Budući da sam rođen i živim u Rijeci, ponekad provjerim što se zbiva u Novom listu, riječkim novinama koje se vole predstavljati kao promicatelj slobode, tolerancije i demokracije. No, pustimo sad sve naslove i tekstove koje su objavljivali u prošlosti, kao i one koje nisu htjeli i analizirajmo kratko kolumnu od 29. siječnja ove godine objavljenu pod naslovom „SMRT FAŠIZMU – nakon glazbene, američki Algiers Hrvatima održao i životnu lekciju“.
Računajte na nas
Radi se o uradku u kojem nas Novi list ukratko upoznaje s društvenim angažmanom američke post-punk grupe Algiers čiji su se članovi nakon koncerta u Rijeci fotografirali ispred spomenika žrtvama fašističkog terora u mjestu Podhum pored Rijeke, kako bi upozorili na rastuću opasnost od fašizma.
Novi list ističe da je ta američka grupa „poznata kao politički izrazito osviještena“ te da su u razgovoru za Novi list članovi grupe naglasili kako ih „jako zanima moderna povijest naše zemlje“. Čak da je jedan od članova grupe prošle godine „rentao auto i posjetio Jasenovac“.
Slažem se, lijepo je upoznavati svijet, imati plemenitu misao, glazbeni talent, biti protiv fašizma i zločinaca, dijeliti svoju misao i djelo s okolinom putem umjetnosti; biti društveno aktivan. Međutim, na polju političkog angažmana umjetnici bi trebali biti vrlo oprezni jer je često tanka linija između plemenitog zalaganja za pravu stvar i nespretne samopromocije.
Inače, stisnut obvezama više ne nalazim puno vremena istraživati novu glazbenu scenu, ali kad me već Novi list potaknuo, odlučio sam poslušati Algierse. Znači, što se tiče glazbe, meni se sviđaju. Rade uglavnom dobre stvari u kojima na svoj način kombiniraju post-punk, psychedelic soul, gospel, priče i običaje s američkog juga (producent novog albuma je član legendarne trip-hop grupe Portishead). Svima koji su upoznati s tim žanrovima preporučam ovaj band, posebice, kao uvertiru, njihove stvari Blood i Underside of Power.
Zamisli život u ritmu muzike za ples
Pustimo sad glazbu i uđimo u bit članka u Novom listu. Naime, nijednom činu ne možemo (ne smijemo) oduzeti mogućnost da predstavlja određenu poruku. Tako ni ovom naslovu u Novom listu ni tekstu ispod njega ne smijemo oduzeti njegov cilj; poruku koju je uredništvo htjelo plasirati u javnost. Znači, nije ovdje bitno što su nadobudni članovi američke grupe, inspirirani pokretom Crnih pantera i Che Guevarom, poneseni suvremenim antifa sentimentom i vjerojatno usmjereni od lokalnih pseudoljevičara, možda i pomislili da njihovo fotografiranje na Grobniku za nas ima nekog smisla. Bitna je poruka koju Novi list pridaje ovom performansu. Pomalo ponižavajuće za cijelo hrvatsko društvo, Novi list nam Algierse postavlja kao svojevrsne moralne vertikale nad čijim bi se tekstovima, notama, ritmom i stavom morali zamisliti.
Navodno da je članovima Algiersa „najveća želja izazivati fašiste, autokrate i moćne kapitaliste koji većinu vremena provode osmišljavajući načine kako da nas podijele“. OK, imaju oni ovdje koga izazivati, ali bez dubljeg zarona u balkansku močvaru teško će prepoznati tko je ovdje fašist, autokrat i moćnik. Naime, po definiciji, fašizam je brat blizanac komunizmu (posebice u svojoj stvarnosti), a na našem prostoru sve vrvi od postkomunista, pseudoantifašista i sličnih rodova kojima je zajedničko jedno: ni jedni ni drugi nemaju uho za glazbu Algiersa.
Punk-rock i Idi Amin Dada
Kažu Franklin, Ryan, Lee i Matt da je njihovo stvaralaštvo „punk-rock verzija pokreta nesvrstanih, u koji je Hrvatska, kao dio Jugoslavije, bila direktno uključena“. E sad bi valjda po Novom listu svi skupa još jednom trebali zaplakati nad Jugoslavijom i cijelim skupom nesvrstanih zemalja čiji su vođe, između ostalih, bili Gadafi i Idi Amin Dada, svjetski poznati borci za slobodu, toleranciju i demokraciju!
