U Bosni se i Hercegovini sve više približavaju izbori, a pozicija Hrvata u toj državi daleko je od dobre. Muslimansko-bošnjačka politika majorizacije i unitarizacije u punom su zamahu. Likovi poput Komšića, koji se po potrebi predstavljaju kao Hrvati, zazivaju čak i dokidanje konstitutivnosti hrvatskoga naroda u BiH. Međunarodna zajednica samo papagajski ponavlja mantru o jedinstvu ”Bosne” i nedopustivosti nacionalizma, hrvatskog i srpskog jer muslimansko-bošnjački nacionalizam valjda za nju i ne postoji. Hrvatska vlada po običaju pokazuje nezainteresiranost za stanje svog naroda u susjednoj zemlji, dok srpske vlasti, također po običaju, kreću u još jednu zapadnobalkansku inicijativu poboljšavanja vlastite prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, piše Damir Pešorda u Hrvatskom tjedniku.
> Višnja Starešina: Pribojavam se jer je naš Herr Plenković jedan od posljednjih fanova Frau Merkel
Posljednjih dana mediji, potaknuti porukama koje odašilju Aleksandar Vučić i Hashim Thaçi, nagađaju mogući dogovor o korekciji granice između Srbije i Kosova, pri čemu bi Srbima pripao kosovski teritorij sa srpskom većinom na sjeveru Kosova, a Kosovu Preševska dolina na jugu Srbije naseljena pretežno Albancima. Po prvi put ni reakcije međunarodnih centara moći nisu tako oštro i izričito negativne kao što su nekada bilo, ukratko: prekrajanje granica, izgleda, postaje legitimna opcija. Još kada je Rusija Ukrajini uzela Krim i potpomogla faktično odcjepljenje dviju oblasti na istoku zemlje, bilo je razvidno da je otvoren jedan proces s dalekosežnim posljedicama za međunarodne odnose u budućnosti. S druge strane treba biti pošten i priznati da su Rusi alibi za svoje posezanje za ukrajinskim teritorijem pronašli u intervenciji Zapada na Kosovu.
Hrvatska je relativno mala zemlja na geostrateški važnome prostoru, stoga teško može utjecati na političke procese u svijetu, ali mora prepoznavati trendove i u okviru tih širih procesa iznalaziti način borbe za sebe i svoje državne interese. Međutim, Hrvatska ima vodstvo koje se diči tim da je spremno sve podrediti europskim interesima iliti ”europskim vrijednostima”, oličenima u Angeli Merkel, Emmanuelu Macronu, Jean-Claudeu Junckeru i sličnim tipovima. Takvom vodstvu ne pada ni na pamet da dolazi do velikih promjena na globalnoj razini, da ideologija globalizma dobiva sve snažnijeg protivnika u svojevrsnom trumpizmu, orbanizmu ili, točnije rečeno, novom suverenizmu, kojega lijevi mediji prezrivo nazivaju ”populizmom”. Umjesto toga da brinu o Hrvatskoj, hrvatski mediji i hrvatska politička elita lupaju po Orbanu, Putinu i Trumpu braneći do posljednjeg Hrvata njemačke, francuske, Sorosove i tko zna čije sve interese.
I u ovome konkretnom slučaju oko mogućeg prekrajanja granica na jugoistoku Europe Hrvatska zauzima tuđi stav ne vodeći nikakva računa o svojim interesima. Korektno je načelno biti za nepromjenjivost granica, međutim glupo je dopustiti da nas eventualna sutrašnja promjena mišljenja međunarodne zajednice o tom pitanju zatekne nespremne pa da svi u nekome novom dijeljenju karata nešto ušićare, a samo mi ostanemo kratkih rukava. Tako je uz dreku sa svih strana da Tuđman ”dijeli Bosnu” Bosna podijeljena, samo što Hrvati nisu dobili svoj dio. To su tvrdoglave činjenice unatoč i do danas podgrijavanoj priči kako je Tuđman s Miloševićem ”dijelio Bosnu”.
