugih, a prema nekim svjedočenjima i silovali, iako je bilo očito da nosi dijete (bila je u šestom mjesecu trudnoće). Prema svjedočenju njezine tetke Ljubice Došen (na suđenju Slavku Dokmanoviću, 6. veljače 1998. godine), ona je nakon identifikacije zadržana i smještena u autobus s muškarcima:
“Vojnici su je vukli za kaput i ručnu torbu i psovali je: ‘Kurvo, ustaška kurvo, gdje su ti slike, gdje su slike tvog muža kako reže dječje prste i od njih pravi ogrlice?“
Prema iskazima svjedoka na suđenju zločincima koji su izvršili masovno ubojstvo na Ovčari, pred vijećem Specijalnog suda za ratne zločine u Beogradu (tijekom 2005. godine), Ružica Markobašić i njezino nerođeno dijete pogubljeni su na naročito okrutan način.
>Vukovar: Ružica Markobašić, trudnica ubijena na Ovčari, i njezin nerođeni sin dobili su kip
Potvrđeno je da ju je usmrtio srpski „teritorijalac“.
Izjavio je to na sudskoj raspravi pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu 1.rujna 2005. godine, Božo Latinović, koji je priznao da je i sam ubijao zarobljenike.
Prema njegovom iskazu, ubojica je Zoran Dašić. Ružica je bila u zadnjoj skupini za strijeljanje. Sjeća se da je molila da je ne ubiju, ali joj je on ispucao rafal u trbuh.
Nakon što je krvavi posao obavljen, žrtve su zakopane bagerom.
Dragutin Berghofer preživjeli s Ovčare
Dragutin Berghofer Beli jedan je od sedmero zarobljenika koji su preživjeli pakao Ovčare.
“Dobio sam tolike batine jer su oni izmislili da smo srpskoj djeci sjekli prste tijekom Domovinskoga rata. Kako bih pored dva unuka mogao takvo što učiniti?! Laži da su ”ustaše vadile oči srpskoj djeci” odavno su raskrinkane, kao i one priče s talijanske televizije. Oko bolnice bilo je mnoštvo leševa poginulih na ulici, i oni su srpskom propagandom prikazivani kao žrtve hrvatskih branitelja” , kazao je svojedobno u intervjuu za Glas Koncila.
Nepunih mjesec dana nakon 51. rođendana, nakon neuspjeloga proboja iz rodnoga grada, prošao je križni put, od vukovarske bolnice preko vojarne, Ovčare, tvornice ”Modateks”, hangara Veleprometa, zatvora Srijemske Mitrovice. Ali preživio je. Njegova kći iz prvoga braka Vesna Berghofer ubijena je 1. prosinca 1991. godine, u 28. godini. Četnici su ju silovali i ubili.
Zločin s Ovčare: ”Ni životinja ne može biti tako krvoločna kao što su bili oni”
Pet je puta svjedočio na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu, kao i na Specijalnom sudu za ratne zločine u Beogradu.
”Nezamislivo je ono što se dogodilo na Ovčari, jer ne ide mi u glavu – ni životinja ne može biti tako krvoločna kao što su bili oni. Do jučer sam s mnogima bio susjed, pozdravljali smo se, bilo je mjesnih zajednica u Vukovaru, »dobar dan, kako ste«, da bi se u 24 sata sve promijenilo i oni su postali ubojice. Nevjerojatno je bilo vidjeti da su to ti isti ljudi. Doslovno se u jednom danu sve preokrenulo. Hranio sam mnoge, a oni su uzeli uniformu, automat i glumili četnike.
Dok sam bio na Ovčari, oni su tamo dovezli ranjenike iz bolnice, no moguće je da su ih dovezli nakon što sam otišao. Sjećam se Slobodana Nikolića koji je istovarivao naše ranjenike u Negoslavcima, u zadnjoj kući s desne strane. Sjećam se i da su nas tukli na sve moguće načine, što god su imali, cipele, batine, kundake, lance. Sjećam se, kao i ostali rijetki preživjeli, da je ulazio čovjek sa zviždaljkom i viče ‘dosta’. Rekoh: ”Bogu hvala, ne će nas”. Kad ono – ulazi druga grupa za batinanje. Pamtim i da su ranije po nas došli autobusi Lasta iz Zrenjanina. Čuo sam da otac i sin Galić planiraju snimiti film o sudbini šestoga autobusa – ali šestoga autobusa nije bilo, prema mojem sjećanju bilo ih je pet.
Tijekom dolaska glavne haaške tužiteljice Carle Del Ponte, na osječkom aerodromu Klisa čuvala su me četiri čuvara kao haaškoga svjedoka. Izrazio sam želju upoznati se s pukovnikom Ivanom Grujićem, no ispao sam naivan. Tijekom odvoženja u Mitrovicu vidio sam bagere u Negoslavcima koji su kopali, htio sam ukazati na to mjesto pukovniku Grujiću, ali nije me želio saslušati. Tek prije nekoliko godina policija je došla da u Negoslavcima pokažem mjesto gdje su bageri kopali.
Vilim Karlović, preživjeli s Ovčare: Udaraju po njima, po njihovim ranama i još svježim rezovima na batrljcima
Donosimo i ispovijest vukovarskog branitelja Vilima Karlovića iz njegove knjige ”Preživio sam Vukovar i Ovčaru”.
Iz hangara još ni jednom nisam čuo rafale pa ne znam je li netko unutra ubijen i to mi daje mali tračak nade, no svi ovi koji nas muče imaju hrpu hladnog oružja. Udarati nekoga toljagama, šipkama, kolcima i sjekirama znači ostavljati vrlo male ili nikakve šanse za preživljavanje. U meni se svako malo rodi nova nada, ali kako pomislim da je moguće izvući se, tako opet ubrzo i umre ta nada, pogotovo kad čujem nove krike, jauke i bolna zapomaganja. Iako ne želim, nešto me vuče da uvijek podignem pogled prema hangaru.
…
Druga kolona je puna ranjenika, od kojih nekolicina stoji na štakama, a zavoji su im natopljeni krvlju. Na samom ulazu u kordon ostaju bez štaka koje četnicima poslužuju kao sredstvo za mlaćenje. Kako od batina padaju na tlo, puzeći pokušavaju proći kordon, ali i tada udaraju po njima, po njihovim ranama i još svježim rezovima na batrljcima.
…
Predajem se u Božje ruke jer drugo i ne mogu, jedina nada koju još imam jest skrušena molitva i dozivanje Boga koje ne prestaje. Na mojim usnama najčešće je ime Majke Božje, osjećam se kao djetešce koje u svojoj boli zove majčicu.
…
Prazni se i treći autobus, nova kolona koja ne prolazi ništa manje muke, četnici u kordonu ih spremno dočekuju i zdušno se bacaju na njih udarajući gdje koji stigne. Naš autobus i dalje stoji na mjestu iako bi se mogao pomaknuti prema naprijed. Volio bih da ostanemo tu gdje jesmo, na tom zavoju, da se ne primičemo tom hangaru.
…
”Udaraju me po tijelu, uz to se deru i galame, psuju”
U mojoj blizini stoji taj vojnik i gleda me dok počinjem dobivati prve udarce. Od prvog u kordonu sam odmah dobio pljusku pa šakom u lice. Skidaju me, kao i ostale, pa ostajem samo u majici. Udaraju me po tijelu, uz to se deru i galame, psuju, želeći valjda izgledati što strašnije. Osim mene, tuku još trojicu ljudi. Jedan mi nalazi novčanik u kojem nema novca, ali imam vozačku dozvolu, osobnu iskaznicu te fotografiju žene i sina. Sve to vadi iz novčanika i baca na zemlju, a sliku gazi nogom.
Dobivam udarce s leđa u glavu, ali me pljuska i onaj koji mi je zgazio sliku. Kako su sve stvari bacili na jednu hrpu, fotografija je ispala malo postrani. Iako me udaraju sa svih strana, nastojim ostati na nogama i dalje gledajući u lica žene i sina na fotografiji, rastajući se zauvijek s njima.
> (VIDEO) Podsjetimo se: Što se dogodilo na Ovčari i tko je odgovarao za počinjene zločine?
