Dr. sc. Nazor za Narod.hr: Predsjednik Tuđman podržavao je BiH kao zajednicu tri konstitutivna naroda na (kon)federacijskim osnovama

Danas obilježavamo 100. obljetnicu rođenja prvoga predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana.

Tim povodom Hrvatski institut za povijest, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Matica hrvatska, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata i Hrvatski državni arhiv nedavno su organizirali znanstveni skup pod naslovom “Dr. Franjo Tuđman – život i naslijeđe”. Skup se održao 5. i 6. svibnja 2022. u 9.30 sati u dvorani Jure Petričevića pri Matici hrvatskoj u Zagrebu.

Među izlagačima bio je i ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, povjesničar dr. sc. Ante Nazor, koji je održao predavanje na temu “Dr. Franjo Tuđman i Bosna i Hercegovina”.

Tom prilikom govorio je i za Narod.hr.

Narod.hr: Kakva je uloga predsjednika Tuđmana u hrvatskoj povijesti?

Dr. sc. Ante Nazor: Niti jedan vođa, niti jedna politika nije imuna na pogreške. O ozbiljnosti nekih pogrešaka može se raspravljati, no u vrednovanju značaja i uloge predsjednika Franje Tuđmana u hrvatskoj povijesti ne mogu se zaobići činjenice da je pod njegovim vodstvom, u onako teškim političkim i vojnim okolnostima kakve su bile 1990. i 1991., stvorena suvremena Republika Hrvatska i obranjena od nemilosrdne srpske agresije, da je pod njegovim vodstvom Hrvatska uspjela izboriti međunarodno priznanje i osloboditi okupirane dijelove svoga teritorija, te da nakon dugo vremena Hrvati u tom razdoblju nisu međusobno ratovali.

Istina je da glavne zasluge za obranu i pobjedu Hrvatske u Domovinskom ratu pripadaju hrvatskom narodu i građanima koji su Lijepu našu prihvatili kao svoju državu, prije svega braniteljima, koji su se s oružjem izravno suprotstavili neprijatelju, no pritom se ne može zanemariti uloga Franje Tuđmana i činjenica da je on bio predsjednik Republike Hrvatske u dramatičnom razdoblju hrvatske povijesti. Dramatičnom prije svega zbog borbe Hrvata za opstojnost u ratu koji je zbog osvajanja teritorija nametnula Srbija, a čije su posljedice ogromne gospodarske štete i društveni poremećaji izazvani velikosrpskom agresijom i okupacijom dijela teritorija RH, te dolaskom stotina tisuća prognanika i izbjeglica, prvo s okupiranih područja Hrvatske, a potom iz Bosne i Hercegovine.

“Tuđmana treba svrstati među najzaslužnije osobe hrvatske povijesti”

Usprkos svim poteškoćama u kojima se nalazi država u ratu, a k tome još i u tranziciji iz jednopartijskog u višestranački sustav, što neminovno uzrokuje određeni „demokratski deficit“, za vrijeme predsjedničkog mandata Franje Tuđmana stvorena je suverena demokratska država sa svim formalnim mehanizmima zapadne demokracije. Pri opravdanom pitanju jesu li ti mehanizmi uvijek djelovali onako kako bi trebali, ne smije se zanemariti spomenuti kontekst vremena o kojem govorimo.

Sukladno navedenome, može se zaključiti da je samostalna i slobodna, međunarodno priznata i demokratska Republika Hrvatska, kao i pobjeda u nametnutom ratu, rezultat koji predsjednika Tuđmana svrstava među najzaslužnije osobe hrvatske povijesti.

Narod.hr: Tema Vašeg izlaganja na skupu povodom 100. obljetnice rođenja dr. Tuđmana nosi naslov: “Franjo Tuđman i Bosna i Hercegovina”. Kakav je bio odnos predsjednika Tuđmana prema republičkim granicama naslijeđenim iz SFRJ?

Dr. sc. Ante Nazor: Predsjednik Tuđman bio je svjestan činjenice da su Hrvati u bivšoj Jugoslaviji živjeli i izvan Hrvatske i želio ih je zaštititi. Iako je njegov ideal bila Hrvatska koja će obuhvatiti što više Hrvata, u skladu s mirotvorstvom koje je bilo važno načelo njegove politike međurepubličke granice u bivšoj SFRJ prihvatio je kao državne, jer je znao da bi svaki pokušaj njihove promjene nužno doveo do rata, koji je svakako želio izbjeći. Načelo nepromjenjivosti granica, koje je smatrao prostorom suradnje i povezivanja, a ne razdora, bilo je u skladu i sa zahtjevima međunarodne zajednice, prema kojoj je, svjestan potrebe internacionalizacije hrvatskoga pitanja, u najvećoj mjeri oblikovao ili prilagođavao svoju politiku, ne odustajući od vitalnih nacionalnih interesa.

Tako je i prigodom proglašenja Ustava Republike Hrvatske 22. prosinca 1990. u Zagrebu, upozoravajući na “svojevrsno dvovlašće” u kojem se tada nalazila Jugoslavija, rekao da izlaz iz takvog stanja vidi u “priznavanju ‘statusa quo’ u međurepubličkim granicama” te objasnio: “Iako Republika Hrvatska ima mnogo razloga da bude nezadovoljna postojećim granicama, uvažavanje ‘statusa quo’ prihvaćamo uz svijest da danas nije vrijeme za promjenu granica u Europi, jer međunarodni čimbenici ne prihvaćaju njihovo prekrajanje.

Uz to, u okviru demokratskog poretka Europske zajednice, granice ne bi trebale biti razlogom za svađe, prijetnje, sukobe i ratove, već prostori suradnje, povezivanja, trgovanja i razvitka. Kad prihvaćamo postojeće razgraničenje, mi smo sigurni da će nas geopolitički položaj, interesi i bliskosti upućivati na sve oblike prometnoga, gospodarskoga i inoga povezivanja s Bosnom i Hercegovinom, Slovenijom, pa i drugim državama današnje jugoslavenske i pogotovu Europske zajednice.”

Narod.hr: Što je uzrokovalo rat u BiH 1992. i kakva je uloga RH u ratu u BiH?

Dr. sc. Ante Nazor: Govoriti o ratu u bivšoj Jugoslaviji, odnosno o agresiji na Republiku Hrvatsku i Republiku Bosnu i Hercegovinu početkom 1990-ih, a pritom ne spomenuti tko je najodgovorniji za “posijano sjeme zla” i tko je tada pokrenuo spiralu zločina, koju je potom tako teško kontrolirati, znači zanemariti razliku između uzroka i posljedica rata. Time se relativizira odgovornost tadašnje srbijanske politike i ignorira činjenica da uzrok ratu na području Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine početkom 1990-ih nije konglomerat loših politika, nego kontinuitet velikosrpske politike. Istodobno se Hrvatskoj pokušava nametnuti odgovornost za podjelu BiH, pa čak i za agresiju na BiH, što nije točno.

“Da nije bilo Hrvatske i Hrvata, ne bi bilo ni BiH”

Primjedbe da je predsjednik Tuđman želio sa srpskim vođom Slobodanom Miloševićem podijeliti Bosnu i Hercegovinu temelje se na brojnim dezinformacijama, te na nerazumijevanju njegove politike i stvarnosti 1990-ih, ali i u zanemarivanju razlika između razmišljanja koje je iznosio kao povjesničar i državničkih odluka koje je donio kao predsjednik. Među brojnim dezinformacijama koje su plasirane u javnost najčešće se spominje laž da se u ožujku 1991. godine sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu dogovorio o podjeli Bosne i Hercegovine.

S obzirom na to da je Hrvatska potom, u drugoj polovici 1991., razorena i dijelom okupirana tijekom velikosrpske agresije, te da su se upravo hrvatske snage već od ožujka 1992. žestoko suprotstavile velikosrpskim snagama u BiH, jasno je da RH nije odgovorna za rat u BiH i da je teza o srpsko-hrvatskom dogovoru o podjeli BiH neuvjerljiva. Naprotiv, da nije bilo Hrvatske i Hrvata, ne bi bilo ni današnje BiH – ne bi uspio referendum o samostalnosti BiH, BiH se ne bi uspjela obraniti, niti bi Armija BiH sama mogla osloboditi okupirane dijelove BiH da su Hrvati bili u savezništvu sa srpskim snagama!

Narod.hr: Kakva je bila politika predsjednika Tuđmana prema BiH?

Dr. sc. Ante Nazor: Niti jedan hrvatski političar ne smije zanemariti područje BiH na kojem žive Hrvati, kao što se ne smije zanemariti ni činjenica da je BiH samostalna i suverena država, u kojoj su Hrvati autohton i konstitutivan narod, a trebali bi biti i ravnopravni s ostala dva konstitutivna naroda – Srbima i Bošnjacima-muslimanima.

Stoga je razumljivo da je i predsjednik Tuđman opstojnost Hrvata na području povijesne Turske Hrvatske, odnosno Banovine Hrvatske, koja je obuhvaćala i dijelove BiH, smatrao vitalnim hrvatskim interesom te da je podržao organiziranje Hrvata u BiH kao reakciju na velikosrpsku politiku koja se okomila i na tu republiku, sugerirajući im da pitanje svojih prava rješavaju u granicama BiH, sve dok ona bude postojala kao samostalna država.

Uostalom, dijelovi BiH koje je 1939.. obuhvatila Banovina Hrvatska gotovo su identični području koje je u pokušaju rješavanja pitanja unutarnjeg teritorijalnog ustroja BiH međunarodna zajednica Vance-Owenovim planom iz siječnja 1993. predvidjela kao „hrvatske“ provincije. To znači da je tada i međunarodna zajednica, poštujući etnički zemljovid, postojanje „hrvatskih“ provincija na dijelovima BiH na kojima su u znatnom broju živjeli Hrvati, a koji su nekad bili u sastavu Banovine Hrvatske, smatrala rješenjem unutarnje podjele BiH, a ne „istočnim grijehom hrvatske politike“.

Tuđman vodio brigu za sudbinu Hrvata u BiH i izvan granica RH

Tuđmanovu brigu za sudbinu Hrvata u Bosni i Hercegovini pojačavala je sumnja da BiH neće preživjeti slom Jugoslavije jer je imala iste probleme kao i Jugoslavija, a svoj stav prema BiH i o načinu organiziranja Hrvata u BiH sve dok će ona postojati kao samostalna država jasno je rekao u Hrvatskom saboru 25. lipnja 1991. prilikom proglašenja Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti RH:

“Proglašenjem samostalnosti, sadašnje granice Republike Hrvatske postaju državne granice prema drugim republikama i susjednim državama SFRJ. U svezi s tim dopustite mi, štovani zastupnici, da se osvrnem na neke rasprave koje se vode u javnosti, pa i na neke dezinformacije. Vodstvo Republike Hrvatske opetovano je isticalo da je ono za poštivanje svih granica današnjih republika SFRJ, a posebno u odnosu na Bosnu i Hercegovinu.

Ali vodstvo Republike Hrvatske također je opetovano isticalo da ako oni koji se bave idejama o prekrajanju sadašnjih jugoslavenskih granica radi stvaranja Velike Srbije, odnosno u sklopu planova da svi Srbi žive u jednoj državi, ili pak nekih drugih planova s čime bi bile dovedene u pitanje postojeće granice, da se onda u tom slučaju postavlja pitanje onog dijela hrvatskoga naroda koji živi izvan Republike Hrvatske, najvećim dijelom u Bosni i Hercegovini, a manjim dijelom i u Republici Srbiji i Crnoj Gori (pljesak zastupnica i zastupnika, op. a.). Samo je po sebi razumljivo da Republika Hrvatska mora voditi računa i o tom dijelu hrvatskoga naroda i o svojim državno-političkim granicama, ako ih drugi počinju prekrajati.”

Narod.hr: Bosna i Hercegovina nije stabilna država. Hrvatsku se optužuje za podjelu BiH unatoč činjenicama da je upravo Republika Hrvatska među prvima priznala neovisnost BiH i da ima nemjerljive zasluge za opstanak i teritorijalnu cjelovitost BiH, te da je, predvođena predsjednikom Tuđmanom zbrinjavala izbjeglice iz BiH i pružala vojnu pomoć BiH. Što nam možete reći o tome i zašto međunarodna zajednica ne može naći formulu za stabilnu BiH?

Dr. sc. Ante Nazor: Činjenica da međunarodna zajednica nije uspijevala pronaći primjereno rješenje za problem Bosne i Hercegovine u znatnoj je mjeri bila posljedica “pat-pozicije” izazvane nepopustljivošću srpskoga i muslimanskoga vodstva. Tako je i danas, nastojanje Republike Srpske za izdvajanjem iz BiH jednako je kao i 1990-ih, a unitarna država ostala je strateški cilj bošnjačke politike i nakon Alije Izetbegovića, što je glavni i trajni razlog nestabilnosti BiH. Naravno da su toga svjesni i važni čimbenici međunarodne politike, ali iz nekoga interesa ne žele stati na kraj spomenutim secesionističkim i unitarističkim politikama.

“Za današnje stanje u BiH nije odgovoran ni predsjednik Tuđman ni hrvatska politika, koja je uvijek bila konstruktivna”

Budući da je sve što ste naveli u pitanju točno, lako je zaključiti da za takvo stanje sigurno nije odgovoran predsjednik Tuđman, ni ondašnja, ali ni današnja hrvatska politika, koja je uvijek bila konstruktivna. Uz to što je Hrvatska priznala BiH već 7. travnja 1992. (a Srbija nije tijekom cijelog rata), predsjednik Tuđman nije odbio niti jedno rješenje koje je u Bosni i Hercegovini predložila međunarodna zajednica.

Naglašavao je da se Hrvatska uključila u bosansko-hercegovačku krizu zato što su tamošnji Hrvati bili napadnuti i zbog toga što je “budućnost hrvatske države” ovisila o uspostavi “stabilnog poretka na Balkanu“. Kao rješenje nudio je preustroj Bosne i Hercegovine u konfederaciju, što je bilo u skladu s prijedlozima međunarodne zajednice o unutarnjoj podijeli BiH na tri entiteta, tj. tri teritorijalne jedinice, sve do druge polovice 1994. i prijedloga Kontaktne skupine na temelju kojega je BiH na kraju Daytonskim sporazumom podijeljena na dva entiteta s tri konstitutivna naroda.

Dok je diplomatski i vojno podržavao Hrvate u Bosni i Hercegovini, predsjednik Tuđman istodobno je nudio bošnjačko-muslimanskoj vladi vojno savezništvo, dopuštajući joj da preko Hrvatske nabavlja oružje i drugu opremu, a Hrvatska se skrbila za brojne muslimanske izbjeglice. Na kraju, upravo je hrvatsko-muslimansko savezništvo omogućilo slamanje srpske opsade muslimanske enklave u Bihaću i sprječavanje nove tragedije srebreničkih razmjera (u slučaju prodora srpskih snaga u taj grad, bile bi ubijene tisuće Bošnjaka-muslimana), te završetak rata u Bosni i Hercegovini.

Sjetimo se da su Splitskim sporazumom 22. srpnja 1995. Republika i Federacija BiH uputile Republici Hrvatskoj poziv da pruži hitnu vojnu i drugu pomoć u obrani od agresije, posebice u području Bihaća, što je Republika Hrvatska prihvatila. Samo taj podatak pokazuje koliko su apsurdne optužbe da je RH bila agresor na BiH, jer se vodstvo jednog ponosnog naroda, kakvim se smatraju Bošnjaci u BiH, zasigurno ne bi toliko ponizilo da traži pomoć od vodstva države i vojske koju je smatralo agresorskom.

Narod.hr: Što biste ste nam iz svoga izlaganja izdvojili kao posebno bitno ili zanimljivo?

Dr. sc. Ante Nazor: Uz prethodno navedene javne govore predsjednika Tuđmana koji pokazuju glavne smjernice njegove politike prema BiH, radi potvrde dosljednosti takve politike, odnosno njegova stava prema BiH koji je javno iznosio, posebno ću izdvojiti njegovo mišljenje izrečeno na 9. sjednici VONS-a održanoj 11. svibnja 1993., koja, naravno, nije bila javna:

„Jesmo za održavanje BiH, ali na temelju sveukupnog iskustva BiH se ne može drugačije održati, ne može se održati kao unitarna država, može se održati kao zajednica tri konstitutivna naroda na konfederacijskim osnovama. To je svjetsko iskustvo, to je iskustvo i bivše Jugoslavije, a sada su suprotnosti u BiH još veće nego li što su bile u Jugoslaviji poslije ovoga rata. To što Muslimani kažu da je to odmah razbijanje, pa, kažem, pa pogledajte Švicarsku, pa Švicarska je konfederacija, pa se održala. Dakle, čak sam i rekao, čak mislim da nije dovoljno samo prihvatiti konfederalni (ustroj, op. a.), nego da u prvo vrijeme treba čak i nekakav protektorat Ujedinjenih naroda, i to je za razborite ljude prihvatljivo.“

Desetak dana kasnije predsjednik Tuđman je slično izjavio i u Die Weltu (24. svibnja 1993.).

Na istoj sjednici ustvrdio je i sljedeće:

„To što se zbiva u BiH rezultat je nedovoljnog razumijevanja strateške potrebe suradnje između Hrvata i Muslimana i na hrvatskoj i na muslimanskoj strani, nedovoljnog povjerenja ili čak bismo mogli reći i nepovjerenja, koje se na muslimanskoj strani izražava u tome da se ova Zajednica Herceg-Bosna hoće izdvojiti, a s druge strane, s hrvatske strane nepovjerenja da Muslimani žele nametnuti svoju vlast na svim područjima, od diplomacije do toga da žele promijeniti i demografsku sliku, demografski sastav ovih područja koja su, ovih provincija, koje su predviđene Vanceovim planom, kao hrvatske provincije.

No, to su, znači, s jedne strane, nerazumijevanja i na hrvatskoj i na muslimanskoj strani. S druge strane ima i ekstremista na jednoj i na drugoj strani, s tim da vjerojatno je točno da ih na muslimanskoj strani među muđahedinima ima u većoj mjeri, jer bi ti htjeli zakuhati sukob do kraja.“

Primijetio je i da je muslimansko vodstvo samo formalno pristalo na Vance-Owenov plan, no da ga nikada nije stvarno prihvatilo zbog toga što su predviđene i hrvatske provincije te da se ono „i nadalje još uvijek orijentira na rat“, zaključivši da je „taj sukob muslimansko-hrvatski ipak u jednom širem antihrvatskom aranžmanu“.

Nepoznata Mesićeva izjava iz 1993. 

Također, posebno bih naglasio da je zanimljivo kako je tako zanimljiv sadržaj transkripta spomenute sjednice VONS-a prošao ispod radara „istinoljubivih“ autora u medijskom prostoru.

Naime, čudno je da isti autori koji su davno prije hrvatskih povjesničara nezakonito na uvid dobili transkripte iz Ureda predsjednika, a među njima je zasigurno i ovaj o kojem govorim, nisu zapazili ono što su na toj sjednici govorili Stjepan Mesić i Josip Manolić, posebice u svjetlu u medijima nametnutoga obrazloženja da je razlog njihova razlaza sa službenom politikom HDZ-a „upravo suprotstavljanje ratnoj opciji Tuđmana u BiH“ i činjenice da su svoju stranku (Hrvatski nezavisni demokrati) osnovali nakon Washingtonskih sporazuma (ožujak 1994.), kojima je prestao sukob između Armije BiH i HVO-a i obnovljena hrvatsko-bošnjačka suradnja.

A Stjepan Mesić je tada rekao da „gledajući s fundamentalističkog stanovišta koji je u BiH provodio jedan dio islamskih fundamentalista“ prijeti opasnost od „mogućeg strukturiranja muslimanske države u BiH“, koja bi bila „centar terorizma narednih 50 godina i centar ekspanzije islama u Europi, jer bi preko Sarajeva išle sve akcije koje islam zanima, budući da je to vjera, koja po svojoj logici ekspandira, i ona, ta vjera nikada nije rekla da će stati, nego uvijek da će se širiti“.

Dakako, takva Mesićeva izjava ne uklapa se u nametnuti stereotip, kojemu svojim izjavama pomaže i sam Mesić, da je za pogoršanje hrvatsko-muslimanskih odnosa u BiH isključivo odgovorna „Tuđmanova politika“, pa je to zasigurno razlog zašto taj transkript nije naišao na medijsku pozornost kao neki drugi.

Istina, na kraju toga govora Mesić je rekao da svakako treba „nametnuti suradnju Muslimana i Hrvata, jer je zajedništvo Muslimana i Hrvata od strateške važnosti, ne samo za opstanak Hrvata u BiH, nego i za opstanak Hrvatske“, a predsjednik Tuđman odgovorio mu je kako je „jasno da je ta suradnja od strateškoga hrvatskoga interesa“.

Potom ga je, u kontekstu tadašnje eskalacije sukoba između Armije BiH i HVO-a (već od travnja 1993. započeti žestoki napadi Armije BiH na Hrvate na području Konjica upravo tada proširili su se na Mostar) upitao na kojim je osnovama moguća ta suradnja, a Mesić je samo odgovorio: „To da nađemo.“

Prema tome, i ovaj transkript pokazuje da ni Mesić tada nije znao kako uspostaviti suradnju, posebice na vojnom planu, s onima koji je nisu željeli, pa je licemjerno poznavati svu složenost tadašnjih hrvatsko-muslimanskih odnosa u BiH i istodobno za takve odnose kriviti isključivo hrvatsku stranu, te kritizirati „Tuđmanovu politiku prema BiH“, a ne postaviti pitanje što je bila alternativa takvoj politici s obzirom na tadašnju Izetbegovićevu politiku.

Manolićeva izjava

Josip Manolić je na toj sjednici rekao otprilike isto što je predsjednik Tuđman rekao u intervjuu za medije (Slobodnu Dalmaciju) 31. prosinca 1991., samo što su te Tuđmanove riječi „istinoljubivi“ autori, neopterećeni historiografskim pravilom da izvore treba čitati cjelovito i točno, te razumjeti kontekst vremena i događaja u kojem su nastali, prikazali kao jedan „od stotine dokaza da je podjela BiH bila Tuđmanova fiks ideja“ i „istočni grijeh hrvatske politike, koji nas opterećuje sve do danas“.

Naravno, ni Tuđman ni Manolić u tim izlaganjima ne zagovaraju podjelu BiH, a Tuđman je samo iznio mišljenje o mogućem mirnom rješenju nastale krizne situacije ako drugi neće poštivati tadašnje republičke granice, uz napomenu da je ono što je predsjednik Tuđman rekao u spomenutom intervjuu već bilo rečeno u procjenama američke obavještajne službe sredinom prosinca 1991.:

„Iako postoji tračak nade da se sukob u Jugoslaviji može razriješiti na način koji predlaže Europska zajednica, izgledi da će BiH zadržati svoje sadašnje granice čine se sve manjim. Najbolji ishod koji možemo očekivati je onaj u kojem bi ‘umjerenjaci’ uspjeli provesti republiku kroz ‘dogovorenu podjelu’ kojom bi se srpska područja ujedinila sa Srbijom, hrvatske enklave bi se priključile Hrvatskoj, a Muslimani bi se ili udružili s Hrvatskom ili bi od ostataka iskrojili islamsku državu“ (Directorate of Intelligence, Bosnia-Hercegovina: On the Edge of the Abyss, 19 December 1991; Miroslav Tuđman, Bosna i Hercegovina u raljama zapadne demokracije, Zagreb, 2013., 58).

No, o selektivnom odnosu u dijelu medija prema izvorima iz Domovinskog rata, onih medija i autora čija je zadaća ulogu predsjednika Tuđmana i hrvatskoga vodstva u ratu u BiH prikazati negativnom, bez obzira na činjenice, detaljnije možemo govoriti drugom prilikom.

Na kraju, unatoč postojanju dvostrukih mjerila i zastrašujućoj razini negativne („detuđmanizacijske“) kampanje u medijima protiv predsjednika Tuđmana i njegove politike prema BiH, na temelju izvora i njegovih državničkih postupaka može se zaključiti da je politika predsjednika Tuđmana prema BiH bila konstruktivna i korektna, te dosljedna u podržavanju samostalnosti BiH (uostalom, izlazak i podrška Hrvata referendumu o samostalnosti BiH bila je presudna), ali ne kao unitarne države, nego kao zajednice tri konstitutivna naroda na (kon)federacijskim osnovama.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija