Na početku mandata Zoran Milanović bio je najbolji. Šutio je, čemu je pridonijela i korona. Čim je progovorio, otklonio je svaku sumnju
Samo Bog znade što se našem Zokiju mota po glavi. Glavi koja nije neinteligentna, ali očito ima neke gadne probleme s hrvatskim identitetom. No ne mari naš Zoki za pristojnost, ali mnogo ni za druge demokratske uzuse
Uoči parlamentarnih izbora na stranicama Hrvatskoga tjednika podsjetili smo na najgore poteze Vlade koju je vodio Zoran Milanović. Ukidanje pokroviteljstva Sabora nad bleiburškom komemoracijom, donošenje tzv. Lex Perković s ciljem zaštite udbaških egzekutora, udar na hrvatski jezik ukidanjem Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika i donošenja Jovanovićeva pravopisa s rješenjima bliskima srpskome jeziku, nametanje pedofilskoga spolnog odgoja, financiranje protuhrvatskih kulturnih projekata, kriminalne predstečajne nagodbe, proglašavanje Hrvatske ‘slučajnom državom’, a Domovinskoga rata ‘građanskim ratom’, revitalizacija projugoslavenskih političkih narativa… Stvari nisu nikada crno-bijele. Imao je Milanović i rijetkih dobrih poteza, primjerice kad je usred nereda u BiH posjetio Mostar, no prevladavali su loši i suspektni potezi. Svi nabrojani potezi, uzevši u obzir da je Milanović za predizborni slogan uzeo krilaticu ‘Predsjednik s karakterom’ (a karakter je, kao što je govorio Heraklit, čovjekova sudbina) tjerali su na veliki oprez da će Milanović i nakon potencijalnoga izbora na predsjedničku funkciju dominantno povlačiti karakterne poteze koji se ne će baš nimalo sviđati nacionalno-suverenističkome političkom spektru, piše Davor Dijanović za Hrvatski tjednik.
Novoprobuđeni državnik i suverenist Zoran Milanović
Govor u izbornoj noći nakon pobjede jako je podsjećao na onaj nakon parlamentarnih izbora 2011. Solidan i nekonfliktan. Iako je već postojalo iskustvo postupaka nakon ‘premijerskoga govora’, politički naivci i poneki dobronamjernici nadali su se kako ovoga puta ne će biti tako. Sada Milanović ipak ne će biti vezan kadrovima SDP-a pa će voditi bolju politiku. Ovako su razmišljali i pojedini politički analitičari desno-konzervativne orijentacije. Kod nekih je desnih komentatora slijepilo (da ne kažemo i glupost koja se nikada ne umara) išlo toliko daleko da su Milanovića proglašavali novoprobuđenim suverenistom i državnikom. Neki od tih bajnih analitičara navodno desne orijentacije – nomina sunt odiosa – javno su govorili kako je Milanović bolji izbor od Kolinde Grabar Kitarović. Pisac ovih redaka nije podlegao takvim smiješnim prognozama jer je znao kako je Milanović do tada samo redovito konzumirao PR tablete. Gostujući u podcastu Velebit nekih tjedan dana nakon izbora rekao sam kako se ljudi rijetko mijenjaju nakon pedesete godine i kako će se već tamo u petom ili šestom mjesecu desničarima dizati kosa na glavi od Milanovićevih izjava. Na početku mandata Milanović je bio najbolji. Naime, šutio je, čemu je pridonijela i korona. Čim je progovorio, otklonio je svaku sumnju. Stari legendarni Zoki ponovno je tu, u tvrdoj kohabitaciji sa svima i sa samim sobom.
Od bisti do ploče HOS-ovcima
Jedan od prvih Milanovićevih poteza bio je – stara je to škola – usmjeren na razgradnju identitetskih elemenata. U svome thermidorskom aktu Milanović je izbacio sve biste iz Ureda Predsjednika i tako se ustoličio kao prvi dan novoga kalendara. Ništa prije mene ne postoji, sve kreće od mene. Iako se nekome ljevičaru ili velikome progresivcu te biste mogu činiti jedino kao nakupina nekoga materijala oblikovana u više ili manje uspješan umjetnički akt, simbolička je poruka bila vrlo jasna. Nakon ovoga poteza uslijedila je korona kad se Milanović povukao u privatnost i poštedio općinstvo svojih mudrih izreka, tzv. zoranizama. Čim se epidemiološka situacija malo popravila veliki učitelj, prosvjetitelj i akademik Zoran Milanović izišao je iz svojih odaja i krenuo, u starome ‘mi ili oni stilu’, proizvoditi nove konflikte. Izjavio je kako ploču s imenima poginulih hrvatskih branitelja HOS-a treba baciti u smeće. Time je Predsjednik Republike pljunuo na žrtvu onih koji su mu omogućili da danas bude na svojoj funkciji. Opravdanja kako se tu radi o ustaškome pozdravu su, naravno, infantilna. HOS se legalno registrirao s tim pozdravom upravo u vremenu Račanove SDP-ove Vlade.
Nakon izjave o ploči, gotovo koordinirano, ustaše i partizani vratili su se u političko-medijski prostor, a najviše su ih potencirali oni mediji koji inače jako vole jamrati o okretanju budućnosti. Naravno, jamranje se redovito javlja kad se zazove lustracija, inače je prošlost pogodna za manipulacije i difamacije. Tih dana zbog epidemiološke situacije nitko živ od političara, novinara i analitičara mrske desničarske orijentacije nije jednom riječju spomenuo ustaše i partizane, no to nije bio razlog da ne krene medijska kampanja o ustašizaciji Hrvatske. Milanovićev ispad pokazao je kako ljevica žudi za raspravama o ustašama. Bez ustaša – kojih nema jer su ih humanisti istrijebili ili protjerali 1945. – oni očito nemaju razlog postojanja niti suvisle teme koju bi ponudili svojim biračima. Aktualne ideološke rasprave ponovno je potaknula ljevica jer ljevica ne može bez demoniziranja i borbe protiv fiktivnih neprijatelja. Slika neprijatelja i mržnja glavno su pogonsko gorivo ljevice danas. Ustašoprofiteri ne mogu bez ustaša, ustaše su njihova trajna opsesija, ali i izvor zarade za bezbrojne politikante, pseudostručnjake i ljudskopravaške udarnike. Da nema ustaša, hrvatska se ljevica jednostavno ne bi imala čime baviti. To je ne samo psihološki nego i psihijatrijski problem.
‘Predsjednik s karakterom’ svoj je mandat započeo obećanjem da će inzistirati na tome da nikoga namjerno ne povrijedi. Shvaća li on što je majkama, očevima, udovicama ili djeci poginulih HOS-ovaca značila njegova izjava? Je li on uopće svjestan što je rekao i napravio? NORMALNO da jest! ‘Rat je završio, normalno’ – vrištalo je iz jednoga Milanovićeva predizbornoga plakata. No rat protiv Domovinskoga rata očito nije završio. Kriminalizacija je i dalje na djelu. A nije završio ni rat protiv hrvatskoga identiteta koji će se, nemojmo u to sumnjati, nastaviti i intenzivirati jer je predsjednička funkcija danas u državi najutjecajnija PR pozicija za nametanje vlastitih stavova. A vidimo kakve stavove Milanović ima i zagovara. Kontinuitet prije svega.
PR stručnjak Srećko Šojić pisao govor Milanoviću
Milanovićev govor na proslavi Dana oružanih snaga RH i Dana Hrvatske kopnene vojske započeo je s ‘gospođe i gospođo’. Kao da mu je govor pisao PR savjetnik Srećko Šojić. Nedostajao je još samo Dimitrije Pantić pa da Milanović do kraja iziđe iz tesne kože. Govor toliko jadan da bi ga bolje smislio kronični alkoholičar kad ga u podne probude nakon tri sata sna i teške alkoholne noći. Poručio je Milanović u tome mamurluk govoru kako će na sljedećoj obljetnici Dana oružanih snaga vojnicima čestitati neki drugi predsjednik ili predsjednica. Znači li to da će Milanović zaobilaziti sljedeće četiri obljetnice ili možda namjerava abdicirati – to znade samo Bog. Samo Bog znade što se našem Zokiju mota po glavi. Glavi koja nije neinteligentna, ali očito ima neke gadne probleme s hrvatskim identitetom. U konkretnom slučaju s nadnevkom koji je bio široko prihvaćen u narodu kao Dan državnosti do 2000. godine. Kasnije SDP-ovo proglašenje 25. lipnja Danom državnosti bilo je tragikomično ako znamo da je Partija toga dana, prilikom glasovanja o hrvatskoj samostalnosti i suverenosti, napustila Sabor.
Kako bi još dodatno zakuhao kašu i dodatno polarizirao društvo, Milanović je izjavio kako za njega 30. svibnja nije Dan državnosti. U skladu s time, dosljedno, mora se priznati, nije se ni pojavio na obilježavanju Dana državnosti (u skladu s onom da bira Tita, a ne Tuđmana ne treba sumnjati da će se pojaviti 22. lipnja u Brezovici iako se toga nadnevka nije dogodilo baš ništa). Takvo ponašanje nije ponašanje državnika. Čak da netko i ima rezerve prema nekome nadnevku, ako je predsjednik države, onda se jednostavno mora pojaviti na proslavi službeno propisanoga Dana državnosti. To nalaže elementarna pristojnost. No ne mari naš Zoki za pristojnost, ali mnogo ni za druge demokratske uzuse. Naš predsjednik tako – normalno! – možda ni ne namjerava izići na izbore. Nije još siguran. Takvu izjavu nikada u povijesti zapadnih demokracija nije dao niti jedan predsjednik. Naime, takve se izjave jednostavno ne daju. I tu je naš Zoki avangarda. Normalno! U skladu s ovlastima, sve što je Milanović do sada radio na planu unutarnje politike odnosi se na osporavanje nacionalnoga identiteta i nacionalnih simbola. Radi li on to namjerno ili zbog neke političke živčanosti ili potreba za provokacijom – ostavljam čitateljima da se sami time pozabave. Znade Milanović imati i vrlo suvislih izjava kada hoće pa je zaista misterij veći od Međugorja što se njemu ponekad mota po glavi.
Ljevičari nas svađaju s Mađarskom, ali o Srbiji šute
Na planu vanjske politike, srećom, Milanović do sada nije imao mnogo poteza. Posjetio je Sloveniju, a nastavio je i sa svojom protumađarskom politikom. Iako je najprirodnije da danas baš s Mađarima imamo najbolje odnose, Milanović ne propušta priliku da nas svadi s Budimpeštom i Orbanom. Nedavno se tako jako uživio u komentiranje nekakvih zemljovida Velike Mađarske. Iako, naravno, takve zemljovide, čak ako su i folklorni, treba bezuvjetno osuditi, zanimljivo je kako naši vrli ljevičari nemaju potrebu na isti način osuditi velikosrpske zemljovide. Ili, primjerice, četničke spomenike u Vukovaru. Iako s Mađarima de facto nismo ratovali od 1848., od vremena bana Josipa Jelačića, a Srbi su do pred 22 godine držali okupiranima dijelove Hrvatske, naši ljevičari šute na jačanje četništva u Hrvatskoj (na što je upozorila SOA-a). Ali napadati Mađarsku jednostavno je in. Oni, očito, preziru hrvatski srednjoeuropski identitet i žele nas nepovratno ostaviti na Balkanu. Svađanje s Mađarima koji su nam pomogli u vremenu Domovinskoga rata siguran je recept za ostanak na Balkanu, ali i za otklon od suverenističke politike. Tome će dodatno pridonijeti i vrlo vjerojatno Milanovićevo ignoriranje budućih susreta Inicijative triju mora. Hrvatskoj su ljevičari namijenili ulogu talaca Zapadnoga Balkana i od te uloge ne odustaju. Lakše je loviti u mutnome u balkanskome mulju nego poštivati zakone i vladavinu prava u koliko-toliko uređenoj srednjoeuropskoj državi. A tome se nerijetko pridružuju i navodni demokršćani sa svojim nezasitnim kriminalnim porivima koji ponekad idu do granica psihopatologije i teškoga primitivizma, kako gledamo u kriminalnim aferama ovih dana.
Zato na dolazećim izborima za Hrvatski sabor trebamo biti jako oprezni i ne ponavljati stare pogrješke. Kad se je prije drugoga kruga predsjedničkih izbora upozoravalo da bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović uza sve mane nije ista kao i Zoran Milanović, mnogi vrli desničari sladostrasno su se hvalili kako ne će izići glasovati u drugome krugu, a nekoliko desetaka tisuća njih glasovali su i za Milanovića, valjda prema onoj što gore to bolje ili su i sami zaista vjerovali u novokomponiranog suverenista Milanovića. Sada ćemo svi kušati plodove njihove stupidne politike. Ovoga će puta valjda biti više pameti pa se ne će dopustiti da nakon desničarskih svađa ljevičari ponovno dođu na vlast.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
