Đuro Tepavac u odsutnosti ponovno osuđen na 9 godina zatvora zbog dvostrukog ubojstva 1992.

Đuro Tepavac (1950.), čiju je osuđujuću presudu iz 2016. zbog ubojstva dvojice susjeda u veljači 1992. u tada okupiranom Slunju ukinuo Vrhovni sud i naložio ponovljeno suđenje, u srijedu je u odsutnosti ponovno na karlovačkom Županijskom sudu nepravomoćno osuđen na devet godina zatvora.

Tepavac je osuđen u odsustvu jer sud nema saznanja gdje se nalazi, iako postoje indicije da je u Srbiji budući da je hrvatsko Državno odvjetništvo dobilo njegovo očitovanje s odricanjem krivnje od Višeg suda u Pančevu, gdje je u prosincu 2011. o tom predmetu saslušan zamolbenim putem.

Riječ je o ponovljenoj presudi s kaznom od devet godina zatvora po optužbi da je Tepavac 16. veljače 1992. bez ikakve potrebe ili ikakve svoje životne opasnosti povikao stoj i počeo pucati iz vatrenog oružja, te tako namjerno lišio života Milana Savića i Ivu Štefanca. Vrhovni sud je prethodnu presudu iz 2016. poništio i zatražio ponovljeno suđenje, s tim da se iz spisa izostave neki “nezakoniti dokazi”, između ostalog dokumenti Hrvatskog memorijalno dokumentacijskog centra.

Sutkinja: Presuda je identična prethodnoj, u meritumu stvari ništa se nije promijenilo

Obrazlažući presudu, sutkinja Sanda Janković danas je naglasila kako je presuda identična prethodnoj, jer se u meritumu stvari ništa nije promijenilo, već će se samo iz novog obrazloženja presude izbaciti pozivanje na službene zabilješke i druge dokumente koji su danas izdvojeni iz spisa u zasebni registrator, a koji će ostati uz spis za potrebe mogućeg žalbenog postupka.

“Dakle, presuda se temelji na personalnim dokazima, i to po Krivičnom zakonu Republike Hrvatske iz razdoblja ubojstva koji je najpovoljniji za okrivljenika, pri čemu je sud za svako pojedinačno od dva ubojstva odredio po šest godina zatvora, a što je u stjecaju ukupno devet godina zatvora”, rekla je Janković.

Nasljednici ubijenih Dragica Helt i Mirko Savić upućeni su na parnicu za utvrđivanje odštete.

Županijski državni odvjetnik Zdravko Car je u svom završnom govoru najavio kako će se žaliti na presudu, ujedno i zbog činjenice da je Vrhovni sud odlukom o ukidanju presude u ovom predmetu tražio da se iz spisa izdvoje prikupljene službene bilješke iz građe Hrvatskog memorijalno dokumentacijskog centra. Među tim bilješkama, kako je naveo, je i izvještaj tadašnje stanice Javne bezednosti Slunj od dana ubojstva, u kojem piše da je Tepavac kritičnog dana sam došao u stanicu u 9.15, sati te priznao da je ispred svoje kuće ubio dva čovjeka.

DORH: Neprihvatljivo je da se u ovom predmetu ne može koristiti arhivska građa

Car je naglasio kako je za tužiteljstvo neprihvatljivo da se u ovom predmetu ne može koristiti arhivska građa, s obzirom da se gotovo sve presude Haškog suda temelje na arhivskoj građi.

Vrhovni sud je, naime, utvrdio kako su to bilješke na kojima se ne može temeljiti presuda, odnosno da su nezakonit dokaz, kao i kaznena prijava u kojoj policija opisuje prikupljene činjenice, već da se presuda za ubojstvo Ivana Štefanca zvanog Cajac i Milana Savića temelji na svjedočenju više svjedoka, posebno očevica Vlade Strika kao krunskog svjedoka.

Temeljem pravomoćnog rješenja o suđenju u odsutnosti, danas je u jednom danu proveden i dokazni postupak, pročitana su svjedočenja iz prethodnog postupka o čemu su se složili i obrana i tužiteljstvo i punomoćnik oštećene rodbine, a nitko od njih nije imao novih dokaznih prijedloga te su u svojim završnim govorima obje strane ostale kod svojih ranijih stavova.

Obrana: Nema materijalnih, samo personalnih dokaza, treba izreći oslobađajuću presudu

Braniteljica Đure Tepavca po službenoj dužnosti Vlasta Jurašin ustvrdila je, pak, kako tijekom suđenja nije nedvosmisleno dokazano da je okrivljeni počinio to djelo jer ne postoje materijalni, već samo personalni dokazi, odnosno svjedočenja. Pritom je očevidac, napomenula je, rekao kako okrivljenika ne poznaje, pa smatra da sud po pravnom pravilu u slučaju sumnje treba presuditi u korist okrivljenog, odnosno izreći oslobađajuću presudu.

Jedan od njenih argumenata je i taj da u slučaju da okrivljenik jest ubio obje žrtve, nikako se ne može znati je li to učinio namjerno ili je mislio da su to “neprijateljski vojnici”.

Tužitelj Car naveo je kako njegov završni govor ostaje isti kao i u listopadu 2016. godine kod donošenja prve osuđujuće presude. Istaknuo je kako unatoč činjenici što sud nije pribavio zapisnik o očevidu, ili on nije bio ni obavljen te nema ni nalaza obdukcije, to znači da postoji vrlo malo materijalnih dokaza, ali zato postoje personalni dokazi, čak i svjedočenje neposrednog očevica ubojstava.

Hasan Karajić, odvjetnik obitelji ubijenog Štefanca, u svom je obraćanju sudu rekao kako je ovdje riječ “o bezobzirnom ubojstvu, tim više što je u svojoj obrani u Pančevu okrivljeni priznao da je poznao Štefanca te da su bili susjedi i prijatelji.