“Hrvatska politička retorika ne može zaobići taj dan obzirom na donesene Rezolucije o totalitarizmima i njihovim žrtvama, ali generacijska ideološka nasljednost jednostavno ne može napraviti iskorak i konačno postaviti komunistički totalitarizam i svu njegovu simboliku u okvire europskih stavova o svim totalitarizmima i njihovim žrtvama“, ističe doc. dr. sc. Stjepan Šterc, Pročelnik Odsjeka za demografiju i hrvatsko iseljeništvo na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu za Narod.hr s kojim smo razgovarali povodom današnjeg Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma.
> Karamarko o prešućivanju žrtava kojih se danas sjećamo: U Hrvatskoj nitko nije odgovarao za zločine od 1945. do 1989.
Narod.hr: U utorak 23. kolovoza obilježava se Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma – obilježava li se taj dan u Hrvatskoj iskreno?
Doc. dr. sc. Stjepan Šterc: Zanos europskim vrijednostima općenito i europskim društvenim, gospodarskim i političkim skladom posebna je mantra hrvatskih recentnih političkih izvršnih vladara i njihovih apologijskih podupiratelja. Međutim, ipak ne prihvaćaju se sve europske vrijednosti jednako usprkos formalnim saborskim odlukama i nominalnim sadržajnim potvrdama. Potvrdan je primjer upravo i Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma, nazvan i Dan crne vrpce.
Hrvatska politička retorika ne može zaobići taj dan obzirom na donesene Rezolucije o totalitarizmima i njihovim žrtvama, ali generacijska ideološka nasljednost jednostavno ne može napraviti iskorak i konačno postaviti komunistički totalitarizam i svu njegovu simboliku u okvire europskih stavova o svim totalitarizmima i njihovim žrtvama. Teško je i zamisliti konačnu odluku o uklanjanju svih simbola komunističkog totalitarizma u Hrvatskoj i time potvrđivati europske vrijednosti i hrvatsku iskrenost na dan sjećanja.
Narod.hr: Koliko je hrvatski narod pretrpio pod tim režimima, koja je procjena žrtava Bleiburga i križnih putova?
Doc. dr. sc. Stjepan Šterc: Prije svega treba naglasiti kako je Hrvatska jedina zemlja u užem i širem okruženju koja je imala depopulaciju ukupnog stanovništva u svim prvim popisima stanovništva nakon sva tri rata u 20. stoljeću. Podaci popisa stanovništva 1931. godine (godine 1941. popis stanovništva nije proveden) i podaci o prirodnom kretanju stanovništva od 1931. do 1948. godine, svedeni na republičke granice u okviru bivše zajednice iz izvora bivšeg Saveznog zavoda (izvori su dostupni) i usporedne procjena migracijskih trendova i ukupnog kretanja stanovništva danas susjednih država, mogu ponuditi egzaktan okvir izravnih i neizravnih demografskih gubitaka i stradavanja hrvatske populacije tijekom cijelog razdoblja, tijekom ratnih godina i na Bleiburgu i Križnom putu.
Posredni i neposredni gubici vezani za Drugi svjetski rat i neposredno poraće na Bleiburgu i Križnom putu iznose 16,9 % populacije iz popisa 1931. ili 1948. godine ili ukupno 639 000 stanovnika, a to je kao da Hrvatska danas izgubi 710 000, a Italija ili Velika Britanija npr. oko 10 150 000 stanovnika.
> Šterc smatra da popis stanovništva kasni jer će srpska manjina pasti na ispod četiri posto
> Ove godine neće biti komemoracije na Bleiburgu: Zašto je ona Hrvatima važna?
Godine 1948. Hrvatska je trebala imati prema stopi rasta iz razdoblja 1921.-1931. godine ukupno 4 424 455 stanovnika, a da je imala stopu rasta kao Srbija (14 %) imala bi čak 4 686 393 stanovnika.
Prirodni prirast je u tom razdoblju trebao bit oko 8 promila ili oko 30 000 prosječno godišnje (rađanje oko 60 000, umiranje oko 30 000), a 16,9 % od toga iznosi 5 070 (rađanje oko 10 140, a umiranje 5 070). Dakle, svake godine nakon 1945. godine do 1991. rođeno je prosječno zbog posrednih i neposrednih gubitaka 10 140 djece manje.
Između popisa stanovništva 1931. i 1948. godine prošlo je 17 godina unutar kojih je bilo i 5 godina rata i 12 godina očekivanog rađanja, od koji 3 godine pojačanog poslijeratnog rađanja pa se može pretpostaviti oko 30 % manje rađanje godišnje od očekivanog, odnosno kroz 17 godina rođeno je oko 714 000 djece, što je moglo dati prirodni prirast od 357 000 kroz razdoblje (vjerojatnije oko 400 000).
Razliku prema broju stanovnika 1948. godine mogle su činiti migracije pa je ukupni gubitak u procjeni realan (639 000).
Narod.hr: Održavaju li se o tom stradanju hrvatskog naroda u suvremenoj Hrvatskoj znanstveni skupovi u organizaciji Ministarstva znanosti i obrazovanja, Ministarstva kulture ili Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti …? Ako se ne održavaju – zašto?
Doc. dr. sc. Stjepan Šterc: Nikad, ali nikad nije o stradavanjima vezanim za Drugi svjetski rat, Bleiburg i Križni put održan znanstveni skup, a kamo li međunarodni znanstveni skup na kojem ne bi bilo politizacije, već isključivo znanstvena spoznaja temeljena na činjenicama, egzaktnim pokazateljima i trendovima i smislenim raspravama.
Hrvatskoj je to bila velika potreba, ali odgovor je vrlo sličan kao i na prvo pitanje o obilježavanju žrtava svih totalitarizama. Nasljedna ideologija u političkim i znanstvenim redovima jednostavno nije dozvoljavala znanstveni izričaj prema objektivnim okolnostima i posljedicama, kao što se uostalom to isto događa s Domovinskim ratom i oslobodilačkom akcijom Oluja.
Umjesto znanstvene logike i znanstvenih potvrda imamo friziranje uzročno-posljedičnih okolnosti, nametanje vječne krivnje Hrvatskoj za sve i hrvatsku političku i znanstvenu mirnoću koja lomi dostojanstvo i vjeru mladih u izvjesnu budućnost u Hrvatskoj.
Narod.hr: U kolikoj su mjeri ratna stradanja, masovne poslijeratne egzekucije te desetljeća komunističkog režima utjecali na demografski razvoj Hrvatske?
Doc. dr. sc. Stjepan Šterc: Sve što ste naveli u pitanju izravno je utjecalo na demografski i ukupni razvoj Hrvatske. Ne samo što je Hrvatska imala jedina depopulaciju nakon svih ratova, već je Hrvatska u post tranzicijsku fazu demografskog razvoja ušla dvadeset i više godina prije zakonitosti sukladno njezinom gospodarskom razvoju.
Dalje, Hrvatska ima već preko trideset godina prirodni pad stanovništva, a silinu iseljavanja vremenski i brojem takvu da danas ima više Hrvata u iseljeništvu, nego u matičnoj državi.
Iako je iseljeništvo neosporno hrvatsko bogatstvo i neosporni razvojni i revitalizacijski potencijal, odnos prema njemu se svodi isto samo na retorički ekvilibrij. Zato je nakon svega jasno vidljivo iz svemira kako su Hrvatskoj potrebni poticajni revitalizacijski modeli i prije svega politička volja razumijevanja i postupanja u nacionalnom interesu.
> Dr. sc. Stjepan Šterc: Reforma poreznog sustava treba biti glavni instrument demografske obnove
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa
