Ideja velike Srbije širi se naočigled Europske unije i NATO-a, te pod „kišobranom“ Ruske Federacije (RF) – „pravno i kapilarno“, a što pokazuju – izbori u Srbiji i formiranje nove proruske nove-stare Vlade Srbije, zatim demokratski izbori u Bosni i Hercegovini, te posljednji lokalni izbori u Crnoj Gori. Naravno u ovom je kontekstu potrebno podsjetiti i da je Adolf Hitler izabran na slobodnim i demokratskim izborima.
Dakle, što se to zbiva sa Zapadom, je li moguće da ništa ne razumiju, ili vlastite pisane norme i presude npr. za genocid i sl. svjesno ignoriraju, ili jednostavno Zapadu u ovim „produžecima rata“ u Ex Yu državama odgovara Vučićevo (i Putinovo) nastojanje ka uspostavi velike Srbije i velike Albanije – čak i po cijenu novog rata, uz pretvaranje Bošnjaka i Crnogoraca u europske Palestince i Kurde?
No, hajdemo po redu.
Srbija
I kao što smo prošli tjedan pisali, Srbija je nesumnjivo proruska ispostava na jugo-istoku Europe. Ona uporno ignorira molbe sa Zapada da uvede sankcije RF. Konkretno, Aleksandar Vučić te molbe otvoreno ignorira i „onda za nagradu dobije još više pažnje sa Zapada i još više tolerancije za raznorazna velikosrpska spletkarenja…“. Primjerice, čekalo ga se mjesecima da formira novu prozapadnu vladu – kad ono – „na ključne pozicije u novoj srbijanskoj Vladi sada imamo još više proruskih ljudi“.
Da se podsjetimo, „ministarstva sile“ ostaju SNS-u tj. naprednjacima (ali pod nadzorom, također, proruskih – socijalista), s obzirom da će obranu ubuduće voditi dosadašnji gradonačelnik Novog Sada Miloš Vučević, blizak SPC-u (koja je nedavno odlikovala ratnog zločinca Vojislava Šešelja i zagovara promjenu granica na Zapadnom Balkanu), dok će MUP voditi aktualni šef Sigurnosno-informativne agencije (BIA) Bratislav Gašić, a čelnom će pozicijom u tajnoj službi (BIA) – vjerojatno biti nagrađen Vučićev „osebujni prijatelj“ Aleksandar Vulin.
Čelnik SPS-a tj. socijalista Ivica Dačić, bit će ministar vanjskih poslova. On će ujedno biti i zamjenik premijera ali i šef „Biroa za koordinaciju službi bezbjednosti“.
Nažalost, takvu dugogodišnju orijentaciju Srbije najbolje je opisao nekadašnji vođa naprednjaka Tomislav Nikolić – još 2008. godine ustvrdivši doslovce: “EU je vrlo skupocjen perzijski tepih. Jedina mana je što ima jednu rupu. Ta rupa, to je Srbija. EU bi zlatnim koncem tu rupu zakrpila, jer joj u suprotnom skupocjen tepih ništa ne vrijedi”!
Dakle, navedeno se može sagledati „i kao ukazivanje na ucjenjivački potencijal Srbije prema Zapadu“, ali i kao prikriveni naputak srpskim političarima – kojega se oni u svojim aktivnosti odlučno drže!
Naravno, „pri tome im gazde iz Kremlja svesrdno pomažu“.
BiH
Što se tiče BiH podsjetimo se početaka… Dakle, Daytonskim sporazumom zaustavljena je agresija na BiH i ujedno je preimenovana u građanski rat.
Srpska je strana pacificirana formiranjem RS/BiH (cca 48% teritorija, dakle minus F/BiH i Distrikt Brčko) – koja je uspostavljena na etničkom čišćenju / genocidu.
S druge strane, u vrijeme potpisivanja Daytona, bošnjačko-hrvatska federacija je zamišljena na građanskom / kantonalnom principu s nadom da će se protekom vremena i RS “pograđaniti” / kantonizirati – u kontekstu očekivanog približavanja Srbije NATO-u. No, „ispalo“ je drugačije.
Dakle, Srbija je sve dalje od NATO-a a sve bliže ojačanim Rusima, tako da se BiH našla u raskoraku – jer ne može paralelno funkcionirati na dva politička načela – nacionalističkom i građanskom. I što je posljedica te pogrešne “prognostike” Zapada:
1. Majorizacija Bošnjaka nad Hrvatima – čime kompenziraju pretrpljeni genocid;
2. Postupno osamostaljivanje RS/BiH s konačnim ciljem razdruživanja od BiH.
3. Gore navedeno neizbježno vodi u ponovni sukob / rat u BiH.
Iz navedenoga proističe da je rješenje – u žurnom vraćanju izvornom Daytonu ili – s obzirom na opisane i znane sadašnje okolnosti i trendove, uspostava konsocijacijske / konsenzualne demokracije po belgijskom modelu.
(Zbog navedene “sistemske greške” dolazi i do četvrtog izbora Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, koji je izabran „građanskim“ glasovima Bošnjaka!)
Crna Gora
Sad će treća godina od kada Crnom Gorom upravlja prosrpska i proruska vlada. To je svima očito, osim što je nejasno zašto Zapad, tj. NATO na svom teritoriju dopušta svakodnevne izljeve antizapadnih i promoviranja proruskih političkih stavova?
Dakle, nakon što je, 16. listopada 2016. godine, propao nasilni pokušaj državnog udara u Crnoj Gori u režiji ruskih agenata, Demokratskog fronta i SPC, ovih dana svjedočimo sofisticiranom ustavnom puču u Crnoj Gori.
