U javnom prostoru se zadnjih dana pojavila teza da su mladi Hrvati glasali nogama, a stari navikom, iz osjećaja nesigurnosti i interesom. Oni koji su htjeli promjene su prema toj tezi dobili promijene – promijenili su državu. Jer mladi više ne žele mijenjati ništa – žele biti tamo gdje već sve promijenjeno, piše doc. dr. sc. Tado Jurić, Odjel za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta.
Situacija je takva da je svakako zrelo vrijeme za postaviti pitanje međuodnosa politike i demografije, odnosno gdje je uopće nestalo 54 % birača koji nisu izašli na izbore? Naše teze su 1.) da je veliki dio iselio i 2.) da mlade iseljenike politička elita u Hrvatskoj ignorira pa oni posljedično ignoriraju političare, a taj stav se prelijeva na sve mlade u zemlji.
Dokaz za ovu tezu je da je na razini EU izlaznost mladih oko 42 posto, dok je u Hrvatskoj to znatno manje, svega 18 posto. U klasičnoj dijaspori (bez BiH koja zapravo nije dijaspora) je izlaznost mladih ispod 1 posto. Dok prosječni glasač dviju najvećih stranka u Hrvatskoj ima oko 55 godina.
Tijekom predizborne kampanje, kao i sve godine iza nas, se pokazalo da u Hrvatskoj ne postoji dovoljna zabrinutost oko iseljavanja mladih i interes za njihov povratak. Svi dakako govore da su mladi bitni, da je na mladima budućnost i sl. Budući da se tu pak ne radi o relevantnoj glasačkoj skupini, politika ih je ponovno potpuno izignorirala.
U međuvremenu znamo da nisu iselili oni rođeni pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća nego mahom osamdesetih i devedesetih pa i tzv. „milenijalci“. Tako je u Njemačkoj, gdje je najviše mladih Hrvata, glasalo svega 2.103 glasača, što na preko 300.000 osoba s pravom glasa u Njemačkoj iznosi izlaznost od 0,7 %. Druga omiljena destinacija u koju odlaze mladi Hrvati, Irska, imala je tek 14 registriranih birača.
Političke elite pak u Hrvatskoj kao da reflektiraju isključivo vlastita uvjerenja i interese. Jako je puno baka i djedova, mama i tata kojima je stalo da njihovi unuci i djeca budu uz njih u Hrvatskoj a ne u tuđini, međutim to pitanje nije artikulirano tijekom ovih izbora, iako je to interes tih „starijih“ birača.
Svako normalno ljudsko biće ima poriv za brigu o mladima, njihovoj budućnosti i budućnosti ove zemlje te svaka zajednica radi na očuvanju same sebe. Stoga je teza koja se nedavno pojavila „da iseljavanje odgovara političkoj eliti u Hrvatskoj“ nešto o čemu treba razmisliti, ali se nadamo da ne stoji. Jer bi to zapravo značilo da Hrvatska ima nenarodnu vlast. Teza glasi da pojačano iseljavanje smanjuje mogućnost pritiska građana na političke elite jer su upravo oni koji odlaze ti koji bi bili najsposobniji pokrenuti promjene i oni su najmotiviraniji. Tako se i gubi dio biračkog tijela koje traži nešto drugo, konstruktivnije. Pa bi prema toj tezi to mogao biti i dio objašnjenja gdje su nestali birači.
II. ŽELE LI HRVATI UOPĆE IKAKVE PROMJENE?
Nepotrebno je otvarati pitanje legitimiteta ovih izbora jer kada je izlaznost ispod 50 % ta činjenica govori puno sama za sebe. Naime, 50 posto je psihološka granica legitimnosti za sastavljanje vlade. Svakako je tu još niz pitanja koja su direktno vezana uz iseljavanje i izbore, npr. što raditi s činjenicom da izborne jedinice zbog iseljavanja i depopulacije ne odgovaraju onom broju birača kao kad su nastale prije nekoliko desetljeća. I ako taj problem ostavimo po strani i dalje ostaje činjenica da čak 54 posto ljudi s pravom glasa nije izašlo na ove izbore što može značiti npr. da nitko nije artikulirao njihove interese. Ili su potpuno slomljeni. Ti su ljudi bili toliko puta prevareni ispraznim populizmom da su možda „digli ruke od svega“. A Hrvatska je danas moralno devastirana zemlja, ne toliko zbog onih ljudi koji su korumpirani, nesavjesni ili zli, nego zbog onih koji u vezi toga ništa ne poduzimaju. Čak štoviše, mnogi su dojma da najveći dio društva svjesno blokira promjene i sprječava one koji djeluju na njima.
