Jedan od prvih pokazatelja sve ozbiljnijeg stanja okoliša je koncentracija ugljikova dioksida – CO2 u atmosferi, koja unatoč mnogim naporima nezaustavljivo raste. Od početka fosilne ere, kada je koncentracija CO2 bila oko 280 ppm (milijuntih volumnih udjela), koncentracija CO2 neprestano raste, a rast se posebno ubrzao u drugoj polovici dvadesetog i na prijelazu u dvadeset prvo stoljeće. Danas je preko 400 ppm, piše Slaven Dobrović na stranici Biram dobro.
Taj porast ne smijemo gledati kao da se ništa ne događa jer povećanje koncentracije ugljičnog dioksida kao i drugih stakleničkih plinova (http://klima.hr/klima.php?id=klimatske_promjene), ima značajnog utjecaja na globalnu klimu što se odražava na cijeli svijet u sve značajnijoj mjeri. To što često nazivamo klimatskim promjenama uključuje sve više temperature, sve češće ekstremne meteorološke prilike, pojavu poplava i suša, nestanak ledenih pokrivača, porast razine mora, zakiseljavanje oceana i mnogo drugoga.
Dr. Dobrović za Narod.hr o Vrdoljakovim vjetroelektranama, političkim imenovanjima, LNG terminalu….
Čovjek naravno ima velikih zasluga za ovakve promjene u atmosferi i zato je na nama mijenjati sve one prakse koje tome doprinose kako bismo zaustavili porast koncentracije i osigurali sigurniju budućnost. Održivu budućnost.
Zašto baš ugljični dioksid?
Među važnijim biogeokemijskim ciklusima na Zemlji je ugljikov ciklus, koji uključuje fotosintetske procese sinteze prirodnih „goriva“, šećera i celuloze, a s druge strane procese oksidacije tih goriva, bilo u stanicama, bilo u pećima i motorima koje je izmislio čovjek u kojima izgaranjem oslobađa energiju koju u nekoj od korisnih formi koristi. To znači da sav zeleni rast stvara i akumulira svojevrsno gorivo, jednostavije ugljikohidrate kao razne šećere ili složenije oblike kao škrob ili celuloza. To znamo nazivati biomasom, a opće je poznato da sva fosilna goriva potječu od nekad davno fotosintezom stvorenih ugljikohidrata, pa pitanje formi uskladištenog ugljika postaje još malo složenije.
Dakle radi se o kruženju ugljikovih vrsta, fotosintezom od ugljikovog dioksida do goriva, raznih ugljikohidrata, pa onda nazad, oksidacijom ili gorenjem od goriva do ugljikovog dioksida.
Zbog toga u zraku kojeg izdišemo ima bitno više ugljikovog dioksida nego u onom kojeg udišemo, a isto tako ispuh našeg automobila bogat je ugljikovim dioksidom, kao i svaki drugi dimnjak na zemlji.
Očito je da su ovi procesi dugo bili u ravnoteži, a onda je čovjek krenuo prerađivati naftu i masovno koristiti razne energente u industriji, transportu i komunali. S jedne strane sve više izgaranja fosilnih goriva, a s druge smanjenje površina pod šumama, odnosno kapaciteta za apsorpciju i preradu ugljičnog dioksida. I nezaustavljiv rast CO2 događa se preko stotinu godina, a dramatične vremenske neprilike svakodnevna su vijest. To nekima opet nije dosta pa se i dalje ne dolazi do općeg međunarodnog koncenzusa oko ovog zajedničkog problema na čemu bi se gradili novi razvojni modeli, modeli koji bi zaustavili ovaj devastirajući put.
Što možemo napraviti?
Puno toga, u gotovo svakom segmentu ljudskog življenja.
Koristiti što više obnovljivih izvora energije, a što manje fosilnih goriva, biti energetski odgovorni i efikasni, izbjegavati nepotrebni utrošak energenata.
Ne paliti otpadnu plastiku i papir, nego ih vratiti u bilo koju upotrebu, recikliranje štedi energiju. Biootpad kompostirati i koristiti ga u poljoprivredi, a ne dopustiti da trune na smetlištu i stvara staklenički aktivan metan. Puno toga ćemo postići ako krenemo dosljedno odvajati otpad i tako doprinositi smanjenju ovog globalnog problema.
Stvarati prilike za održivi transport, posebno u javnom gradskom prijevozu, izbjegavati nepotreban transport, jačati decentralizirana rješenja.
Sasvim sigurno, mnogo navedenoga spada pod ingerencije sustava, javne uprave ili države. No ipak i sam pojedinac, odnosno obitelj može doprinijeti promjeni.
Zato, ne treba nalaziti isprike, njih je uvijek lako naći, nego krenimo stvarati prilike za održivu budućnost.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