Taj se puč provodi s istim logističarima, igračima i ideolozima i s istim ciljem: Crnu Goru obezglaviti i svesti na tvorevinu koja nije u stanju funkcionirati kao država, te je kao takvu treba staviti pod Putinov kišobran i pripojiti Vučićevoj Maloj-velikoj Srbiji.
Dakle, kao 16.10.2016. godine, kada je i fizički trebalo likvidirati Mila Đukanovića, u noći 1.11.2022. „likvidacijom“ postojećeg crnogorskog Ustava planirana je i „likvidacija“ institucije Predsjednika Crne Gore, a u konačnici likvidacija Crne Gore kao države!
Naime, „usvajanjem izmjena Zakona o predsjedniku došlo je do ustavnog puča – s obzirom da je „zakonom derogiran Ustav“, a izvršila ga je današnja prosrpska parlamentarna većina (koja je to postala pobjedom na izborima 30.8.2020. godine). Dakle, riječ je o nastavku provođenja Vučićevog plana destabiliziranja Crne Gore – kroz uništavanje institucija i odustajanja od EU.
Nadalje, spomenuti je puč izvršen u okolnostima u kojima Crna Gora nema Ustavni sud, „institucije su razvaljene“ – npr. ANB, dok je Skupština u dinamici državnog udara. Dakle, jedino što je u toj državi institucionalno preostalo – to je funkcija Predsjednika. Naime, jedino se od te institucije može očekivati da zatraži „intervenciju“, tj. međunarodno posredovanje OSCE-a, EU-a, NATO-u, sa ciljem suzbijanja djelovanja ruske i srbijanske agenture.
> Geopolitička analiza: Vučić ‘samari’/obmanjuje zapad, čekajući Putinovu pobjedu
Konkretnije, crnogorski parlament usvojio je na sjednici 1.11.2022. izmjene Zakona o predsjedniku Crne Gore kojima se želi primorati Milo Đukanović da imenuje mandatara za sastavljanje nove vlade a koje otvaraju put da mandat bude povjeren (prosrpskom / proruskom kandidatu) Miodragu Lekiću.
Napominjemo, Đukanović je nedavno odbio povjeriti mandat Lekiću, sukladno činjenici da ga nije podržala većina zastupnika u crnogorskom parlamentu – jer je potpise za njegovu (Lekićevu) kandidaturu predalo 37 zastupnika (od potrebnih 41). Naime, četvoro su zastupnika iz koalicije Crno na bijelo premijera u tehničkom mandatu, Dritana Abazovića Lekiću dali samo verbalnu podršku.
Izmjene Zakona o predsjedniku, inicirao je proruski Demokratski front, a podržali su ga zastupnici Demokrata bivšeg predsjednika parlamenta Alekse Bečića i Abazovićeve koalicije Crno na bijelo. U obrazloženju inicijative se navodi da je „javni interes da Lekić dobije mandat za formiranje nove vlade, jer je aktualna (vlada) u tehničkom mandatu“.
Zastupnici Đukanovićeve Demokratske stranke socijalista tijekom rasprave ustvrdili su da se radi o „ustavnom puču“ i „pravnom nasilju“.
Ističemo da se izmjene Zakona o predsjedniku mogu početi primjenjivati tek nakon što budu objavljene u Službenom listu Crne Gore. Prije toga mora ih potpisati predsjednik Đukanović, a očekuje se da će on to odbiti i da će izmjene zakona vratiti parlamentu na ponovno odlučivanje.
Dakle, u Crnoj Gori je došao trenutak koji iziskuje od Crnogoraca da opet sami ‘prelome’ i ponovo, nadamo se, potvrde referendumski rezultat!
Kosovo
Kao još jedna od mogućnosti za rasplet političke krize na Kosovu, pojavila se opcija ulaska Kosova u Ujedinjene Narode po „modelu dvije Njemačke“. Navedena mogućnost podrazumijeva da ne bi bilo izričitog priznavanja Kosova od strane Srbije, već se ona (Srbija) „ne bi opirala njegovom prijemu“ (preko svojih saveznika – Rusije i Kine u Vijeću sigurnosti UN-a), „i u tom bi slučaju Kosovo na mala vrata ušlo u UN“!?
Ovdje se dakako otvara i pitanje što bi Srbija tražila od Zapada za taj „ustupak“ – možda još jači utjecaj u Crnoj Gori, BiH i Sjevernoj Makedoniji!?
Mogući zaključak
S obzirom na navedeno, može se ustvrditi da rusko-srpska strana u ovom suptilnom i sofisticiranom nadmetanju za utjecaj na Zapadnom Balkanu za sada „dobro kotira“, čekajući dolazak ruskih snaga do rumunjske granice.
S druge strane, Zapadu na naplatu – primjerice dolaze strateške pogreške – povezane s neodgovarajućim postavljanjima prema aktivnostima Aleksandra Vučića, Vojislava Šešelja i drugih u Srbiji, Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića u Crnoj Gori, te prema pojedincima u BiH (Dodik, Izetbegović, Komšić), ne prepoznavajući zapravo o kakvim se tipovima političara radi.
Ipak, moguće svjesni tih grešaka (koje se još uvijek mogu ispraviti) ali i šireg, osjetljivog, geopolitičkog konteksta (mimo Kosova, BiH i CG), u Jadranskom je moru stacionirano NATO brodovlje koje predvodi američki nosač aviona USS George H.W. Bush!
O autoru
* Tonči Mirić završio je Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, bivši je djelatnik hrvatskog sigurnosnog sustava, te analitičar specijaliziran za Balkan, i države bivše Jugoslavije. Područja interesa: međunarodna politika / odnosi, geopolitika, vojna pitanja i strategije.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