Po toj argumentaciji je veliki dio onih koji su htjeli promjene odselio te da su oni koji su ostali mahom– konformisti. Biti konformist u Hrvatskoj često znači i birati one koji će zaštiti „osvojeni plijen“ u vidu statusa, radnog mjesta, sinekure i sl. pa su mnogi dakle konformisti iz interesa. Međutim često ni nema nekih opipljivih interesa kod prosječnog birača Hrvata, nego glasači glasaju prema onome kako su uvjetovani u obiteljskom domu. Naime, Lakoff i Wehling (2009) pokazuju da je političko-stranačko mišljenje nesvjesno. Birači razmišljaju u formi okvira najčešće (generalnog shvaćanja strukture svijeta i svjetonazora) i to kroz političke metafore i mentalne obiteljske koncepte.
Birači na izborima biraju ovisno o „skrivenoj metafori” koju je neki političar ili politička stranka aktivirao u njihovom mozgu, dok je taj isti istovremeno jezično sve druge metafore “isključio” – primjer su riječi i sintagme korištene u ovoj kampanji „sigurnost“ ili „mi smo protiv korupcije“. Poznajete li ikoga tko bi bio protiv sigurnosti ili otvoreno priznao da je za korupciju?
Čak i onda kada je to suprotno vlastitim interesima – birači često biraju protiv sebe samih. „Možete im citirati događaje, navoditi osobe, iznositi dokaze, upućivati na neuspjele projekte, promašene ekonomije, ideologije – sve je uzalud, jer se sve odbija o duboku strukturu njihovih metaforama okupiranih umova koji razmišljaju u formi okvira“ (Lakoff/Wehling). Iako naučeni vjerovati da će nas poznavanje činjenica i istina osloboditi, nažalost prema ovim autorima neće, jer su glave kojima se ta istina činjenica prezentira zbog svog okvira zatvorene i „od njih se činjenice odbijaju kao da ne postoje“ (Božo Marić, 2020.). Birači pak krivo misle da biraju prema političkim programima. Oni većinom ne biraju političke programe, nego se trenutno ili trajno nesvjesno, iracionalno i ignorantno identificiraju prema vlastitom obiteljskom mentalnom modelu. Stoga ljudi većinom “padaju na konstrukt” dok će tvrditi suprotno – da na izborima biraju racionalno. Ili kako bi rekao F. Nietzsche: „Ne postoje činjenice. Postoje samo interpretacije.”
III. ISELJAVANJE KAO PORUKA POLITIČARIMA
Postoji čitav niz razloga zbog kojih su mladi trebali biti upravo u žarištu političke djelatnosti stranaka u Hrvatskoj. Natalitet u zemlji je već godinama u padu i Hrvatska se nalazi ispod prosjeka EU. Istovremeno je stopa nezaposlenosti među mladima natprosječno visoka u europskoj usporedbi. Otkako je 2013. postala članicom EU, Hrvatsku godišnje napušta između oko 50 tisuća ljudi – uglavnom mladih. Prema istraživanjima iseljeni su izgubili vjeru da stvari mogu izaći nabolje. U Njemačkoj, gdje mnogi objektivno znatno teže žive nego bi ikada u domovini, imaju nadu da će jednom biti bolje, dok kao da su je u Hrvatskoj nažalost izgubili. Zato među mladima ne prevladava duh pobune i duh stvaranja „boljeg svijeta“.
Kad se uzme u obzir proračun koliko bi ljudi uopće moglo otići iz Hrvatske, to bi bilo ukupno oko 800 tisuća ljudi, a već ih je 350.000 tisuća otišlo. Ukoliko se trendovi nastave i ništa se konkretno ne poduzme, Hrvatska će u idućih par godina izgubiti cijeli migracijski potencijal, odnosno neće više biti nikoga tko će htjeti ili željeti iseliti i tada će zapravo iseljavanje stati. Možda je najtužnija spoznaja do koje smo u našoj studiji iz 2018. došli da bi i mnogi stariji zapravo rado odselili, ali se smatraju prestarim za taj čin. Našim istraživanjem iz 2018. smo jasno dokazali da iseljenici odlaskom žele kazniti političare i da u njihovom činu iseljavanja ima zapravo i čina osvete tzv. „malog hrvatskog čovjeka“.
IV. KAKO TO DA JE JEDAN PUT DEMOGRAFIJA KRIVA ZA NEUSPJEH A DRUGI PUT ZA USPJEH NA IZBORIMA
„Mladi iseljavaju jer u kratkom roku žele poboljšati financijsku situaciju“ izjavio je nedavno aktualni premijer (N1, 16.01.20.). Početkom 2020. A. Plenković je tvrdio da je njegova stranka izgubila izbore zbog nepovoljnih demografskih trendova, jer „HDZ pobjeđuje u dijelovima Hrvatske koji su demografski u znatno lošijem stanju od onih u kojima pobjeđuje SDP“ (…) i da „su rezultati predsjedničkih izbora posljedica nepovoljnih demografskih trendova, posebice u Slavoniji“ (08.01.20, RTL.hr). Međutim ovi izbori 2020. su pokazali da je upravo HDZ osvojio dominantno najveći broj mandata u Slavoniji pa ta argumentacija ne može stajati.
Nadalje se tvrdilo da je trend iseljavanja u Njemačku u silaznoj putanji, čak štoviše, političari su počeli govoriti o velikom povratku iseljenika. No, prema podacima Saveznog ureda za migracije SR Njemačke potpuno je jasno da i dalje svake godine iseljava oko 50.000 Hrvata, i to pretežito mladih, a da su oni koji se vraćaju zapravo umirovljenici. Još problematičnije je da je samo prošle godine došlo 40 tisuća stranih radnika u Hrvatsku što ako se trendovi nastave mijenja kompletnu sliku ovog društva. Sljedećih godina će još rasti broj povratnika umirovljenika jer u mirovinu ulaze tzv. stari gastarbajteri iz vremena 1968. do 1972. Ne radi se ni o kakvom povratku recentnih iseljenika, nego o umirovljeničkoj migraciji, Hrvatima koji su iselili za vrijeme tzv. „gastarbajterske ere“. Njemačka nam dakle uzima mlade a vraća stare.
V. JESU LI HRVATSKI POLITIČARI ZAPRAVO NEMOĆNI PROMIJENITI BILO ŠTO ILI NE ŽELE?
Međunarodne migracije nisu interesno neutralne i nisu slučajan društveni fenomen. Danas kao da svjedočimo strateškom pomjeranju hrvatskog naroda iz jugoistočne u srednju Europu, ili „drugoj velikoj seobi hrvatskog naroda“. Istovremeno Njemačka ispumpava radnu snagu a vraća u zemlju umirovljenike. To čini dodatno opterećenje hrvatskog zdravstvenog sustava, koji će pored manjka zdravstvenog osoblja, a uslijed većeg broja starije populacije u zemlji, početi produžavati i postojeće liste čekanja.
Što god da je, odgovora političara nema. U isto vrijeme problematika demografije i iseljavanja je i dalje zanemarena. Zar nije zapravo logično očekivati strah političara od gubitka ljudi? Pitanje zapravo ne bi trebalo nikako imati logike jer političari žive od uplata poreza, doprinosa i sličnih davanja (Šonje, 2018.). Iseljavanje poreznih obveznika znači odlazak prihoda dok dotacije koje oni šalju ni približno ne nadoknađuju gubitak koji zemlja ima od njihovog odlaska.
Ako postoje političari kojima odgovara iseljavanje glasača, onda oni očito racionalno kalkuliraju i zaključili su da im iseljavanje nimalo ne šteti nego zapravo čak i pogoduje. Naime, jasno je da je iseljavanje pogodovalo statistici nezaposlenih kojom se nerijetko barata u politikantske svrhe kao relevantnim pokazateljem ekonomskoga razvoja i rasta.
Ako je to zaista tako, onda bi to bilo u najmanju ruku poražavajuće za hrvatsko društvo, jer bi današnja Hrvatska zapravo bila u istoj situaciji kao ondašnja Jugoslavija. Jer i jedna i druga nisu učinili puno da se iseljavanje spriječi. Čini se da je političarima na „ovim prostorima“ uvijek odgovaralo „otvoriti zemlju“ i pustiti nezaposlene da odu, kako je to učinila Jugoslavija krajem 60-ih i 70-ih 20. stoljeća ili Hrvatska nakon ulaska u EU. Takva mjera kupuje socijalni mir u zemlji i smanjuje rizik unutarnjih političkih promjena zbog odlaska nezadovoljnih. A to što zemlja gubi ono najvrjednije – ljude – kao da nikoga ne zabrinjava (dovoljno).
Nedavno preminuli Ivo Banac upravo to tvrdi: „Cijeli život sam bio naivan i vjerovao da je političarima stalo da ne bude iseljavanja, (…) sada znam da se oni svjesno rješavaju kritički mislećih ljudi (…) oni se iseljavanjem rješavaju problema (…) oni (političari) žele da ne budu pod nadzorom“ (I. Banac, BHRT, 06.07.20.).
Ali osim političara, cinično je da ni zaposleni ni sindikati nisu previše uzrujani kad drugi iseljavaju, jer se na tržištu rada smanjuju pritisci na smanjenje plaća i rastu šanse za rast plaća zaposlenih (tako barem oni misle), a postojeća radna mjesta su sigurnija. Stoga zaposleni, prvenstveno oni u javnom sektoru (njih 400 tisuća) ne pritišću vlast da promijeni politike (Šonje, 2018.). To što bi takav razvoj situacije dugoročno mogao dovesti do supstitucije ovih prostora uopće se ne artikulira u mainstream javnom prostoru.
Prepustiti se fatalizmu i apatiji sigurno nije rješenje. Popravak situacije bi mogao ići preko nametanja ovog pitanja na razini EU. Tu pak dolazimo do pitanja: Zašto u svjetlu moralne i političke panike zbog iseljavanja, hrvatski politički stroj nije proizveo pritisak na EU da se pitanje iseljavanja iz periferije EU nametne tijekom hrvatskog predsjedanja EU, što je bila izvrsna prilika.
Upravo je hrvatsko predsjedanje EU moglo ukazati na problem nemara EU prema svojoj periferiji i pražnjenju gotovo pa cijele Jugositočne Europe (studije pokazuju da je nestalo 20% radne snage iz ovih krajeva u protekla dva desetljeća). Sjećamo se da je na početku predsjedanja Hrvatske Europskom unijom baš premijer A. Plenković najavio da će pitanje demografije biti ključno pitanje hrvatskog predsjedanja. „Europska unija mora se suočiti s egzistencijalnim problemom gubitka stanovništva koji pogađa nekoliko zemalja članica“ (…) „Hrvatska i druge zemlje se bore s gubitkom stanovništva zbog niskog nataliteta i iseljavanja u prosperitetnije regije. (…) Ovo je strukturalni, gotovo egzistencijalni problem nekih nacija i mi nismo jedina među njima“, rekao je Plenković Financial Timesu (Vlada.hr, 30.12.19.). Time je službeni Zagreb zapravo najavio da će postaviti demografiju u središte svog šestomjesečnog predsjedanja EU-om. Hrvatska je svakako imala potencijala da lobira za jedno takvo pitanje te da postane leader u regiji, a osobito s imenovanjem D. Šuice kao povjerenice za demografska pitanja i Pejčinović-Burić na visokom položaju… Međutim, osim ovog spomena nije bilo više ništa.
Ipak, nije sve izgubljeno. Njemačka je preuzela predsjedanje EU-om i propuštena se prilika može nadoknaditi, u tom smislu potrebno je upozoriti Njemačku da će isušivanje periferije EU u konačnici doći i do jezgre EU, tj. pustinja koja se stvara na periferiji će zagrliti i Njemačku ubrzo.
Hrvatski politički stroj treba sada upregnuti sve snage i nametnuti pitanje nepravednosti radnih migracija unutar EU te nepostojanje zajedničkog zdravstvenog i mirovinskog sustava na razini EU – to bi mogao biti početak svih promjena, kako za Hrvatsku tako i za novu Europu.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
