Očekivano, jučer je saborski Odbor za Ustav, poslovnik i politički sustav prihvatio izvješće Vlade o provjeri broja i vjerodostojnosti potpisa za referendum za pravedniji izborni sustav. Svi, osim jednog člana Odbora, prihvatili su izvješće. Kako i ne bi? Sama bit predloženog referenduma usmjerena je protiv HDZSDP-ove prakse derogiranja demokracije, a mnogima bi vrlo brzo uskratila ničim zaslužene važne i visoko plaćene pozicije.
Nakon što je pod vladinom kontrolom u krajnje netransparentnim i sumnjivim okolnostima poništeno najmanje 25-30.000 valjanih potpisa (za svako od 2 referendumska pitanja), te nakon što je spomenuti odbor jučer usvojio izvješće vlade o tom i takvom poslu, sada preostaje završni čin – usvajanje izvješća u Saboru. Ishod je očekivan, ali ipak! Zanima nas ima li HDZ-ovaca (i o kojem se broju radi) koji su sposobni dignuti ruku za pravičnu stvar i suprotstaviti se oduzimanju ustavnih prava narodu u ovom vrlo važnom političkom trenutku za budućnost Hrvatske.
Zanima nas koliko daleko može ići stranačka poslušnost, čekanje, oportunost i bježanje od stvarnosti. Osobno mislim da je ovo pravo vrijeme za jasno iskazivanje svojeg stava, odvažno suprotstavljanje nenarodnoj politici, jer jedino se na taj način autentičan HDZ-ovac može izdvojiti iz sive mase stranačkih poslušnika koji s jednakim žarom plješću bilo kojem stranačkom vođi, bez obzira koliko im stavovi bili različiti.
Propuste li ovaj vlak koji ubrzo stiže na postaju, mnogi iz frakcije suprotstavljene politici Plenkovića neće tako brzo dočekati drugi. Radi se ipak o preko 400.000 birača koji su jasno dali do znanja da se ne slažu s politikom HDZSDP koalicije. To je oko četvrtina biračkog tijela koje izlazi na izbore u Hrvatskoj.
Crveni alarm
Zbog aktualne krize predstavničke i direktne demokracije u Hrvatskoj (ali i na globalnoj razini) trebao bi se upaliti crveni alarm u svim segmentima civilnog društva. Najava novih restrikcija na području direktne demokracije u našoj državi tiče se svih građana te bi svi koji djeluju na civilnoj sceni trebali dati svoj doprinos u zaštiti ustavnih prava građana na referendum.
Potaknuta uspjehom Građanske inicijative Narod odlučuje koja je u uvjetima brutalne antikampanje u samo 14 dana uspjela prikupiti preko 400.000 potpisa za prvo i jednako toliko potpisa za drugo pitanje za referendum za pravedniji izborni sustav, Vlada je na brzinu sastavila radnu skupinu s kojom će Saboru predložiti novi zakon o referendumu. Sudeći po najavama, novi će zakon dodatno onemogućiti iskaz narodne volje i utjecaj građana u sukreiranju politike.
Razumna i neovisna javnost odavno je shvatila da HDZSDP koaliciji nije stalo do širenja demokracije. Štoviše, oni prostor demokracije nastoje smanjiti. Vizija im je društvo u kojem će na izbore izlaziti samo njihovi članovi s obiteljima i oni koje su uhljebili, a takvih zbog dosadašnjeg načina vođenja države ima previše. Da bi do takvog stanja došli na svaki način moraju nastaviti rad na pasiviziranju naroda i smanjenju broja aktivnih birača koji ne ulaze u skupinu njihovih navijača. Svojim upravljanjem državom u proteklih 28 godina već su otjerali velik broj mladih obitelji iz Hrvatske, ali to nije dovoljno; svim silama trude se dodatno smanjiti broj aktivnih građana (birača).
Stoga, ako svojim djelovanjem građanska scena ne prisili Vladu da u proces stvaranja novog zakona o referendumu uključi sve zainteresirane i pruži im mogućnost argumentacije svojih prijedloga, skliznut ćemo na put ostvarenja HDZSDP-ovog cilja. Za sada imamo spomenutu radnu skupinu koja je sastavljena po istom ključu po kojem je sastavljeno i Povjerenstvo za provjeru broja i vjerodostojnosti potpisa za referendum za pravedniji izborni sustav. Sve su to vladini ljudi čije titule i radno iskustvo služe isključivo za legitimaciju već smišljenog i pripremljenog plana daljnjeg sužavanja prostora neposredne demokracije.
Napadi na demokraciju
Domaćim apsolutistima u provedbi svojih namjera donekle na ruku ide i raspoloženje u liberalnim krugovima razvijenih zemalja koji sve slobodnije razmatraju smanjenje prava naroda na (direktnu) demokraciju. Za sve očitije greške neoliberalne globalizacije moćnici krivnju prebacuju na narod pa se govori o tome da demokracija možda nije najbolje rješenje za budući društveni razvoj. Takva razmišljanja polako dobivaju značaj i sve su prisutnija na znanstvenoj i javnoj sceni.
Neoliberalna bolest mora se izliječiti oduzimanjem prava narodu da u svojoj državi odlučuje o svojoj sudbini. Na tom tragu pojedini filozofi predlažu sustav epistokracije (ekspertizam ili vladavina znalaca) u kojem bi pravo glasa (odlučivanja) imali samo oni koji imaju potrebna znanja o politički važnim pitanjima.
Oni su tzv. dobri birači. Oni imaju potrebno znanje – naravno, ono koje je proizvela i legitimirala upravljačka klasa, jer mnoga znanja neodvojiva su od vladajuće ideologije, njezin su proizvod i čuvar. Dobri birači nisu ni emotivni ni strasni te ni po koju cijenu ne dopuštaju da im srce pomuti razum. Rukovode se isključivo znanstvenim spoznajama i sposobni su za racionalnu odluku – za odabir najkompetentnije vlade. Takve ih barem vide pojedini filozofi, poput Jasona Brennana i dr.
Svi ostali (tzv. loši birači) bili bi lišeni svojeg prava glasa jer jednostavno nemaju dovoljno znanja o svijetu oko sebe. Neobrazovanim i ostrašćenim (lošim) biračima navodno svašta pada na pamet pa svojim glasovima često podupiru štetne i nepravedne politike, odnosno kandidate za koje je vjerojatno da će donijeti za društvo loše odluke. I zato je prema pojedinim neoliberalnim filozofima potpuno u redu da manje pametni pričekaju dok se ne opamete i napokon ispravno ispune upitnik kojim će dokazati da su vrijedni glasovanja. Jer spominje se i mogućnost testiranja birača: ako ne znaš ono što trebaš znati – sjedi 1 – nemaš pravo glasa. Putuj kući i uči.
Ne znam je li itko od tih neoliberalnih genijalaca razmišljao o tome da se svakom biraču izmjeri IQ (jednostavniji je to i jeftiniji način od sastavljanja upitnika) pa npr. svatko čiji je IQ ispod 110 trajno gubi pravo glasa. Na tome bi im i sam Hitler vjerojatno zapljeskao.
Otvara li se novi Overtonov prozor?
Sve te nježne najave sumraka demokracije vjerojatno proizlaze iz određenih političkih zbivanja koja nisu odgovarala globalno umreženim neoliberalnim stvarateljima nadnacionalnih tvorevina pa na mala vrata u javnost plasiraju teze o tome kako bi demokracija kakvu poznajemo trebala polako nestati i ustupiti prostor drugim oblicima vladavine koji bi onemogućili odabir Trumpa, BREXIT i slične pojave koje destabiliziraju neoliberalni globalizam. Jer za takve odabire neoliberalna elita krivi polupismene i neinformirane birače.
Izgleda da je i na ovom polju počelo umjetno širenje prostora za raspravu kako bi do jučer nezamislivo ubrzo postalo prihvatljivo i normalno. Najpogodniji za taj posao uvijek su znanstvenici, a financijski moćnici koji često upravljaju političarima, pobrinut će se za potreban novac, kao i za medijsku prezentaciju novih ideja. Tako stvar obično krene i uz uobičajenu dozu nezainteresiranosti građana, dok si rekao referendum – on je nestao, postao dio povijesti, a epistokratsku vlast je zaskočio visokoobrazovani gender-blender koji o potrebnom razvoju društva sigurno zna više i bolje od uzgajivača kukuruza iz Nebraske ili grobničkog mesara.
Ne znam ako su Kuščević i ekipa upoznati s „elitističko-totalitarnim“ razmišljanjima bjelosvjetskih liberalnih filozofa i njihovih nalogodavaca, ali talent za stupanje u čuvare nedemokratskog i nenarodnog poretka sigurno imaju – barem na razini brojanja i poništavanja važećih potpisa. To što su HDZ-ovci navodno pučka stranka i pozivaju se na široke narodne mase nema nikakve veze. Kao što su njihove vođe donedavno branili komunizam, već sutra će stati na branik bilo kakvog oblika vlasti – sve dok vlast obnašaju oni.
Lovro, i to je Amerika!
Kad smo već kod promišljanja o tome tko bi u društvu trebao odlučivati i kako bi se glasovi birača trebali valorizirati, opravdano se postavlja pitanje je li u redu da uspjeh referendumske inicijative ovisi o pasivnim građanima koje za politiku uopće nije briga. Znamo da unutar ukupnog broja birača postoji gotovo 50% onih koje politika ne zanima i ne izlaze na birališta. Stoga, zašto bi se politička i ukupna društvena situacija oblikovala pomoću te nepostojeće volje pasivnih i nezainteresiranih građana. Zašto bi odluka o tome hoće li ili neće biti referenduma ovisila o onima koje uopće nije briga za smjer u kojem će se država razvijati?
U tom smislu, Amerikanci imaju možda najbolji pristup direktnoj demokraciji koja je i inače kod njih razvijenija nego u većini europskih zemalja pa tako neposredno, na razne načine mogu odlučivati o mnogočemu. Za razliku od Hrvatske u kojoj je za 14 dana potrebno prikupiti 10% potpisa od ukupnog broja birača (uključivši i nepostojeće), u Americi se postotak (ovisno o kojoj vrsti neposredne demokracije se radi) kreće od 2 – 15%, ali ne od ukupnog broja birača, nego od broja koji je izašao na zadnje izbore, opće ili za guvernera.
Broj birača na posljednjim izborima se točno zna pa je onemogućen prostor za manipulacije. Na primjer, na izbore za guvernera u određenoj državi na birališta je izašlo 1.256.745 građana i to je broj od kojeg se uzima postotak (npr. 8%) koji određuje broj potpisa koji u 150 dana treba prikupiti da bi referendumska inicijativa uspjela, odnosno, da bi svi ostali građani o postavljenom pitanju mogli iskazati svoj stav – jesu li za ili protiv.
Pri tome, prikupljanje potpisa nije ograničeno na strogo određena mjesta nego se mogu prikupljati bilo gdje, jer u krajnjoj liniji, ako birač ima volju dati svoj potpis, potpuno je svejedno je li svoju volju iskazao na gradskom trgu, u svojem domu ili u autobusu. U većini američkih država rok za prikupljanje potpisa kreće se od nekoliko mjeseci do čak nekoliko godina. Zanimljivo je da otprilike 50% američkih država zahtijeva određeni stupanj ravnomjerne geografske raspodjele prikupljenih potpisa kako se ne bi dogodilo da se o važnim pitanjima odlučuje samo na temelju potpisa koji su prikupljeni u jednom dijelu države, npr. velikim urbanim centrima.
Američka pravila o potrebnom broju i načinu prikupljanja potpisa za referendumske inicijative pravična su i učinkovita, oživotvoruju ustavne vrednote, biračka prava, izdvajaju aktivne od pasivnih birača te potiču građane na aktivniju ulogu, a samim time i njihovu bolju informiranost o važnim društvenim temama.
Bermudski trokut
Od 1990-ih mnogi uvaženi hrvatski javni službenici stalno putuju u SAD i ostale razvijene zemlje gdje pohađaju seminare o funkcioniranju javne uprave pa se pitam što su tamo naučili – jer ništa od onog što oni imaju, mi još uvijek nemamo ni u primisli, a kamoli u praksi?
Pa je tako jučer na sjednici saborskog odbora jedan član krenuo u „ozbiljno“ propitivanje zakonitosti prikupljanja potpisa u vezi s lokacijom potpisivanja, u smislu da nigdje ne piše gdje je netko potpisao za referendum! Drugi član odbora iznio je podatak da se nitko nije javio ni Vladi ni Saboru i pitao je li njegov potpis valjan ili nije pa je to „uvaženi zastupnik“ uzeo kao dokaz da je cijeli postupak bio uredan! Treći i četvrti uporno mantraju o „meritumu“ referenduma koji po njima zadire u prava nacionalnih manjina, iako bježe od činjenice da nijedna demokratska država nema ni približno sličan izborni zakon glede nacionalnih manjina. To je valjda nebitno (i nije meritum) jer je Hrvatska poznati uzor demokracije u svijetu i svi čekaju u redu kako bi prepisali njezine zakone.
Peti član odbora pokreće temu o svjetskoj uroti protiv hrvatske demokracije: navodno je jedna od dvije građanske inicijative (NO i IOI) strana agentura – to je u Kuščevićevom stilu koji tvrdi da je u Hrvatsku radi oba referenduma ušlo jako puno novaca pa zbog navodne financijske netransparentnosti članovi inicijativa vjerojatno sada dijele nepotrošeni novac među sobom! I tako u tom besmislu dalje sve do usvajanja izvješća.
Sudeći po naprijed iznijetom i općem stanju u Hrvatskoj, čini se da naši uglednici svaki put kad se vraćaju s učenja iz Amerike zapnu u Bermudskom trokutu u kojem se susretnu s neobičnim silama, poništi se ukupno vrijeme provedeno na učenju, sve se okrene naopačke pa jadni ne znaju ni gdje su bili ni što su radili u dalekom svijetu. U svakom slučaju, s tih putovanja sa sobom ne donose ništa što je za Hrvatsku vrijedno.
Nadam se samo da im kao dokaz o službenom putu ostane poneka fotografija iz Disneylanda ili selfie s vrha Empire State Buildinga – to je našim uvaženim javnim službenicima sigurno dovoljan dokaz za opravdanje odlaska na službeni put.
* Autor je doktor znanosti s bogatim iskustvom rada u javnoj upravi i organizacijama u državnom vlasništvu. Uz znanstvene i stručne članke, objavio je i dvije znanstvene knjige: Moć neetičkog poslovanja – organizacijska kultura u Hrvatskoj (2008.) i Hrvatski turizam – upravljanje identitetom (2013.).
U svojim radovima istražuje svijet svakodnevnog života unutar područja kojeg oblikuje njegovo ukupno iskustvo, ali i društveni kontekst. U biranju tema nastoji pridonijeti kritičkoj analizi i dekonstrukciji hrvatske stvarnosti, odnosno razotkrivanju stvarnih identiteta i implicitnih vrijednosti hrvatskih organizacija.
Paralelno sa znanstvenim radom, autor se duže vrijeme bavi i fotografijom i raznim oblicima vizualne umjetnosti. Na sličan način kao što na znanstvenom polju preispituje društvenu svijest, u svojim fotografijama dočarava osobne percepcije, iskazuje asocijacije i doživljaje vlastitog okruženja, ali i stavove o društvu, gradu, pojavi. Do sada je priredio više samostalnih i skupnih izložbi.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
