Dr. Goluža: Nova, Tomaševićeva ravnateljica MSU-a je 30 godina vodila muzej u susjednoj državi

Ekstremno lijeva stranka Možemo je tijekom prosinca 2021. godine započela s procesom imenovanja niza ravnatelja u kulturnim institucijama Grada Zagreba. Istovremeno, gradonačelnik Tomislav Tomašević je donio gradski proračun za 2022. godinu u kojemu je 812 milijuna kuna namijenjeno gradskoj kulturi, međugradskoj i međunarodnoj suradnji i civilnom društvu. O planovima ljevice i pozadini imenovanja bliskih ideoloških kadrova na funkcije u kulturnim institucijama za Narod.hr govori s dr. sc. Trpimir Goluža, nezavisni zastupnik u Gradskoj skupštini Grada Zagreba u Klubu Most-a. On upozorava kako je stranka Možemo “perjanica balkanske nove ljevice u politici kojoj je cilj marš na kulturne institucije, njihova razgradnja i pretvaranje u poligon za širenje političke ideologije”.

Narod.hr: U prosincu ste u dva navrata s javnosti podijelili opširne kritike na račun gradonačelnika Tomislava Tomaševića i njegove političke platforme Možemo! glede imenovanja u kulturnim ustanovama Grada Zagreba. Prvo ste procijenili “da slijede velike promjene i radikalno smjenjivanje ravnatelja po striktno ideološkim kriterijima”, a zatim i objavili kako je na važna mjesta u kulturi Možemo imenovao sestru i nećakinju zastupnice Rade Borić. U kojem smjeru vidite razvoj kulture i kulturnih politika za Tomaševićevog mandata s obzirom na imenovanja i sam program stranke Možemo glede kulture.

Dr. sc. Trpimir Goluža: Možemoističku kulturnu politiku definirao sam kao ideološki angažiranu projugoslavensku kulturnu politiku koja svoje djelovanje, preuzimanjem ustanova u kulturi Grada Zagreba, nastoji transformirati s pozicija društvenog aktivizma u institucionalni okvir. Možemo! je perjanica balkanske nove ljevice u politici kojoj je cilj marš na kulturne institucije, njihova razgradnja i pretvaranje u poligon za širenje političke ideologije.

Očito je da nisam bio u krivu. Sve na što sam upozoravao potvrđuje upravo dovršeni izbor nove ravnateljice Muzeja suvremene umjetnosti (MSU) u Zagrebu. Između tri kandidatkinje Upravno vijeće MSU je na „međunarodnom natječaju“ izabralo bivšu ravnateljicu Moderne galerije u Ljubljani Zdenku Badovinac koja ideološki savršeno odgovara novoj vlasti u Zagrebu. Ona će uskoro napuniti 65 godina, ali uživa povjerenje skupine Možemo! jer se u dosadašnjem radu dokazala politički angažiranim programima, tekstovima i mrežom suradnika koji njeguju balkansko zajedništvo i drugarstvo. Ostale kandidatkinje na natječaju za ravnatelja MSU osobe su koje imaju iskustvo rada u zagrebačkim muzejima, a njihov se profesionalni rad ne povezuje s politikom.

>Tomašević u skupinu za dodjelu novca udrugama imenovao lijeve aktiviste

>Tomašević daje preko 3 milijuna kuna za LGBT aktivizam, integraciju migranata, udruge za ljudska prava

>Dr. sc. Trpimir Goluža za Narod.hr: Hrvatska izumire, a Tomašević ukida uspješnu demografsku mjeru

Jasno je da nisu imale šanse biti imenovane za ravnatelja bez obzira na to koliko dobri, inventivni i provedivi bili njihovi prijedlozi programa za rad MSU. Jedan od diskvalifikacijskih čimbenika za te kandidatkinje na „izborima“ je to što dolaze „iz sustava“ koji možemoisti preziru i smatraju neprijateljskim. Slična situacija dogodila se u jesen 2021. u Muzeju grada Zagreba, o čemu sam javno govorio u Skupštini Grada Zagreba. Obrazac koji se ponavlja potvrđuje da su raspisani natječaji i navodno transparentni izbori za ravnatelje zagrebačkih ustanova u kulturi zapravo fiktivni „izbori“, odnosno imenovanja ideoloških istomišljenika .

Narod.hr: U dijelu takozvane „nezavisne“ kulturne scene gaji se kult Zdenke Badovinac kao žrtve „nacionalističkog“ i „desničarskog“ režima u Sloveniji jer joj 2020. godine nije dan novi mandat za ravnateljstvo tom ustanovom. Na osnovu čega izražavate sumnju o „fiktivnom natječaju“ u MSU?

Dr. sc. Trpimir Goluža: Teza o političkoj smjeni klasičan je spin gradske vlasti i pridruženih im satelita jer je Zdenka Badovinac na funkciji ravnateljice Moderne galerije provela gotovo 30 godina, od 1993. do 2020. godine. U ta tri desetljeća u susjednoj su se državi na vlasti smjenjivale različite političke opcije, a gđa. Badovinac je ostajala ravnateljicom. Zanimljivo je da je tezu o političkoj smjeni Badovinac i općenito o političkim smjenama u kulturi u Sloveniji prošle godine zastupao i umjetnički kolektiv WHW, u čijim programima je sudjelovala sama Badovinac. Igrom slučaja ili ne, o izboru Badovinac za ravnateljicu odlučivala je Ana Dević, predsjednica Upravnog vijeća Muzeja suvremene umjetnosti. Dević je ujedno članica kolektiva WHW, a u Upravno vijeće MSU osobno ju je imenovao Tomislav Tomašević. Sve to pobuđuje osnovanu sumnju da se radi o fiktivnim izborima i ciljanom međunarodnom natječaju s unaprijed izabranom kandidatkinjom.

Narod.hr: Po Vama je struka, pri izboru ravnatelja gradskih kulturnih ustanova, kapitulirala pred politikom i ideologijom?

Dr. sc. Trpimir Goluža: Apsolutno. Više je no očigledno da se i dalje inzistira na političkim imenovanjima koja se maskiraju iza kulise natječaja i tobožnjeg odabira između više kandidata. Tome smo svjedočili u vrijeme Milana Bandića, a sada isti film gledamo u režiji Tomislava Tomaševića. Možemoisti i krug njima bliskih ljudi pokazali su da zastupaju dvostruka mjerila o političkom kadroviranju u kulturi. Kada kadrove postavlja ljevica, odluke se legitimiraju znanjem, iskustvom i vizijom, a kada kadrove postavlja „desnica“ to se prikazuje kao sječa glava pravednika i izraz nacionalističkog ekstremizma. Vrlo prozirno i jadno.

Narod.hr: Kakav je odnos između aktivizma u civilnom društvu i kulture s obzirom na to da su mnogi zastupnici stranke Možemo kulturni radnici koji su bili i aktivisti. Primjerice, potpredsjednik Gradske skupštine Teodor Celakoski bio je projektni direktor Multimedijalnog instituta (MI), kulturne udruge nastale iz Instituta Otvorenog društva – Hrvatska. Upravo je MI pokrenuo Savez udruga Operacija Grad iz koje je nastala inicijativa Pravo na grad, jer Bandić nije proveo devet mjera koje je s njima potpisao u Deklaraciji za provedbu Gradskog programa djelovanja za mlade i kulturu. Celakoski je 2011. u sklopu projekta “Otvorene institucije – Nova susretišta kulture i građana” govorio da treba ući na političku i društvenu arenu i da je to moguće ako se pritisak bude radio deset godina, ali da za to treba osigurati utjecajne javne platforme. Kako to tumačite?

Dr. sc. Trpimir Goluža: Činjenica je da je uz pomoć novca iz raznih inozemnih fundacija koje imaju određene političke interese u jugoistočnoj Europi stasalo i razvilo se civilno društvo koje uglavnom zagovara interese svojih financijera. Nakon djelovanja putem udruga i medija koje su formirali uz pomoć novca inozemnih fundacija i Zaklade Kultura nova, putem javnih akcija, protesta, blokada i različitih oblika aktivizma, određene grupacije civilnog društva formirale su političku platformu Možemo! Smatram da je ta politička platforma koja zagovara reinkarnaciju socijalizma i „zelenu agendu“ iskoristila politički vakuum koji je u Zagrebu nastao nakon Bandićve smrti, a zbog dugogodišnjeg lošeg upravljanja gradom. Naravno, ne treba zanemariti ni slabost SDP-a kao ni medijsko pothranjivanje straha od pobjede „desnice“ u Zagrebu na lokalnim izborima 2021.

Rekao bih da je Tomašević na izborima u svibnju 2021. iskoristio politički trenutak i na slijepo je dobio povjerenje velikog broja mainstream glasača i glasača sklonih ljevici. Moram mu odati jedno priznanje. Iza retorike o obračunu s korupcijom, rješavanja problema otpada, zapravo svih problema naslijeđenih iz Bandićeve ere, vješto je skrivao ideologiju i prave namjere. On je bio novo, umiveno, naoko obrazovano, razumno i uljuđeno mlado lice s tehnokratskim pristupom rješavanja problema u Zagrebu. I ostvario je bez sumnje najveći politički uspjeh balkanske nove ljevice. Tomašević je osvojio veliki grad. Zagreb – grad heroj, nepokoreni grad.

No, sve nakon 2. lipnja 2021. čini se kao kaos upravljanja sustavom od strane ljudi koji sustave ne razumiju, nemaju znanja ni iskustva u upravljanju, a pritom imaju strah, gaje nepovjerenje i prijezir prema ljudima u sustavu i smatraju da sustave treba prilagođavati određenoj ideologiji. Isto tako i kulturu. Ponajprije institucije u kulturi. Kada bi bilo po volji možemoista, institucije u kulturi postale bi dijelom agitpropovske mašinerije za širenje ideja „demokratskog socijalizma“, a kontra neoliberalnog kapitalizma, kao i „zelene agende“. Pogledajte samo program Muzej suvremene umjetnosti unatrag mjesec dana – od Foruma petkom u suradnji sa Zelenom akcijom do izložbi i tribina o „suočavanja s prošlošću“ i izložbi o „iskorjenjivanju sjećanja“ na logore smrti iz drugog svjetskog rata.

I to nas dovodi do srži problema. Veliki eksperimenti na tragu onoga što skupina Možemo! radi u kulturi u Hrvatskoj su okončali otprilike na početku 1950-ih godina. Čak su i komunisti shvatili da je uprezanje kulture u kola ideologije teško održivo. Mnogi simpatizeri i članovi Možemo! sebe nazivaju kulturnim radnicima i stručnjacima, neki čak teoretičarima. To je razlika od činjenice da netko jest kulturni radnik i stručnjak za određeno kulturno područje. No, treba imati na umu da Možemo! nema niti mandat ni snagu za promjenu zakonskog okvira u Hrvatskoj. Stoga, eksperiment u Zagrebu zasigurno neće dovesti do promjene društvenog poretka. Prije bi mogao dovesti do fragmentacije i nestanka te političke platforme. Uvjeren sam da će politika prema kulturnim institucijama tome uvelike doprinijeti.

Narod.hr: Godine 2016., inicijativa “Kulturnjaci” javno je apelirala na Vladu RH za smjenu tadašnjeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Tada su se među potpisnicama našli i brojni utjecajni članovi današnje stranke Možemo, te većina članova Inicijativnog odbora te stranke – Teodor Celakoski, Tomislav Domes, Tomislav Medak, Jelena Miloš, Rada Borić, Naima Balić, Branko Ančić, Suzana Jašić, Iskra Mandarić, Vilim Matula, Nives Miošić, Draženka Polović, Urša Raukar, Mima Simić i Tamara Visković. Mogu li se očekivati veća izdavanja u kulturi, i u kojem smjeru, ako je prema proračunu Grada Zagreba 812 milijuna kuna predviđeno za Gradski ured za kulturu, međugradsku suradnju i međunarodnu suradnju i civilno društvo.

Dr. sc. Trpimir Goluža: Odgovorit ću protupitanjem: gdje su sada Vilim Matula i Urša Raukar da brane slobodu govora kulturnjaka koju je ukinuo Tomislav Tomašević sramotnom uputom za komuniciranje s javnošću od 9. lipnja 2021. kojom je zabranio istupanje u javnosti svim zaposlenicima Grada Zagreba? Nekad su bili su vrlo agilni u javnim kritikama gradonačelnika Milana Bandića i ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, kao i u obrani svojih „prava“. Sada šutnjom podržavaju zabranu prava govora svojim kolegama zaposlenim u zagrebačkim ustanovama u kulturi. Sramotno! Matula šuti na poziciji predsjednika Odbora za kulturu Gradske skupštine, a Raukar šuti kao zastupnica u Hrvatskom saboru. Izgleda da je sloboda govora u Zagrebu rezervirana isključivo za one koji misle i govore kao Možemo! To je ogledalo „demokratizacije“ ustanova u kulturi koju propagira ta interesna politička nakupina stranaka i pojedinaca.

Velik dio od spomenutih 812 milijuna kuna namijenjenih gradskoj kulturi, međugradskoj i međunarodnoj suradnji i civilnom društvu konzumirat će zaslužne udruge odnosno ideološki podobni pojedinci koji su i koji će i dalje što javno, a što prikriveno, širiti velebne ideje “kulturne revolucije”. Uostalom, upravo zbog toga su i pokrenuli revoluciju.