Povijest voli simetrije, ponavljanja, izokrenute slike. Ono što bješe tragedija, rečeno je, ponavlja se kao farsa. Splitska šestorica pred beogradskim sudom tako figuriraju kao farsično ponavljanje tragične sudbine ”herceg-bosanske šestorice” pred Haaškim sudom. Praljak i suborci u Haagu našli su se jer su branili svoj narod, Firić i drugovi pred beogradskim sudom našli su se jer su pomagali jednoj frakciji beogradskih navijača da nadvlada drugu. Koliko god je prvi slučaj junačko djelo žrtve za narod, drugi je eklatantan primjer hrvatske gluposti i podložništva. Naime, i u kriminalnome miljeu vjerojatno postoje neka mjerila i kodeks ponašanja. Ako je krajnji domet hrvatskih ”opasnih tipova” da budu plaćenici srpskih navijača, onda doista ni sami sebe ne cijene previše. Još kad se zna da su popili grdne batine te iz okršaja izašli razbijenih glava i doslovce bez gaća! – njihova sramota postaje još veća.
Razlika između dostojanstvene šestorice u Haagu i obezgaćenih plaćenika u Beogradu dobro ilustrira razliku između tuđmanovske Hrvatske i račanovsko-sanaderovske Hrvatske.
Tuđmanovska Hrvatska stoji ponosno pred svjetskim moćnicima, pa i pod cijenu života brani svoju čast i istinu, kao general Praljak, dok račanovsko-sanaderovska Hrvatska ”ostaje bez gaća” i u Beogradu.
Na žalost, u suvremenoj Hrvatskoj javno mnijenje kroje zagovornici ove druge Hrvatske. I taj se cinični, amoralni mentalitet širi polako i na stanovništvo, kao svojevrsna balkanska, primitivna verzija dekadencije. Tako na portalu jutarnji.hr čitam kako je hrabri mladić potrčao za pljačkašem pošte, sustigao ga, svladao i zadržao do dolaska policije. I najciničnijim sredinama takav čin smatra se junačkim i izaziva odobravanje, divljenje i zahvalnost zajednice. Međutim, devedeset posto komentara čitatelja ispod te vijesti bilo je negativno intonirano prema hrabrome mladiću u njegovu djelu.
Navest ću samo neke od tih komentara, koji dobro odražavaju opći ton tih reakcija: ”Zašto ne potrči za razbojnicima koji pljačkaju državu. Neka se srami govno.”; ”Koja budala…. hahahha.” Moram priznati da me je, unatoč tomu što već dugo svjedočim moralnome propadanju i bešćutnosti ovoga društva, zapanjila količina averzije prema svemu pozitivnom u hrvatskoj svakidašnjici. U ovome slučaju radi se o činu koji se nikako ne može dovesti u vezu s nacionalnim, no izgleda da bilo kakva žrtva za opći interes ovdje ne pada na plodno tlo. Kao da neke podzemne sile žele do kraja destruirati ne samo državu nego i hrvatsko društvo. Takvo društveno ozračje pogodan je okoliš za pojavu tipova koji uzore, zabavu i (kriminalni) posao traže na vrletnome Balkanu. Mišićavi tako, a obrazovani sreću traže na zapadu. Dok nam se ovi prvi nakon beogradskih izleta uvijek vraćaju, oni drugi odlaze trajno. U tome i jest dugoročna propast ovoga društva! Ako se žurno nešto ne poduzme.
Gdje su dvije šestorice, lutkarima iz sjene hoće se i treća. DORH je nakon gotovo tri desetljeća uspio podići optužnicu protiv šestorice navodno odgovornih za granatiranje Banskih dvora, pokušaj atentata na predsjednika Tuđmana, smrt jedne civilne osobe i veliku materijalnu štetu. Ta šestorica su, naravno, nedostupna hrvatskome pravosuđu. Tako će najvjerojatnije i ostati.
Sve te pravosudne šarade, kao i uhićenje i ekspresno puštanje na slobodu osumnjičenoga za ubojstvo generala Šantića u BiH, služe za zamazivanje očiju naivnim i zaboravnim Hrvatima. Dok zaborave na u nebo vapijuću nepravdu koja im je nanesena u Haagu.
