Svijet je pun čuda, ali ovakvo još nismo vidjeli: postoji živ i stvaran čovjek koji iz petnih žila i svega glasa sa mnoštvom „kafane“ pjeva “ustašoidnu” pjesmu Čavoglave i istovremeno ne voli Franju Tuđmana. Da, dobro ste pročitali, a dobro ga i znate – to je saborski zastupnik SDP-a Peđa Grbin!
On je uspio u jednoj osobi ujediniti ono što Hrvati nikako ne mogu: pobornike i štovatelje dotične pjesme i cijele baštine koja prati tu pjesmu na jednoj strani i mrzitelje lika i djela prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, kao i cijele baštine koja prati tu rijetko viđenu mržnju.
Time je nadmašio čak i onoga koji pokušao u najboljim namjerama pomiriti djecu ustaša i partizana, a nažalost nije uspio jer se djeca partizana nisu htjela pomiriti, pa su na pomiritelja navalili svim oružjem sa svih strana htjevši mu uništiti ime.
Nazvali su to detuđmanizacijom, tako omiljenoj frazi Peđinog SDP-a kojom se uništava sve pred sobom i na putu uspostave nove i pravedne vlasti „čuvarice tekovina revolucije“.
Peđa Grbin, hrvatski dr. Jekyll i mr. Hyde ipak je uspio!
Doduše, nije pomirio djecu ustaša i partizana, ali je u sebi uspio pomiriti to isto na krajnje radikalan način, te tako ušao u hrvatsku povijesnu antologiju kao prvi čovjek koji je tako nešto uopće ne samo pokušao već i – uspio!
Ironiju na stranu, prema pisanju Jutarnjeg lista notorni Peđa je 2006. uputio pismo predsjedniku SDP-a Ivici Račanu i to kao član Glavnog odbora SDP-a o svom istupanju iz SDP-a.
Smatrao je da se politika Ivice Račana i SDP-a udaljila od njegovih stavova, posebno po pitanju Franje Tuđmana. Pisao je „da navedena osoba (Tuđman) svojom politikom nije zaslužila da joj se SDP kao stranka koja se oduvijek borila za slobodu, socijalnu pravdu i demokraciju poklanja. Smatram da se radi o osobi koja je ovoj državi (Hrvatskoj), ali i mnogim članovima SDP-a nanijela mnogo zla..“.
To je Peđina zahvalnost što pokojni predsjednik nije učinio ono što je trebao: lustraciju ljudi odgovornih za komunističke zločine i ostale zločine komunizma, od kojih je velika većina bila članovima baš prvo SKH, kasnije SKH-SDP , pa SDP-a. Vjerojatno je to zlo na koje misli naš Peđa.
Na drugoj strani, isto mu nije smetalo kada je urlao inkriminiranu ustašoidnu pjesmu „Bojna Čavoglave“ u kojoj se itekako jasno i gromko čuje pozdrav „Za dom – spremni!“ protiv kojeg se Peđa bori rukama i nogama godinama.
Jest da je bila koja čašica više od časnog saborskog zastupnika, ali ja nisam nikada sreo nekog domoljuba da pijan pjeva „Po šumama i gorama“. Možda jedino u Vrapču, kamo ih se svim silama trudila pospremiti dosadašnja vlast, po primjeru očeva i djedova koji su se na taj način rješavali poltičkih neistomišljenika. U Jugoslaviji su umobolnice bile pune zdravih i moralnih ljudi.
Tko je onda zapravo Peđa Grbin i koje je njegovo pravo lice? Ne sumnjamo da danas to svi znaju: čovjek koji je na svaki način htio uništiti referendum o braku, koji se svim silama trudio Hrvatima uzeti osnovno demokratsko pravo odlučivanja referendumom i onemogućiti ga, mrzitelj lika i djela Franje Tuđmana, čovjek koji matičarima zabranjuje priziv savjesti kod sklapanja istospolnih zajednica, koji se protivi europskom uhidbenom nalogu za Perkovića, kojemu Ustavni Sud često puta nije u pravu (kao i njegov šefu Milanoviću), na kraju krajeva – čovjek koji je prava slika SDP-a danas.
Pa ga je njegov prijatelj Vladimir Šeks opravdano nazvao „trbuhozborcem Zorana Milanovića“, što bi značilo čovjekom bez stava. Pa je čak i spomenuto pismo možda napisao u svrhu unutarstranačkih borbi oko pozicioniranja svog šefa i njegove želje da preuzme SDP. Kojemu od srca želimo još jednu pobjedu jer je to siguran put u propast stranke sljedbenice bivše Komunističke Partije.
Taj bivši nestručni SDP-ov stručnjak za saborsko ustavno pravo i predsjednik Odbora za Ustav mogao bi ipak najviše reći o onome gdje se čini najstručniji – kako alkoholne promjene djeluju na čovjeka.
Dr. Jekyll i mr. Hyde ipak to nije.
