Tek nakon istupa hrvatske eurozastupnice Ruže Tomašić, koja je u EP-u prosvjedovala protiv ponižavajuće odluke, hrvatska javnost doznala je da se ni u idućem mandatu Eropskog parlamenta hrvatski jezik neće primjenjivati u potpunosti, kao što je to slučaj sa svim drugim jezicima Europske unije, izuzev irskog i malteškog jezika, koji su, za razliku od hrvatskoga tek drugi službeni jezici država Malte i Irske.
Tomašić ističe kako produljenje članka 159. Poslovnika znači daljnju odgodu pune primjene hrvatskog, irskog i malteškog jezika i ustvrdila kako ni na početku sljedećeg saziva Parlamenta neće postojati kapaciteti za osiguravanje cjelovite prevoditeljske usluge.
“Pa koliko stoljeća točno je potrebno da se ti kapaciteti osiguraju?”, upitala je Tomašić u Europskom parlamentu.
Nakon ovog istupa Ruže Tomašić postavilo se pitanje što je hrvatska vlast učinila da se hrvatski jezik u Europskom parlamentu počne primjenjivati u potpunosti.
Hrvatski jezik u EP-u i dalje neravnopravan
Nakon što su iz Dnevnika Nove TV poslali o tome upit MVEP-u te dobili odgovor da je to pitanje u isključivoj ingerenciji Europskog parlamenta, Ruža Tomašić upozorila je da to nije točno, s obzirom da su upravo države-članice dužne poslati kvalificirane prevoditelje.
I Narod.hr poslao je o tome upit hrvatskoj Vladi i MVEP-u, no do objave ovog članka odgovor nije pristigao.
Diskriminacija hrvatskog jezika na Haaškom sudu
Slično zanemarivanje hrvatskoga jezika bilo je prisutno za vrijeme djelovanja Haaškoga suda, tj. Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije.
Haaški je sud nasilno uveo jezičnu konstrukciju “bosanski, hrvatski ili srpski” , unatoč tomu što je u znanstvenoj literaturi međunarodna slavistika već odavno prihvatila da su hrvatski i srpski dva posebna standardna jezika. Protiv nepriznavanja različitosti jezika i prisiljavanja optuženika da se služe takvim jezičnim hibridom javno je prosvjedovao Vojislav Šešelj, a zahtjev mu je 2004. odbijen uz obrazloženje: »inzistiranje optuženoga na postojanju srpskoga kao posebnoga jezika nema realnu podlogu. U jezikoslovnom smislu srpskohrvatski jezik ne može se razdvojiti
na dva ili više jezika. Iako nacionalisti kao što je optuženi mogu inzistirati na uporabi »srpskoga« ili »hrvatskoga« ili »bosanskoga« jezika, to su samo različite oznake koje se daju istomu članu južnoslavenskog ogranka indoeuropske jezične porodice. Razlike u pisanju, sintaksi i izgovoru nisu dovoljne da bi se »srpski«, »hrvatski« i
»bosanski« tretirali kao odvojeni jezici. Svaka možebitna autonomija koja zaista postoji između tih »različitih jezika«, potječe od ideoloških i političkih vrijednosti koje su sa znanstvenoga, jezikoslovnog stajališta, bezvrjedne.«, navodi Ana Holjevac Tuković, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata.
Tako je na službenim stranicama Suda dokumente moguće pregledavati na engleskom, francuskom, albanskom, makedonskom te na takozvanom “bosanskom, hrvatskom ili srpskom”, a zapravo najčešće na ijekavskoj inačici srpskoga jezika. Točnije, hrvatski jezik u radu suda kao takav nije postojao. Nije primijećeno da je ijedna hrvatska vlast tijekom djelovanja Haaškog suda prosvjedovala protiv takvog diskriminirajućeg odnosa prema hrvatskome jeziku.
Vodi li hrvatska vlast računa o hrvatskim nacionalnim interesima, posebno kada je riječ o pravu na upotrebu hrvatskog jezika u međunarodnim institucijama?