Eventualna korekcija granica između Kosova i Srbije opcija je koju vrijedi uzeti u obzir upravo zbog činjenice da ona u neku ruku konvenira i Srbima i Albancima. Srbija bi tako uspjela dobiti barem dio Kosova gdje su Srbi u većini, vjerojatno i neki poseban eksteritorijalni status srpskih manastira na Kosovu te otvorila mogućnost da na osnovu toga presedana eventualno priključi Srbiji Republiku Srpsku u BiH. Albanci bi po tome istom obrascu mogli polagati pravo na dijelove Makedonije i Crne Gore, a dobili bi područje na jugu Srbije nastanjeno Albancima. Čak bi i Bošnjaci po tom istom načelu mogli posegnuti za Sandžakom. Samo bi Hrvati u BiH bili definitivni gubitnici jer bi ih Bošnjaci još snažnije pritisnuli u slučaju da iz sastava BiH istupi Republika Srpska.
Sve to u ovome trenutku izgleda kao puko fantaziranje, nešto nemoguće, međutim sjetimo se što se još potkraj osamdesetih činilo nemogućim! Tuđman je jedini među tadašnjim istaknutim Hrvatima prepoznao mogućnosti i opasnosti koje nosi budućnost te je, zahvaljujući tomu, uspio stvoriti samostalnu Hrvatsku. Na žalost, među recentnim hrvatskim političarima nekog novog Tuđmana nema ni na vidiku. Hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini važnije je za Hrvatsku nego što je to itko u hrvatskoj politici spreman priznati. Gubitkom hrvatske komponente u BiH cijela Hrvatska južno od Splita gubi dubinu i postaje područje koje bismo u nekim novim svjetskim ili lokalnim sukobima lako mogli izgubiti. Zato bi Hrvatska budno trebala pratiti što se događa i pripremati se kako da zaštiti svoje interese u slučaju da dođe do presedana i granice se na jugoistoku Europe uistinu počnu korigirati.
Prije više od osam godina napisao sam Članak Široki na uskom putu u kojem sam neke poznate Hrvate hercegovačkog podrijetla pozvao da se zauzmu za svoj zavičaj. Javio mi se tada Zvonko Bušić jer sam i njega spominjao u članku. Tako smo se upoznali i s vremenom sprijateljili. On je u to vrijeme okupljao ljude, planirao učiniti nešto da Hrvatsku izvuče iz pogubnog zagrljaja globalizma i sanaderizma. U njegovim pokušajima sam ga podržavao, ali nisam pred njima skrivao skepticizam glede krajnjeg ishoda. Zvonko se temeljito razočarao u većinu aktera tadašnjega deklarativno domoljubnog dijela političke scene, što je vjerojatno utjecalo i na njegovu odluku da ode onako kao što je otišao. Upravo dok ovo pišem godišnjica je njegove smrti. Otkako ga nema često razmišljam o jednoj njegovoj pomalo opsesivnoj ideji – da predstoji veliki svjetski sukob i konačni obračun ”sile krvi” i ”sile novca”. Aktualna svjetska zbivanja kao da mu daju za pravo: na jednoj strani transnacionalni krugovi globalne moći, uosobljeni u tipovima poput Sorosa, a s druge strane sve izraženiji otpor afektivnih zajednica utemeljenih na nacionalnom i kulturnom identitetu. Time gdje će se naći i kako će se snaći Hrvatska u tom eventualnom sukobu na svoj način govori i ovaj članak.
Mir Božji, Zvonko, bio vazda s tobom. I da znaš – pomalo ti zavidim jer ti sada znaš odgovore na pitanja koja i mene muče. Pa i odgovor na pitanje o sudbini hrvatskoga naroda, pitanje o kojemu smo toliko puta dugo i žustro raspravljali…
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