Jedan od krvnika u kordonu primjećuje da imam krunicu oko vrata i trga mi je rukama govoreći:
– Je li bre, šta je ovo?
Udara mi opet pljusku, a drugi me nabija nogom u trbuh. Previjam se i ugledam krunicu na podu, a ruke držim preko lica. Dolazi mi udarac nogom u lice, ali, srećom, na ruku, iako me i to boli. Pored mene čovjek pada na tlo, a oni ga gaze i udaraju nogama. Sada me dvojica udaraju nogama po tijelu pokušavajući udariti u međunožje. Zbog gužve ne uspijevaju u tom naumu jer nas četvoricu tuku.
Nešto tvrdo me udara po leđima i izbija mi zrak iz pluća, imam potrebu leći na tlo, ali znam da onda slijedi gaženje, stoga se svim silama trudim ostati na nogama. Pogled mi bježi na krunicu uz fotografiju koja se u sveopćem metežu okrenula na drugu stranu. Iako više ne vidim svoje najmilije, pogled mi je i dalje prikovan za fotografiju i krunicu pokraj nje, sve dok me nisu odgurali u hangar.
”Evo Glavaševića! On je najveći ustaša!”
…
Ulazim u hangar strave i užasa. Na samom ulazu, s desne strane, uza zid, tuku jednog posebno izdvojenog čovjeka izvikujući naglas njegovo ime te pozivajući i druge da ga tuku.
– Evo Glavaševića! On je najveći ustaša!
Dok oduševljeno i zadovoljno uzvikuju njegovo prezime, nekoliko ih već udara po njemu i gaze ga na tlu. Dvojica imaju štapove kojima ga tuku.
To je Siniša Glavaševića iz Vukovara, novinar Hrvatskoga radija koji je izvještavao o događajima iz grada. Njegove riječi i način na koji je govorio o ratu u Vukovaru jedinstveni su i uvijek bih se naježio kad bih ih slušao. Svi smo ga voljeli slušati pa su i branitelji imali male radio-prijamnike kako bi navečer u 22 sata čuli izvješće iz Vukovara.
…
On me trenutačno spašava jer su svi četnici i teritorijalci s moje strane potrčali prema njemu nakon što su me odgurali u lijevu stranu hangara, prema najvećem zidu. Oko mene nema ni jednog četnika, ali u hangaru je i dvadesetak naoružanih vojnika JNA koji sudjeluju u batinanju kao i teritorijalci i četnici, pa ubrzo dobivam kundakom nekoliko puta po leđima. Guraju me uza zid. Uspijevam vidjeti da svatko nekoga od nas tuče.
”Jauci i krikovi dolaze sa svih strana, od udaraca kosti pucaju kao grane, ljudi vrište od bolova”
Jauci i krikovi dolaze sa svih strana, od udaraca kosti pucaju kao grane, ljudi vrište od bolova, mnogi leže po tlu no i tada su udarani i gaženi. Dok me udaraju kundacima po leđima, a nogama po butinama, guraju me sasvim ulijevo prema zidu. Moram stajati okrenut prema zidu s raširenim nogama i podignutim rukama, kao i svi ostali.
U hangaru je velika gužva i nemamo mjesta stati kako oni žele, pa stojimo stisnuti jedan uz drugoga.
S „moje strane“ tuku vojnici, a oni tuku kundacima, šakama i nogama, i smatram se sretnikom jer su na drugoj strani četnici s toljagama, lopatama i svim drugim već spomenutim rekvizitima. Vidio sam, dolazeći prema ovome zidu, strašne udarce lopatama i toljagama koje odmah lome kosti.
”Osjećam se kao ovca u toru koja čeka klanje”
U hangaru vlada totalno ludilo i kaos, naši krvnici kao da nisu ljudska bića; u svojoj prevelikoj mržnji, očiju gladnih krvi, pretvaraju se u čudovišta s neutaživom žeđi za ubijanjem. Trpimo sve te udarce ne čudeći se više količini mržnje koju prema nama osjećaju. Bol me razdire po cijelome tijelu. Osjećam se kao ovca u toru koja čeka klanje.
Pored mene su neki novi ljudi i dobivamo batine sa svih strana, ali još uvijek nema četnika kraj nas, no ubrzo čujem kako dolaze. Nakon što sam dobio već nekoliko teških udaraca u leđa, začujem kako iza mene netko govori:
..
Vojnik me grli i stišće uza se vodeći me prema izlazu. Pored nas prolazi Željko Major kojeg četnici udaraju toljagom i palicama. Zavoj na ruci mu je potpuno krvav, a drugom rukom pokušava zaštititi glavu. Vidio sam ga samo na sekundu jer je brzo prošao pored nas, a i vojnik me vukao prema izlazu.
Prisjećam se kako je Nemec u bolnici pretpostavio što bi se moglo dogoditi ranjenicima, posumnjao je da bi se mogli na njima osvećivati. Nisam želio vjerovati u to.
Na izlazu iz hangara, dok drugi pod batinama ulaze, vojnik me pita:
– Kako ti je ime, da znam?
– Vilim
– Kako?
– Vilim! – ponavljam pretpostavljajući da nikad nije čuo to ime.
Ponavlja i on za mnom još dva puta, da zapamti. Izašli smo iz hangara i stali na lijevu stranu uza zid, tri-četiri metra od ulaza. Blizu nas je kordon četnika i velika hrpa odjeće. Pokraj nas stoji još nekoliko ljudi.
…
”Još se nisu zasitili krvi”
Vidimo sve što se događa oko nas. U kordonu ne prestaje mlaćenje, na četnicima se vidi onaj isti žar kao na početku, još se nisu zasitili krvi, a već su se i dobro oznojili jer sat i pol bez prestanka tuku po ljudima.
Štuka se nekoliko puta odvaja od nas i prilazi našim ljudima u kordonu koje vrijeđa i pljuje.
Polomljeno i iznakaženo srpsko dijete
Dan polako izmiče, iz hangara još uvijek dopiru oni stravični zvuci. Unutra su sada i oficiri koji nadgledaju divljačko batinanje, dok zviždaljka svakih nekoliko minuta označava smjenu umornih krvnika. Odjednom se na putu ispred hangara pojavljuje žena srednjih godina i plačnim se glasom obraća vojnicima pored nas:
-Molim vas! Molim vas! Ja sam Srpkinja! Dete mi je unutra, invalid je od rođenja!
Daje dokumente vojniku, potpuno izbezumljena i sva izvan sebe od očaja. Ovaj ih ne uzima nego odmah s ulaza doziva oficira i ubrzo se pojavljuje kapetan koji je i meni odobrio izlazak iz hangara.
– Šta je?
– Druže oficiru, sin mi je unutra! Molim vas, spasite ga! – žena u očaju i jecajući u suzama nastavlja:
– Ima petnaest godina i invalid od rođenja, a mentalno je retardiran!
Kroz plač i očaj žena je uspjela sve to izgovoriti, na što joj oficir govori neka pričeka tu gdje je i odlazi u hangar iz kojeg se i dalje prolamaju jauci. Oficir se ubrzo pojavljuje i zove ženu da uđe. Nakon nekoliko minuta žena izlazi i izvodi svoje dijete, drži ga i doslovno vuče, jer to dijete jedva može hodati, šepa obješen na nju. Glava mu je, kao i lice, oblivena krvlju, odjeća podrapana i visi u dronjcima, a na leđima svojski natopljena krvlju. Bos je, jedna noga mu je polomljena i u neprirodnom položaju, a jedna ruka mu visi bez kontrole. U polusvjesnom stanju je oslonjen na majku koja ga jecajući tješi dok on ispušta bolne jauke i jecaje. Za njima izlazi oficir sijede kose, visok oko sto devedeset centimetara i galami:
– Znajte da vam je život detetu spasio pukovnik Ivanović!
Žena je već odmakla desetak metara od izlaza na put i onako u suzama, uz muku vukući svoje dijete, zahvaljuje mu, nekoliko puta ponavljajući riječi zahvale. Oficir ponosno stoji pušeći cigaretu, vjerojatno zadovoljan činom koji je iskazao jednom polomljenom i iznakaženom srpskom djetetu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
