Dr. sc. Hrvoje Pende: Ustaško ime Ante – koliko je nacionalističko vaše ime?

Foto: Narod.hr

Znanost kaže da osobno ime nije tek jedan od znakova našeg identiteta, nego da u mnogočemu određuje naš životni put, od uspjeha u školi do izbora životne sredine, partnerice/partnera i zanimanja. Gotovo da nema životnog polja koje nije pod utjecajem našeg imena! A istraživanja tog fenomena nastavlja se i širi. Jedno američko istraživanje pokazalo je čak da su osobe čije prvo slovo imena odgovara prvom slovu razornog uragana, sklonije donacijama za pomoć u saniranju nastalih šteta na području koje je uragan poharao. Eto, narod plaća i takva istraživanja.

Znanost se razvija u svim smjerovima, a društvena korist spoznaje je u drugom planu. Bitan je rast kvartarnog sektora – tzv. društva znanja. Sve u svemu, suvremena znanost kaže nam da u imenu ima puno više od samih slova i puke ljepote njegova izgovora. Navodno, ono nas u pojedinačnim i specifičnim okolnostima usmjerava i nevidljivom rukom vodi prema mnogim životnim odlukama i raspoloženjima.

Najnacionalističkije je „ustaško ime“ Ante!

U cijeloj toj imenoslovnoj pseudo/znanstvenoj zavrzlami našao se i HSLS-ov kandidat za predsjednika RH, dr.sc. Dejan Kovač. On nam je nedavno pripremio pravu misaonu poslasticu na koju se teško ne osvrnuti. Kao što smo mogli pročitati proteklih dana, Kovač i njegov praški kolega Jurajda, u svojoj studiji evolucije hrvatskog nacionalizma od 1970-ih do danas, naslova „What’s in a Name in a War“, pokušali su utvrditi koliko se dragovoljaca Domovinskog rata zove kao poglavnik NDH! Zatim su htjeli pokazati koja imena se najčešće djeci daju na vrhovima hrvatskih nacionalističkih valova koje su oni prepoznali u 1970-im i od 1990. godine nadalje. U tom egzibicionističkom uratku, kao „najnacionalističkije“ pokazalo se hrvatsko ime Ante.

Bilo je tu još kojekakvih popratnih istraživanja i dokazivanja, kako već metodologija znanstvenog rada nalaže, ali cijeli rad svodi se na dokazivanje sljedećeg: što je u Hrvatskoj više nacionalizma (a njegovo postojanje prepoznaju autori), raste broj imena Ante. E sad, ako na tu tezu dodamo gore spomenute tvrdnje o utjecaju imena na život osobe, višak Anti jasno pokazuje da će društvo nastaviti svoj nacionalistički put! Jer ako se zoveš Ante (što je po autorima gotovo pa istoznačnica za nacionalizam i NDH), ne možeš nikako biti humanist, dobrotvor, tolerantan i dobrodušan građanin, osim u slučaju iznimke koja potvrđuje pravilo. Ta začarana slova A N T E svuda te prate i svojom te snagom vuku nazad, u začarani krug hrvatskog nacionalizma. Uostalom, i znanstvenici ti kažu da si označen nacionalizmom, a znamo, označeni razmjerno lako preuzima obilježja znaka. Znači, radi se o potpunoj pozitivnoj korelaciji nacionalizma i imena Ante koja još jednom zatvara zao hrvatski krug!?

Adolf jednako Ante!

A tome ne bi trebalo biti tako, kažu autori. Trebali bi se ugledati da Nijemce koji su nakon II. svjetskog rata našli put izlaska iz zlog imenoslovlja. Oni su nepodobno ime Adolf gotovo potpuno izbacili iz matičnih knjiga. Iako ime nije zabranjeno, nakon 1945. godine Nijemci vrlo rijetko svojoj djeci daju to ime bez obzira što se radi o starom njemačkom imenu koje je bilo često prije II. svjetskog rata. Čak je i svjetski poznata tvornica sportske opreme Adidas nazvana po imenu Adolf, točnije po svojem osnivaču (Adolf „Adi“ Dassler). Doduše, čovjek je bio član nacističke stranke, ali to su bili i mnogi drugi Nijemci.

Analogno situaciji s imenom Adolf u Njemačkoj, po Kovaču bi Hrvati trebali izbjegavati ime Ante! Valjda radi društvene higijene i elementarne pristojnosti prema žrtvama NDH? Pitam se u koju bi nacionalističku ladicu doktori Kovač i Jurajda spremili moje ime i roditelje. Što bi po njima značilo da u sljedećih deset godina Hrvoje (kao netradicionalno, ali isključivo hrvatsko ime) uđe u deset najučestalijih imena u RH? Bi li to ukazalo na neki nov, manje „endehazijski“, a više postmoderni, anti-EU nacionalizam koji se bori za spas preostalih ostataka nacionalnog bića. Neka metodologija bi valjda otkrila razlog viška Hrvoja?

Ingrid bolje od Mare?

Što ćemo s činjenicom da su nacisti posebno voljeli i promovirali ime Horst pa je u njihovoj Njemačkoj (uz Hans) to bilo jedno od najpopularnijih imena za dječake, daleko više od Adolfa, imena koje ni za vrijeme Hitlera nikad nije dostiglo popularnost kakvu je imalo na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.

U cijeloj priči nedostaje dio sa ženskim imenima. Istraživanje je temeljeno na otac-sin odnosu, a to nije u skladu s Istanbulskom. Na primjer, zna se da su za vrijeme nacističke Njemačke jedna od najpopularnijih ženskih imena bila Helga, Karin i Ingrid (jel’ to znala esdepeovka Mara kad je poželjela postati Ingrid?). Zar je za istraživanje hrvatskog zlog imenoslovlja i dokazivanje nacionalizma nevažno koja su imena ustaše i kasniji nacionalisti davali djevojčicama? Zašto nije važno ime poglavnikove majke i supruge? Obje su se zvale Marija. Osim toga, obrazovana poglavnikova supruga imala je važnu ulogu u propagandi ustaškog režima, a navodno su je pojedini ustaški krugovi zvali poglavnica. Danas je u Hrvatskoj najviše Marija, a to je ime i nadalje među najpopularnijima za djecu.

„Logički“ zaključak po Kovaču i Jurajdi bio bi da je ime Marija „najnacionalističkije“ žensko ime u Hrvatskoj! Doduše, za izvođenje takvog zaključka postoji mali problem: Naime, Marija nije samo majka (i supruga) poglavnika NDH. Ona je i Isusova majka. Ali ako postoji sveti Ante, ne vidim zašto bi Blažena Djevica Marija trebala biti prepreka za svrstavanje imena Marija u najnacionalističkija ženska imena u Hrvatskoj. Po Kovač-Jurajda teoriji.

Jugoslavenski ratovi?

To što je Kovač svoje znanstvene egzibicije pokušao pravdati pričom o radnoj verziji teksta, ne drži vodu. Cijeli je rad objavljen i može se naći online na nekoliko znanstvenih portala. Također, nije lijepo kad se čovjek radi politike mora braniti od vlastitog razmišljanja i rada. Tko zaniječe sebe, još će lakše drugoga. A takva osoba ne bi trebala biti podobna za predstavljanje države i naroda. Zar ne?

Zanimljivo je i to što osim pokušaja svojevrsne kategorizacije „nacionalističkih“ hrvatskih imena, autori u radu upotrebljavaju termine poput „ex Yugoslav Croatia“, „Yugoslav wars“, „ustaše-linked name Ante“ što ih u stvari označuje, odnosno „imenuje“. Naime, kao što autorskom dvojcu količina Anti ukazuje na stanje nacionalizma u Hrvatskoj, po meni, upotreba spomenute terminologije ukazuje na ideološko podrijetlo istraživačke ideje koje je vjerojatno suprotno pozitivnom hrvatskom nacionalizmu.

Danska korelacija: hrvatski slučaj

Sve u svemu, uradak socijalno-liberalnog znanstvenika koji želi biti predsjednik Hrvatske prilično sliči na poznatu „dansku korelaciju“ između broja novorođene djece i broja roda koje se gnijezde u gradu. Ne treba biti znanstvenik da bi se znalo da se porast rađanja u Kopenhagenu nakon II. svjetskog rata nije dogodio zbog porasta broja roda u gradu. Ne, rode nisu pomogle danskom natalitetu. Rast broja novorođene djece uzrokovala je skrivena varijabla. Radilo se o naglom povećanju broja stanovnika u gradu, izgradnji novih kuća, odnosno novih dimnjaka koji su poslužili rodama za gnijezdo.

Stoga, onaj tko kroz svoje naočale u Hrvatskoj vidi rastući nacionalizam (u bilo kojem obliku), trebao bi istražiti skrivene varijable koje bi za to mogle biti krive. Ali budući da u Hrvatskoj nacionalizma nema ništa više nego u drugim europskim državama, vjerojatno je za tako maštovite istraživačke hipoteze krivo ime Dejan koje je na području bivše Jugoslavije najpopularnije u Republici Srpskoj i Srbiji. U Hrvatskoj ga nema mnogo, ali još uvijek je popularnije od Andreja i Gordana.

* Autor je doktor znanosti s bogatim iskustvom rada u javnoj upravi i organizacijama u državnom vlasništvu. Uz znanstvene i stručne članke, objavio je i dvije znanstvene knjige: Moć neetičkog poslovanja – organizacijska kultura u Hrvatskoj (2008.) i Hrvatski turizam – upravljanje identitetom (2013.).

U svojim radovima istražuje svijet svakodnevnog života unutar područja kojeg oblikuje njegovo ukupno iskustvo, ali i društveni kontekst. U biranju tema nastoji pridonijeti kritičkoj analizi i dekonstrukciji hrvatske stvarnosti, odnosno razotkrivanju stvarnih identiteta i implicitnih vrijednosti hrvatskih organizacija.

Paralelno sa znanstvenim radom, autor se duže vrijeme bavi i fotografijom i raznim oblicima vizualne umjetnosti. Na sličan način kao što na znanstvenom polju preispituje društvenu svijest, u svojim fotografijama dočarava osobne percepcije, iskazuje asocijacije i doživljaje vlastitog okruženja, ali i stavove o društvu, gradu, pojavi. Do sada je priredio više samostalnih i skupnih izložbi.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr