Ima stvari o kojima čovjek ipak ne može šutjeti, rekao je filozof Wittgenstein, nakon što je shvatio da se samo kroz govor može približiti istini. Istina, nije mislio na svagdanje pojave poput nekih otrcanih fraza hrvatskih ljevičara, jer one ne zaslužuju nikakav govor o njima, nego samo korekciju. A što bi se drugo i moglo reći za piskaranja ljudi koji namjerno izvrću istinu kako bi opravdali svoja ideološka usmjerenja. Čovjek ne zna ponekad koliko je kod takvih ljudi u pitanju tupost, a koliko pokvarenost.
Prije nekoliko dana sam pročitao jedan tekst od Jelene Lovrić o hapšenjima u Orašju, koja su me jako pogodila. Moj pokojni prijatelj Ilija Živković, koji je bio jedno vrijeme u nadzornom odboru Jutarnjeg lista, vjerojatno bi se u grobu okrenuo da je pročitao komentar gospođe Lovrić o hapšenjima časnih ljudi iz njegovog rodnog Orašja. Žena za koju sam jednom zgodom rekao fra Iliji, dok mi je govorio o tome kako bi možda mogao ponekad napisati nešto i za Jutarnji list, da bi bilo najbolje da izvještava o prodaji rajčica s tržnice, jer u tom slučaju ne bi mogla prosipati svoju ljevičarsku ideologiju, dobila je još jednom priliku za to.
Pišući iz udobne fotelje raspisala se o žrtvama silovatelja iz Orašja, ne ulazeći uopće u problematiku onog što se u Orašju događalo, dok su udruženi titoisti i četnici granatirali seosko nedužno stanovništvo. Za onoga koji pročita njezin tekst ispada da su Hrvati samo mučili Srbe i nepodobne. Nitko pošten neće zanijekati da je bilo ekscesa u Orašju za koje trebaju odgovarati oni koji su krivi, a ne nedužni zapovjednici koji ponekad danima nisu mogli izlaziti iz rovova i podruma, odbijajući četničke horde. Da se gospođa malo bolje informirala, saznala bi da je udruženi, lijevi i desni srpski ološ tri i pol godine napadao hrvatske seljake u oraškoj općini, koji su upravo tek u toj samoobrani naučili baratati puškama.
Na Orašje i okolna hrvatska sela je kroz to vrijeme palo toliko granata da je čudo da je uopće netko preživio. A preživjeli su ljudi jer su imali dobru mašineriju, pa su pred sam srpski napad, i onih Srba koji su se na vrijem povukli u susjedna srpska sela, iskopali rovove s pravim podzemnim sobama i hodnicima. U njima se moglo bolje stanovati nego u nekim kućama u zaostalim dijelovima Srbije. Pored peći, bili su tu i televizori i rasvjeta. Vrijedni časni hrvatski seljak se pripremio za napade, ne štedeći sebe niti mašineriju, inače nakon stotine tisuća granata nitko ne bi preživio.
Osobno sam nekoliko puta godišnje posjećivao rodni kraj, zajedno i s fra Ilijom Živkovićem. I znam dobro što se tamo događalo. Znam dobro da general Matuzović i većina uhapšenih nisu imali ništa s onim nečasnim radnjama koje su se u Orašju zbile. Malo je tko znao bilo što o tome, osim onih koji su to zlo učinili. I nitko ne spori da trebaju odgovarati. I to kad se sve ispita i potvrdi. Ali prenapuhavati zločine u Orašju, šuteći o četničkim orgijama u Posavini, te na taj način provocirati kod neupućeni čitača misli kako su u tom djelu učinjeni zločini protiv Srba, a ne obratno, je prljavo. Toliko prljavo da bi o tome bilo najbolje šutjeti. Ali ne ide. Jer kako reče moj prijatelj Živković, neistina deset puta izrečena, postaje istinom.
Tako je bilo kod Tita i Rankovića, kod drugova komunista, pa eto danas i kod njihovih pionira. Gospođa Lovrić poznaje dobro tu metodologiju. Jer ne mogu se sjetiti da je ikada za vrijeme komunističke prljave vladavine napisala nešto u obranu nedužnih progonjenih i zatvaranih. Jedna žrtva je previše. Pa ipak i kad se o njoj govori, mora se napraviti neka dublja i ozbiljnija analiza stanja, kako bi se moglo utvrditi kako je do toga došlo. Bilo bi mi drago da gospođa Lovrić i njezini istomišljenici, a u Jutarnjem listu ih ima previše, odu u Orašje raspitaju se patnjama tog svijeta za vrijeme srpske agresije, da porazgovaraju s roditeljima nedužne djece koje su pokosile granate dok su se igrala. Da čuju kako su granate nasumice padale po civilnom stanovništvu kako bi ga protjerale, ne obazirući se na žrtve.
Saznat će u Orašju da za to nitko nije odgovarao. A upravo te prekomjerne granate odnijele su u Orašju i Posavini stotine života. Hrvatske generale su htjeli suditi zbog navodnog prekomjernog granatiranja u Kninu. Kad bi se tim mjerilima vodilo onda je malo uglednih Srba koji ne bi trebali završiti na robiji, jer su neki sve znali i šutjeli, a drugi čak i odobravali.
To da su stotine civila u oraškoj enklavi ubijene od tih granata, da su u nekim selima ljudi masakrirani, o tome gospoda, još uvijek Titovi pioniri, šute. Kao da su se jučer probudili iz zimskog sna, pa ne znaju da se sve više govori o njihovom velikom vođi kao jednom od najvećih svjetskih diktatora. A što mogu biti diktatori drugo nego krvnici i ubojice. To da je nekima i za vrijeme Hitlerove vladavine bilo lijepo, ne može opravdati njegove zločine. Mudrome dosta. To da je jedva poneka kuća od desetak tisuća u oraškoj enklavi ostala čitava, o tome gospođa Lovrić ne piše. To da je na orašku enklavu palo dvadesetak „luna“, onih razornih granata, koje ne samo da ubijaju nego i prave rupe veličine jedne kuće, o tome se ne piše.
To da su oraški branitelji napravili nešto što povijest ratovanja ne poznaje, da su uspjeli obraniti rodni kraj od četničkih komunista, pedesetak puta jačeg neprijatelja, o tome se ne piše. A obranili su ga jer nisu žalili života, jer vole svoj kraj, jer su marljivi i pošteni. Zar ne pokazuje to najbolje što tamo nakon nekoliko godina nije više bilo niti jedne razrušene kuće. O kakvom se narodu radi vidi se najbolje iz poplava od prije nekoliko godina. Iako je nekoliko tisuća kuća bilo poplavljeno, nitko tamo nije očekivao ništa od države Bosne i Hercegovine. Od koje države? Od one od koje su Srbi pola oteli, a Bošnjaci se ponašaju kao da je druga polovica njihova.
Istina stigla je s vremenom pomoć od hercegovačkih fratarskih župa i iz inozemstva. Pa ipak većina je kuća marljivošću tog naroda obnovljena. U mojim rodnim Matićima, susjednom selu fra Ilijinog rodnog Kostrča, poginulo je od srpskih granata preko pedeset osoba. Slično je bilo i u drugima, ovisno o broju stanovnika i blizini linije razgraničenja. Gospođu Lovrić bi podsjetio samo na to da je u onom gradu u kojem je stolovao njezin ideološki otac Tito, izašla još za vrijeme rata brošura o ustašama u Orašju. Gotovo da nema čovjeka koji nije na spisku. Očito je srpski ideološka mašinerija mislila da će zauzeti Orašje, te na taj način zaustaviti povrata ljudi na rodna ognjišta. Ali eto prevarili su se, hvala Bogu. Orašje se obranilo. I to u suradnji s bošnjačkom manjinom, kojoj, kao niti Hrvatima, nitko iz Beograda nije dojavio kad se trebaju skloniti i to kad će početi napad „slavne Titove armije“ na goloruke seljake.
Danas je to prelijep gradić. A okolna katolička, hrvatska sela su ljepša i čistija nego mnogi dijelovi Beograda. Ljepša su, jer se radom stječe, a pljačkom samo uništava.
Usput nešto i o tom ljepotanu Jergoviću i njegovim piskaranjima u Jutarnjem listu, koji rado pročitam da vidim što misle i takvi mudrijaši. Jer u njemu se, kako sam nekada rekao pokojnom fra Iliji, može naći samo kritika svega hrvatskoga, bez ozbiljne analize. Bit će da ljudi pišu iz toplih soba i fotelja. Jer kako drugačije shvatiti i određene kontradikcije od kojih vrve tekstovi ljevičara poput Jergovića. Čovjek se raspisao u jednoj kolumni o Trumpu, na temelju riječi njemačke kancelarke Angele Merkel kako živimo u „postčinjeničnom vremenu“. Jergoviću na znanje, pa poslije o njegom piskaranju.
Gospođa Merkel je, a o tome znam sigurno puno više nego gospodin Jergović, prije nekoliko godina ustvrdila kako je multikultura propala. Istina, nakon što se nije dobro snašla glede izbjeglica, okrenula je ploču. Ja osobno ne mislim, i nisam nikada mislio, da su multikultura i multireligioznost propali. Ali sam uvijek u svojim tekstovima tvrdio da se o njima treba iskreno i iscrpno razgovarat, na tome sustavno raditi. Inače bi se mnogi propusti mogli Europi razbiti o glavu. O kolikoj se popustljivosti radi pokazala je delegacija evangeličkih i katoličkih biskupa iz Njemačke u posjeti Jeruzalemu ( Tempelbergu) gdje su, da se ne bi zamjerili muslimanskim domaćinima katolički sakrili križeve, a evangelički skinuo. Zar se tako vodi dijalog? Ti čini kod mene što hoćeš, a ja ću se tebi klanjati. Bože sačuvaj od netrpeljivosti i rata!
Ali, jedno treba znati. Muslimani više cijene one koji drže do svojeg nego kukavice. U nekoliko eseja sam upozorio na opasnost koja prijeti zbog lakog popuštanja pred islamskim fundamentalistima, onima koji dođu u Europu najesti se i napiti, a onda počnu s širenjem salafističkih ideja o tome kako je samo islam prava religija, a šerijatski zakon jedini ispravan.
Zanimljivo je da je njemačkoj policiji trebalo nekoliko godina da neke od tih salafista počne hapsiti, što se zadnjih dana događa, i zabraniti im širenje Kurana na ulicama. I to ne zbog samoga Kurana, nego zbog njegovog sadržaja koji oni doslovno tumače, što se podudara dobro s idejama islamskih terorista u Siriji i Iraku, ali i s islamom koji se prakticira u Saudijskoj Arabiji. Zanimljivo je i to kad je govor o „postčinjeničnom vremenu“, da su mnogi upozoravali, iznoseći činjenice protiv humanističke igrarije, na opasnost nekontroliranog prelaska granica, jer bi teroristi infiltrirani među izbjeglice mogli prenijeti što su žele. Ali tako misliti je bilo opasno. Opasno jer se kritičare odmah svrstavalo među mrzitelje islama i izbjeglica, u loše ljude. Pa tko to danas želi biti javno loš čovjek? Svi se radije u medijima, pa i neki crkveni ljudi, hvale svojim humanizmom, iako nisu baš neki veliki ljudi.
Nastala je šutnja i tihi protest birača, koji su se počeli okretati desnim opcijama. Tek je to opametilo poneke europske političare. Danas se i u njemačkim medijima govori otvoreno kako među izbjeglicama ima ubačenih terorista. Na koncu mediji govore o njihovom gotovo svakodnevnom hapšenju. Danas političari svih stranaka govore o tome da se prebrzo ozbiljne kritičare loše procijene svrstavalo među ekstremiste. Upravo pobjeda Trumpa, s kojim sigurno nitko razborit nije oduševljen, je prodrmala uspavane glave. Svi se sada pribojavaju mogući sličnih scenarija i u Europi. Izbori će brzo u Austriji, Francuskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj. Europa se ljulja. Udarac su joj zadali i Britanci svojim referendumom, koji je dobrim djelom bio uperen i protiv emigranata. Ali nitko tu činjenicu nije u Europi uzimao ozbiljno, dok se referendum nije dogodio.
Europa nije Amerika, niti su američki desničari toliko opasni kao europski. Trump će se brzo primiriti. Ali dođu li masovnije na vlast ekstremni desničari u Europi, neka nam Bog pomogne! Sve su to činjenice, gospodine Jergoviću, o kojima su europski političari malo razmišljali, zloupotrebljavajući medije za olako etiketiranje neistomišljenika. Zato bi se za mnoge europske političare moglo reći da doista žive u „postčinjeničnom vremenu“, jer nisu uvažavali činjenice. A činjenice nisu samo ono što Vi i Jelena Lovrić zamjećujete i propagirate.
Europski intelektualci šute o ekstremnom islamu i opasnostima koje nosi sa sobom, dajući sve više prostora europskoj desnici. Ali nije problem samo sučeljavanje s afričkim i azijskim islamom, koji potresa Europi i izaziva desnicu na dvoboj. Problem je i u tome da se mnoge činjenice u europskom životu prešućuju. Ne uvažavaju se mišljenja većine i njezini strahovi od velikih promjena, koje istina ne nose sa sobom uvijek nešto negativno. Ali način na koji liberalizam prodire u društvo Europe je opasan, jer pokušava diskreditirati sve što mu stoji na putu. A hrvatski narod, i oni u susjedstvu, žive još uvijek od tradicije.
Gospođa Clinton je izgubila izbore u Americi i iz tog razloga. Nije shvatila da je ljudima dosta nametanja ideologije, da žele slobodu mišljenja. Jer sloboda mišljenja može biti uskraćena i tada kad se kontrolira medije, kad se servira ono što ideolozi žele. To se zove modernom manipulacijom i serviranjem samo onih činjenica koje eliti odgovaraju. A Vi ste se gospodine Jergoviću, jako dobro uklopili u ta proces. Hajde, budite čovjek, pa se okrenite malo i onim činjenicama iz života Josipa Broza, iz vladavine komunista, onim činjenicama zbog koji u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i na prostoru bivše države, još uvijek mnoge stvari nisu riješene. Potiskivanje problema stvara samo uvjete za veću eksploziju. Da su Tito i komunisti malo više poradili na rasvjetljavanju povijesne istine, mnoge se stvari ne bi dogodile. Da se usudio reći kako je priča o 700 tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu četnička podvala, Srbi bi manje mrzili Hrvate. A Hrvati danas manje Srbe. Možda ne bi bilo niti vukovarske tragedije? Možda ne bi bilo niti tragedije u Orašju? Istina nekima je bilo lijepo, ali drugima jako loše. Jer i to je činjenica, gospodine Jergoviću.
I ne možemo govoriti samo o probranim, a prešućivati one činjenice koje se ne uklapaju u našu ideologiju. Kako se istina zamagljuje, pokazala je vrlo uspješno Vaša kolegica Jelena Lovrić, pišući o hapšenju hrvatskih časnika u Orašju. Onaj tko njezin izvještaj bude čita nakon dvadesetak godina, a nije dobro upućen u ono što se tamo događalo, pomislit će kako su doista Hrvati napadali Srbe u Orašju.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
