Jučer je pred prepunom dvoranom Katoličkog sveučilišta jedan od predstavljača najnovije knjige Višnje Starešine bio i Davor Ivo Stier, saborski zastupnik i bivši ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske. Publici je predstavio djelovanje KOS-a u Hrvatskoj prije i tijekom Domovinskog rata, te promjenu politike vojnog osvajanja u politiku neutraliziranja posljedica poraza u ratovima koje je Srbija pokrenula i vodila u Bosni i Hercegovini. Stier je povezao velikosrpski program Načertanije s kraja 19. stoljeća s događajima uspostavljanja srpske hegemonije nad Hrvatskom sve do današnjih dana kad Srbija esencijalno istu politiku vodi u različitim oblicima – sve do utjecanja na Haški sud u cilju izvrtanja istine o povijesnim događajima, a onda i odgovornostima za ratne zločine i štete na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Stier je podsjećajući na kontinuitet velikosrpske politike podsjetio na nedostatak kontinuiteta hrvatske politike, između ostalog i u njegovanju savezništava koja su bila od najveće važnosti za ključne događaje u Hrvatskoj povijesti, kao što je to savezništvo sa SAD-om. Ovdje donosimo cijeli govor g. Stiera:
Nakon “Haške formule”, Višnja Starešina nam sada predstavlja završni račun Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju, koji je svoju posljednju presudu donio prošlog 29. studenoga, to jest na dan kada je bivša SFRJ slavila svoj državni praznik i obilježavala odluku iz Jajca o ponovnom stvaranju Jugoslavije, doduše ne više kao monarhije, već u novoj formi republike i federacije.
Iako ta forma nije nevažna, posebice zbog odredbi Ustava iz 1974., ipak ostaje činjenica da, kao i prva Jugoslavija, i ona druga bila je tamnica naroda, unatoč pokušaju da se promjenom forme narodima unutar SFRJ i saveznim silama prikaže fikcija o ravnopravnosti i slobodi. Stoga, bez obzira na promjenu forme iz monarhije u federativnu republiku, esencija Jugoslavije ostala je ista. A s obzirom da je kao tamnica naroda Jugoslavija esencijalno temeljena na negaciji slobode, fundamentalnu ulogu u očuvanju Jugoslavije imao je represivni aparat. A u tom represivnom aparatu, u njegovom središtu, bila je Jugoslavenska narodna armija i njena obavještajna služba, u narodu zapamčena kao KOS.
“Hrvati pod KOS-ovim krilom” stoga jest knjiga o Haškom sudu i rezultatima toga Suda za hrvatski narod u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali istovremeno otvara jednu dublju dimenziju vezanu za način funkcioniranja bivše Jugoslavije i za strukture koje su se perpetuirale i nakon raspada SFRJ, koje su bile vrlo aktive i na haaškim procesima i koje očito i dalje imaju jasne političke ciljeve.
Nasuprot tim strukturama, za državotvorne Hrvate Jugoslavija, monarhistička, socijalistička ili bilo kakva, uvijek predstavlja jedno te isto – negaciju hrvatske slobode i dominaciju Srbije na prostorima jugoistočne Europe koje je ministar vanjskih poslova Kneževine Srbije Ilija Garašanin definirao u tajnom nacrtu, ili Načertaniju, još davne 1844.
Na tim istim postulatima je bila srpska politika 99 godina kasnije, 29.11.1943., ili 173 godine kasnije, 29.11.2017., dakako u promijenjenim formama, ali s istim esencijalnim elementima.
Kao slijednici, čuvari i nositelji te i takve politike, KOS-ovi operativci su u kolovozu 1991. minirali židovsko groblje u Zagrebu (operacija Labrador) kako bi se tek proglašenu neovisnu Republiku Hrvatsku prikazalo kao fašističku tvorevinu, a onda pobunu izmanipuliranog srpskog stanovništva protiv hrvatske države prikazalo kao građanski rat i borbu protiv fašizma, a ne kao sastavni dio velikosrpske agresije.
Iako je ta KOS-ova operacija tada razotkrivena, a zahvaljujući Tuđmanovoj politici je Hrvatska stekla i obranila svoju državnu neovisnost, svjedoci smo kako i 2017. postoje pokušaji da se Hrvatsku denuncira kao fašističku, a Domovinski rat prikaže kao građanski rat. To redovito čine čelnici Republike Srbije, ali su ti glasovi postali javni i vrlo glasni i u Hrvatskoj, pogotovo nakon posljednje presude Haškog suda 29.11.2017. Štoviše, bilo kakvo javno protivljenje takvim kvalifikacijama o fašizaciji Hrvatske i građanskom ratu se snažno medijski osuđuje kao retrogradno, nacionalističko, a u tim optužbama se sve češće koristi i osuda za klerofašizam, kao omiljenu sintagmu iz prošlog sustava koja je ponovno u trendu.
Dakako, gledajući čisto formalistički, KOS više ne postoji. Posljednji njegov šef bio je general Aleksandar Vasiljević, jedan od ključnih protagonista ili čak najvažniji i najintrigantniji lik knjige koju danas predstavljamo, “Hrvati pod KOS-ovim krilima”.
Za najnovije djelo Višnje Starešine možemo reći da će zasigurno postati referentna knjiga za proučavanje i razumijevanje naravi Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju i njegovih konačnih rezultata. No, povrh toga, ovo je knjiga koju bi trebao pročitati svatko tko želi razumijeti sadašnje prilike i neprilike u Hrvatskoj i njenom susjedstvu, svatko tko želi razumijeti i promišljati bit politike, one stalne esencijalne elemente koji su i danas prisutni, iako umotani u raznim promijenjivim formama.
Naime, u svom prikazu rada Haškog suda, Starešina ide u samu srž stvari, izbjegavajući klišeje koji su dominantno prisutni u našem javnom prostoru, kako kod onih koji opravdavaju rad Suda tako i kod onih koji ga osporavaju. Ako bih u jednoj rečenici morao sažeti smisao ove knjige, onda bih rekao da ona rasvjetljuje ono što ti klišeji o opravdanosti ili neopravdanosti Suda zapravo zamagljuju.
Starešina učinkovito demontira kliše o učinkovitom Sudu koji je podigao optužnice protiv 161 osobe “s različitih strana jugoslavenskog sukoba” jer dokuzuje kako nisu osuđeni ili čak nisu uopće procesuirani oni najodgovorniji za rat i ratne zločine počinjene u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. No, isto tako autorica se ne da uvući u efemerne kritike koje neki osporavatelji Suda iznose toliko glasno da čine nemogućim čuti i razumijeti u čemu je bit problema. Naprotiv, ona hrabro i precizno, na temelju dokumenata i konkretnih dokaza, otvara tu bitnu dimenziju rata protiv Hrvatske i BiH, ali i izostanka njenog otkrivanja i osude na Haškom sudu.
Na primjer, tu je naređenje o osnivanju logora za ratne zarobljenike u samoj Srbiji koje je potpisao šef savezne Uprave za bezbednost JNA (popularno KOS), general Aleksandar Vasiljević 10. listopada 1991. pod brojem 35-14533. To je samo jedan od dokaza o ulozi Vasiljevića i KOS-a u koncipiranju i provedbi velikosrpske agresije te ratnih zločina koji su počinjeni u ratnim operacijama protiv Hrvatske i BiH. U tim je operacijama KOS imao vodeću poziciju, zahvaljujući svojoj razgranatoj mreži operativaca i suradnika u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.
Upravo zbog toga su haški istražitelji na početku i krenuli tim putem utvrđivanja odgovornosti. Kao što se spominje u knjizi, u prvotnoj Miloševićevoj optužnici za Hrvatsku “general Aleksandar Vasiljević je izrijekom imenovan kao jedan od sudionika Udruženog zločinačkog pothvata. U točki 13 piše da je general Vasiljević “na dužnosti šefa Uprave bezbednosti JNA do 8. svibnja 1992. godine, osobito vojne kontraobavještajne službe (KOS), sudjelovao u aktivnostima usmjerenim ka raspirivanju mržnje, straha i nasilja, koje su u značajnoj mjeri pridonijele ostvarenju ukupnih ciljeva zajedničkog zločinačkog pothvata. Agenti KOS-a upravljali su političkim vođama lokalnih Srba, policije i vojnih snaga uključujući i snage Teritorijalne obrane i dobrovoljce iz Srbije i podupirali ih”.
Međutim, kao što znamo, umjesto procesuiranja Vasiljevića, Haško tužiteljstvo ga je prihvatilo kao svjedoka i kao suradnika. Starešina objašnjava kako se sve to dogodilo, opisujući ulogu stranih službi, i to ne samo zapadnih.
Autorica također tvrdi da je ta intenzivna kapilarna suradnja Vasiljevićeve mreže s haškim tužiteljstvom dovela do premreživanje Suda na službeničkim, prevodilačkim i savjetničkim razinama s kadrovima iz KOS-ove mreže.
Stoga Višnja Starešina zaključuje kako je Aleksandar Vasiljević, čovjek koji je trebao sjediti na optuženičkoj klupi prvi do Miloševića, dobio priliku presudno utjecati na rad Haškog suda, posebice Tužiteljstva.
Dakako, dok obrazlaže i dokazuje takvu tvrdnju kroz analizu svih haških postupaka bitnih za hrvatski narod u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, autorica ujedno ukazuje i na još jednu bitnu činjenicu. Unutar Srbije je dolazilo do lomova i sukoba, sukoba između Vasiljevićeve službe i Miloševića, pa nakon Miloševićevog pada između različitih političkih aktera, i tako od Đinđića do Vučića, ali se u unatoč svemu tome mogao prepoznati državni sustav i sustavno djelovanje prema Haškom sudu sukladno stalnim ciljevima srpske državne politike, koja mijenja forme ali ne svoje esencijalne elemente.
Takvo državno ponašanje je Srbija razvila kroz desetljeća, s jasnim osvajačkim ciljevima, od Načertanija 1844., pa onda od 1878. kao država međunarodno priznata na Berlinskom kongresu. Taj kontinuitet srpske državne politike osjetio se djelovanjem u Hrvatskoj još za vrijeme Austro-Ugarske, kada je na primjer u Zagrebu dovedena na vlast tzv. hrvatsko-srpska koalicija s Pribičevićem, koja nas je i u uvela u prvu Jugoslaviju. Taj se kontinuitet srpske državne politike osjetio i na odnosu Beograda prema Haškom sudu, taj se kontinuitet srpske državne politike prostire i danas kada Vučić predstavlja Balkansku carinsku uniju, i to nas ne mora čuditi jer tako djeluju države koje znaju odrediti i kroz vrijeme zastupati esencijalne elemente državne politike.
U tom kontekstu, posebice nakon posljednje presude Haškog suda prošlog 29.11., ponovno na vidjelo dolazi pitanje djelovanja ili nedjelovanja Hrvatske kao države. Između ostalog, ova knjiga ukazuje na nedostatak sustava u odnosu Hrvatske prema Haškom sudu, na nedostatak kontinuiteta državne politike nakon Tuđmana, i na razne blokade koji su doživjeli oni koji su pokušali vratiti takvu državnu politiku barem u nekoj formi.
Međutim, iz ove knjige se ne može isčitati nikakav poziv na unutarnje obračune, već na rasvjetljavanje situacije kako bi se Hrvatska oslobodila okova koji joj onemogućavaju ili jako otežavaju funkcioniranje kao država, kao pravna država i kao suverena država.
Pritom, Višnja Starešina ukazuje i na puteve koji vode prema tom cilju, i koji su se i za vrijeme predsjednika Tuđmana pokazali pouzdanim, mogućim i na kraju uspješnim. U tom smislu se u knjizi gleda na savezništvo izgrađeno sa SAD-om, kojeg je dakako potrebno obnoviti, osuvremeniti i osnažiti.
Iz vlastitog iskustva mogu svjedočiti kako nam je to savezništvo bilo ključno u mnogim kritičkim trenucima. Spomenut ću ovdje samo jedan slučaj, a to je bila obavještajna operacija uhićenja vukovarskog branitelja Tihomira Purde 2011. s ciljem destabilizacije Hrvatske i zaustavljanja njenog samostalnog puta u EU (umjesto regionalnog pristupa). Iako ne mogu ovdje iznijeti detalje, mogu ipak potvrditi da je američka potpora bila izuzetno važna za rješavanje tog slučaja, koji nije bio pravosudni problem kao što su ga prikazivali neke strukture ovdje u Hrvatskoj.
Naravno, savezništvo se ne može se uzeti zdravo za gotovo. Potrebno je njegovati i stalno ga jačati, posebice na strateškim produčjima. Danas je to u prvom redu područje energetike, ali rasprava o tome bi nas vodila predugo i preduboko u problematiku koja doduše nije posve različita od teze koju autorica postavlja u knjizi “Hrvati pod KOS-ovim krilom”.
No, dovoljno je zasad ovdje reči da nas ova knjiga Višnje Starešine ohrabruje da, unatoč strašnim propustima i nadolazećim izazovima, osvjestimo činjenicu da imamo državu, da se kao država moramo ponašati, te da je uspjeh moguć i u otežanim okolnostima.
Utoliko je knjiga “Hrvati pod KOSovim krilom” ne samo završi račun Haškog suda, već i putokaz za artikulaciju ciljeva hrvatske države politike u našem vremenu, rekao je Davor Ivo stier.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
