Za razliku od predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, koji je poznat kao protagonist globalne politike, predsjednik države Zoran Milanović nije prepoznatljiv kao zapadni političar. Štoviše, Milanovićev obzir prema Moskvi bode u oči.
Dok su se izaslanici na saboru HDZ-a klicali Andreju Plenkoviću i tiskali se kako bi se na fotografiji iza njegove glave vidjele i njihove, Zoran Milanović je još jednom proglasio HDZ dušmaninom, riječima: “Ni zrna žita neprijatelju”.
Plenković je tipični zapadni političar, vjeran duhu i slovu zapadnih asocijacija. No, kod kuće, Plenković neodoljivo podsjeća na Vladimira Putina, retorikom onoga koji stoji iznad svega i s mnoštvom obožavatelja koji se naguravaju oko njega vjerujući da će tako povećati i vlastiti ugled i moć.
Zoran Milanović svojom pojavom odaje tipičnog pripadnika europske ljevice. Ležeran, raskomoćen, nekonvencionalan u ponašanju i izričaju. Riječju i djelom, ali gdje je mišlju?
S kim Milanović tikve sadi?
Međutim, dok je za Plenkovića više-manje jasno da dosljedno slijedi zajedničku politiku zapadnih saveznika, kod Milanovića se javljaju dvojbe o tome s kim tikve sadi.
Plenković se u Bruxellesu osjeća kao bubreg u loju, pa čak i u trenutku kad ga Jean-Claude Juncker štipa za stražnjicu to je samo izraz prisnosti koja vlada među zapadnim establishmentom. Kod kuće, nitko se ne usudi Plenkoviću to učiniti, ali taj dio tijela mnogima je primamljiv kao zaklon i izvorište vlastitog ugleda. U tom pogledu, Plenković i njegovi vjernici ponašaju se kao tipični ruski političari.
>Ustavni sud prelomio: Milanović kao predsjednik ne može na parlamentarne izbore!
Kod Milanovića to nije moguće, barem otkad je postao predsjednik države. On tu dužnost vrši nonšalantno, za mnoge kojima je stalo do ugleda države i odveć ležerno.
Kad je pak riječ Zapadu, Milanović se ponaša kao da Hrvatska ne pripada tome dijelu svijeta.
Umalo spriječio ulazak Hrvatske u EU, a tvrdi da je Pelješki most izgrađen ‘našim novcem’
Zbog njega je gotovo propao ulazak Hrvatske u Europsku uniju, jer je odbio izvršiti europski uhidbeni nalog i Njemačkoj izručiti Udbine ubojice Zdravka Mustača i Josipa Perkovića. Stvar je tada spasio sudac Ivan Turudić, koji je omogućio izručenje i Hrvatska je mogla pristupiti EU.
Na otvaranju Pelješkog mosta, Milanović je poručio kako Hrvatska novac za njegovu izgradnju nije dobila od nekoga drugoga. “To je naš novac”, rekao je.
Što je, načelno gledano, točno. To je zajednički novac, pa je time i hrvatski. Jer Hrvatska osim što dobiva novac iz proračuna EU, ona ga i uplaćuje u taj lonac. Doduše, dobiva više nego što uplaćuje. To je Milanović u tome trenutku također mogao reći, a nije rekao. Kao ni to da se Pelješki most vjerojatno nikad ne bi izgradio da nije bilo EU.
>Koga ili čega se boji Milanović? Tvrdi da ga je Turudićev izbor nagnao na kandidaturu
Teško je pronaći primjer kad je Milanović u posljednjih nekoliko godina rekao nešto lijepo o Europskoj uniji ili NATO-u. Ili o Njemačkoj, Sjedinjenim Državama, Francuskoj… Štoviše, njegove izjave vrve pogrdnim ili u najmanju ruku omalovažavajućim izjavama o tim hrvatskim partnerima. Istodobno, često naglašava kako se Rusiji mora pristupati s poštovanjem.
Kako se Milanović odnosi prema Rusiji?
Ruska agresija na Ukrajinu nije rat između Rusije i Zapada, barem ne zasad, ali je riječ o krajnjoj napetosti između Moskve i zapadnog svijeta. Državnici moraju paziti da u toj gunguli ne izgube prisebnost i poštovanje. Osuda ruske agresivne politike je jedno, ali pljuvanje po Rusiji bilo bi nešto sasvim drugo.
Milanović neće doći u iskušenje da ponižava Rusiju, njegove su verbalne rakete usmjerene na drugu stranu.
U tom kontekstu, dolazimo do pitanja koje se uporno u Hrvatskoj postavlja već nekoliko godina, tko je čiji čovjek. Pitanje koje se odnosi na nekolicinu hrvatskih političara i političkih snaga.
>Evo kakve je reakcije izazvao Milanović izjavama ‘Krim više neće biti Ukrajina’ i ‘Kosovo je uzeto od Srbije’
Odgovori na takva pitanja često izostaju, u pravilu postaju jasni tek nakon nekoliko godina ili čak desetljeća.
Je li mu bliža Moskva ili Bruxelles?
Za Milanovića to u ovom trenutku nitko ne može reći. No sudeći prema svim njegovim izjavama posljednjih godina, njemu je bliža Moskva nego Bruxelles.
Mala Hrvatska za Rusiju nije odveć važna, ali ruski mediji svako malo slave hrvatskog predsjednika koji se usudio suprotstaviti zapadnoj politici prema Rusiji. Bilo da je riječ o uvježbavanju ukrajinskih snaga, slanju oružja ili složenijim, strateškim odlukama u kojima se lome ruski i zapadni interesi, Milanović je, izgleda, uvijek na ruskoj strani. Ili barem nije protiv nje.
Dodik, Putinov čovjek, ima uvijek otvorena vrata kod Milanovića
Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, međunarodno je potpuno izoliran. Gotovo potpuno, jer su mu uvijek otvorena vrata Vladimira Putina, Aleksandra Vučića i Zorana Milanovića.
Dodik je ruski čovjek, političar koji povezuje “ruski svijet” i “srpski svijet”, dva agresivna blizanca kojima je cilj podrediti Moskvi i Beogradu sve što je moguće, proširiti Rusiju i Srbiju na što više zemalja niječući njihove identitete.
>Nastavlja se priča o Dodiku kod Milanovića na Hvaru: Tko je što znao?
U praktičnom smislu, taj koncept sadrži niz strateških gospodarskih projekata koji se sastoje u tome da se gospodarski sustavi, države, učine ovisnom o ruskim interesima.
Geostrateški interesi predstavljaju krajnje složenu igru s mnogo skrivenih aduta i nejasnih poteza. Zato su i nagađanja o tome tko je čiji “čovjek” često pucnji u prazno. No ono što se može lako utvrditi, jest tko je kome sklon.
Treba li se držati zakona ‘kao pijan plota’
U stilu ruskih političara, Milanović smatra da sebi, svome utjecaju, može prilagođavati i zakone. Svojedobno je i Josip Broz Tito navodno izjavio kako se ne treba pridržavati zakona ‘kao pijan plota’.
“Ovo će odlučiti ljudi”, rekao je upitan o sukladnosti svoje kandidature na parlamentarnim izborima sa zakonom.
“Ovo je nekoliko rečenica u ustavu, koje neki ljudi tumače kao da su uprava za zatvorski sustav. Ja to vidim potpuno drukčije“, dodao je i onda krenuo moralno diskvalificirati sve one koji bi mogli ustavne odredbe protumačiti različito od njega. Čak se, u stilu komunističkih političara, suprotstavio duhu ustava i zakona.
Jedan od njegovih susreta s Dodikom dogodio se prošle godine, kad se Dodik nenadano pojavio na Hvaru gdje je Milanović ljetovao. Dodik je onamo doputovao helikopterom srbijanske policije. Još nije ustanovljeno kako je to bilo moguće i tko je dao dozvolu srbijanskom policijskom helikopteru da leti u hrvatskom zračnom prostoru.
To nije i ne može biti puki incident, kavalirski delikt predsjednika države koji nekonvencionalno donosi odluke o nebitnim stvarima. Ako Hrvatska pritom i ne mari za činjenicu da po njoj vršljaju policijski helikopteri zemlje s kojom nema sjajne odnose, morala bi barem imati obzira prema saveznicima koji o njoj ovise. Zračni prostor Republike Hrvatske ujedno je i zračni prostor NATO-a, u kojemu vrijedi niz pravila u cilju zajedničke sigurnosti.
Takvi incidenti, ma koliko se činili rubnima i beznačajnima, narušavaju čvrstinu zapadnog obrambenog saveza. Istodobno, unose nesigurnost i nepovjerenje u savezničke odnose.
Možda je Milanović u tajnosti potpuno predan zapadnome savezništvu, ali u javnosti je prije riječ o stanovitoj netrpeljivosti. Istodobno, daje sve od sebe da Rusija ne bi izgubila ugled.
Možda Milanović i nije potpuno sklon Rusiji, ali često jest. Zapadu sigurno nije, barem u posljednjih nekoliko godina.