I zato me živo zanima tko je Algierse nasanjkao i odveo na Grobnik kako bi se fotografirali pred spomenikom podhumskim žrtvama. Bilo bi zanimljivo znati i izvor njihova znanja o povijesti ovih prostora. Mislim da članovi grupe nisu bili svjesni za čiji račun su se slikali i za koje će sve ciljeve taj čin poslužiti. No dobro, na putu do globalne slave band mora proći svašta pa im je za oprostiti. Nije lako izgraditi identitet u postmodernom svijetu, a pogotovo snaći se u vrijednosnom vakuumu predmodernog društva – najnovijeg člana ekskluzivnog kluba zvanog Europska unija.
Bob Dylan, Algiers, miss svijeta …
Usprkos svemu, umjetnici bi se trebali držati onog što znaju i paziti da ih netko ne iskoristi za lokalna politička nadmetanja. Nikako ne bi smjeli pomisliti da su zbog nečega što znaju pozvani da dijele lekcije o nečemu što ne znaju. Na žalost, to se događa i puno većim imenima od Algiersa – grupe koja dodanu vrijednost svojoj umjetnosti želi stvoriti putem političkog angažmana. Sjetimo se nespretne izjave velikog Bob Dylana koji je u časopisu Rolling Stone izjavio kako „crnci mogu osjetiti rasista baš kao što Židovi mogu osjetiti nacista, a Srbi Hrvata“.
Kako to uvijek biva, kad je netko poznat i popularan, kad je autoritet na jednom polju, njegove izjave imaju težinu i na svakom drugom polju, koliko god bile isprazne i besmislene.
Ovakvi izleti u nepoznato podsjećaju me na izbor za miss svijeta gdje se već godinama ne ocjenjuje samo ljepota, nego i ukupan karakter/pamet kandidatkinja pa se i one pitaju što misle o održivom razvoju, globalnom zatopljenju, nasilju u obitelji i sl.
Na kraju parade, sve to ispada smiješno jer što je mene briga što miss svijeta misli o bitcoinu i što članovi grupe Algiers misle o ustašama i partizanima, nesvrstanima i svrstanima, kapitalizmu i distopiji. Kod Algiersa me zanima samo to ako mi se sviđa njihova glazba, a kod miss svijeta me u stvari ne zanima ništa, ali pretpostavljam da većinu koja prati te parade zanima samo njezin fizički izgled, jer ipak, o tome se radi. Budimo realni.
Algiers vs. Cohen
Istine i laži, obmane i samoobmane u vezi s fašizmom i antifašizmom dalekih zemalja, Algiersi bolje da ubuduće izostave iz svoje agende i posvete se razvoju svojeg glazbenog izričaja. Bolje za njihovu reputaciju. Jer svaki pokušaj glazbenika da u svoj aktivistički rad ukomponiraju vrijednosne smjernice za društva za koja su tek jučer čuli, postaje tek banalan, jeftin i propagandistički čin.
No, budući da je Novi list preko leđa Franklina i ekipe opet nametnuo temu traganja za fašistom u nama, posegnut ću za mnogo mudrijim riječima od ispraznih tlapnji o fašizmu i distopiji; porukama koje nam je prije 25 godina poslao pokojni Leonard Cohen koji u svojoj pjesmi „The Future“ kaže:
„… Things are going to slide in all directions,
Won’t be nothing, nothing you can measure anymore,
The blizzard, the blizzard of the world,
Has crossed the threshold,
And it has overturned,
The order of the soul …“
*Autor je doktor znanosti s bogatim iskustvom rada u javnoj upravi i organizacijama u državnom vlasništvu. Uz znanstvene i stručne članke, objavio je i dvije znanstvene knjige: Moć neetičkog poslovanja – organizacijska kultura u Hrvatskoj (2008) i Hrvatski turizam – upravljanje identitetom (2013).
U svojim radovima istražuje svijet svakodnevnog života unutar područja kojeg oblikuje njegovo ukupno iskustvo, ali i društveni kontekst. U biranju tema nastoji pridonijeti kritičkoj analizi i dekonstrukciji hrvatske stvarnosti, odnosno razotkrivanju stvarnih identiteta i implicitnih vrijednosti hrvatskih organizacija.
Paralelno sa znanstvenim radom, autor se duže vrijeme bavi i fotografijom i raznim oblicima vizualne umjetnosti. Na sličan način kao što na znanstvenom polju preispituje društvenu svijest, u svojim fotografijama dočarava osobne percepcije, iskazuje asocijacije i doživljaje vlastitog okruženja, ali i stavove o društvu, gradu, pojavi. Do sada je priredio više samostalnih i skupnih izložbi.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
