Dr. sc. Ante Nazor: ‘Srpski izvori nakon operacije „Ljeto 95“ potvrđuju da je Hrvatska po drugi put spasila od slamanja 5. korpus Alijine vojske’

Zagreb, 10.10.2016 - Dvodnevni znanstveni skup "Domovinski rat – moguænosti znanstvenog pristupa". Na fotografiji Ante Nazor. foto HINA/ Daniel KASAP / dk

Povodom izjava Bošnjačkog člana predsjedništva BiH Šefika Džaferovića da bi „da nije bilo Petog korpusa ARBiH i drugim gradovima u Hrvatskoj prijetila sudbina Vukovara“, razgovarali smo s dr. sc Antom Nazorom, ravnateljem Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata.

U nastavku donosimo odnose Hrvatske i BiH tijekom trajanja Domovinskog rata, odnosno tijekom trajanja velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH:

“Takvu bombastičnu i činjenično neutemeljenu, te samim time i neodgovornu izjavu Šefika Džaferovića, jednog od dvojice, od Bošnjaka-muslimana izabranih članova Predsjedništva BiH, najbolje komentiraju sami izvori Armije RBiH, posebice oni iz srpnja 1995., čiji sadržaj jasno pokazuje da su navodi iz Džaferovićeve izjave zapravo zamjene teza. Uostalom i sadržaj „Splitske deklaracije“, potpisane 22. srpnja 1995., jasno pokazuje tko je koga spašavao. Njome je, naime, između ostaloga, dogovoreno „proširenje i jačanje obrambene suradnje na temelju Sporazuma o prijateljstvu i suradnji između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine od 21. srpnja 1992. godine“, na način da su „Republika i Federacija Bosne i Hercegovine uputile Republici Hrvatskoj poziv da pruži hitnu vojnu i drugu pomoć u obrani od agresije, posebice u području Bihaća, što je Republika Hrvatska prihvatila …“.

Istina je da je „5. korpus ARBiH braneći bihaćko područje za sebe vezao brojne srpske postrojbe“, kako je također izjavio Džaferović, no istina je da to ne bi bilo moguće bez pomoći iz Hrvatske. Poštujem činjenicu da su 5. korpus ARBiH i 101. pukovnija HVO-a u obrani Bihaća pretrpjeli velike žrtve, hrabrost njihovih boraca koji su u teškim uvjetima okruženja uspjeli izdržati više od 1200 dana zaslužuje divljenje, no činjenica je da su i vukovarski branitelji bili hrabri i da su svojim otporom nadmoćnijim srpskim agresorskim snagama zaslužili divljenje svjetske javnosti, ali da to nije bilo dovoljno da izdrže u takvom okruženju bez značajne pomoći izvana. Usprkos aktivnoj obrani 5. korpusa i pojedinim prodorima u kojima su srpske snage bile privremeno potisnute od Bihaća, činjenica da bi nakon toga uslijedio protuudar srpskih snaga u kojima je vraćen prethodno izgubljeni teritorij i snage 5. korpusa potisnute natrag prema Bihaću, a posebice činjenica da je operacija srpskih snaga „Mač“, odnosno „Štit“, od 19. srpnja 1995., totalno isrcpila 5. korpus ARBiH, nanijevši mu gubitke “u teritoriju i ljudstvu“, pokazuje da bi taj korpus, čije su zalihe streljiva bile pri kraju, bio razbijen i da bi Bihać i najmanje 150.000 tisuća Bošnjaka-muslimana na bihaćkom području zadesila sudbina Srebrenice da Hrvatska nije pokrenula operacije „Ljeto 95“ i „Oluju“.

Uostalom, i srpski izvori nakon operacije „Ljeto 95“ potvrđuju da je “ovakvom akcijom Hrvatska po drugi put spasila od slamanja 5. korpus Alijine vojske“. Te činjenice svjesni su svi ozbiljni vojni analitičari, a zasigurno i tadašnji zapovjednik 5. korpusa i njegovi suradnici. Vukovar i Hrvatska 1991. nisu imali saveznika koji bi pomogao deblokirati Vukovar, a Bihać je 1995., kao i do tada, imao Hrvatsku kao saveznika koji je bio spreman deblokirati Bihać i koji je to učinio. Ili kako je to u svom pismu prilikom traženja pomoći od Hrvatske, 21. srpnja 1995., napisao načelnik bihaćke općine Adnan Alagić, tadašnje političko i vojno vodstvo Bošnjaka – muslimana u Bihaću, koje se osjećalo izdanim od međunarodne zajednice, nadu u spas polagalo je još samo u „hrabre borce 5. korpusa i prijateljski hrvatski narod“. Stoga gospodina Džaferovića, kad već spominje sudbinu Vukovara i zasluge 5. korpusa ARBiH u obrani hrvatskih gradova, treba podsjetiti na činjenicu da se i u slučaju Bihaća hrvatski narod pokazao prijateljskim prema muslimanima, ali da je prijateljski muslimanski narod 1991., u trenucima brutalne srpske agresije na Hrvatsku i Vukovar, imao vodstvo koje je govorilo da to nije njihov rat i koje je u travnju 1991. odbilo ponudu hrvatskoga predsjednika Tuđmana i slovenskoga predsjednika Kučana o zajedničkom djelovanju prema Beogradu.

>(FOTO) Mišetić objavio 3 dokumenta: ‘Neka Džaferović objasni zašto je Vlada BiH 22.7.1995 zatražila hitnu vojnu intervenciju RH radi spašavanja BiH?’

Pozivanje na odluku Predsjedništva bivše SR BiH da „na ratišta u Hrvatskoj na strani JNA ne idu mladići iz BiH“ ne umanjuje činjenicu da su „mladići iz BiH“ u velikom broju mobilizirani u JNA u ljeto i jesen 1991. napadali RH upravo s teritorija BiH i da se tome tadašnje muslimansko vodstvo u BiH nije ni pokušalo ozbiljnije suprotstaviti. Niti je značajnije reagiralo na razaranje sela Ravno i okolnih zaselaka s hrvatskim stanovništvom i ubojstva tamošnjih Hrvata u listopadu i studenom 1991. godine.

Usprkos tome, Hrvatsku su 1991., zajedno s Hrvatima, branili i muslimani iz Hrvatske i drugih bivših jugoslavenskih republika, pa tako i iz BiH (prema izvješću predsjednika Tuđmana od 15. siječnja 1996. bilo ih je gotovo 5000, a prema podacima Ministarstva hrvatskih branitelja, koje treba usporediti s popisom stanovništva RH iz 1991., poginulo ih je gotovo 200). Tu činjenicu Hrvatska cijeni i ne zaboravlja, no da je 5. muslimanski korpus postojao u jesen 1991., da je tada postojala Armija BiH, a mogla je postojati da tadašnje muslimansko vodstvo u BiH nije igralo na kartu JNA i da je bilo doraslo ozbiljnosti situacije nakon početka velikosrpske agresije na RH, možda se ni Vukovar ni neki drugi gradovi u RH i BiH ne bi našli pod okupacijom srpskih snaga.

Zato se, da bi se skrenula pozornost s navedenih činjenica i planova vodstva Armije RBiH o zauzimanju dijela obale Republike Hrvatske i cijele središnje Bosne, zbog čega su na to područje dovedene snage koje su mogle biti upotrijebljene za obranu Srebrenice ili za deblokadu Sarajeva, izmišlja navodni dogovor Milošević-Tuđman o podijeli BiH, a prešućuje stvarni pokušaj sklapanja „historijskog sporazuma“ između tadašnjeg muslimanskog vodstva u BiH i srpskoga vodstva, od kojega je Alija Izetbegović odustao u zadnji čas, svjestan da bi BiH u tom slučaju bila samo jedna od pokrajina krnje Jugoslavije, odnosno velike Srbije. Zato se pokušava nametnuti i teza da je Armija RBiH bila „jedina legalna vojna sila koja je branila BiH od agresorskih vojski“, kako je u svom govoru u Bužimu rekao Džaferović, što nije točno, jer je to i HVO, u čijim brigadama se protiv srpskih snaga u BiH borio i ginuo i znatan broj muslimana.

Stoga, kad citira riječi prvog predsjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića da je BiH „ideja da ljudi različitih religija, nacija i kulturnih tradicija mogu živjeti zajedno“, jedan od dvojice članova predsjedništva BiH koji je izabran glasovima Bošnjaka-muslimana treba znati da tu ideju, koja je u mislima svih dobronamjernih ljudi, ne samo za područje BiH, ne mogu ostvariti političari koji činjenice pretpostavljaju politikanstvu da bi opravdali postupke kojima zapravo diskriminiraju drugi narod. Kao što je to, primjerice, slučaj s izborom članova predsjedništva BiH, kad je u pitanju hrvatski predstavnik u tom Predsjedništvu. Baš zato se, kako je naglašeno, „u ime mudrosti koju smo imali u tim teškim vremenima da zajedno oslobađamo naše zemlje“, ne treba sporiti oko vrlo jasnih i lako dokazivih činjenica. I ne treba drugom narodu nametati člana predsjedništva kojeg taj narod nije izabrao”, zaključuje dr. sc. Ante Nazor za narod.hr.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr